Na ovaj post inspirirala sam samu sebe. Kakav mali egoist... Ma ne, evo o čemu se radi. Pisala sam neki dan komentar Žvakici i opet je ispao kilometarski, a onda sam skužila da nisam napisala sve pa sam dodala još jedan. I tako napišem Zvjezdici, pa Noeli, pa Fizikalcu, pa još nekim blogerima s kojim sam se sprijateljila. Naravno kad je prava tema pa me inspirira ili se razvije neka rasprava totalno nevezana uz post. S druge strane, pak, ima blogova na kojima sam svakodnevno, koje sa zanimanjem čitam, ali ostavim eventualno jednom kratki komentar ili pak redovito dolazim ali šutim. Da, šutim. Jer na neki način ostavljanje komentara i odgovaranje na komentare ja doživljavam kao razgovor, blogorazgovor, ali ipak razgovor. Razmišljajući o ovome i zašto je to tako, nastao je lagani klik u mojoj glavi, povezala sam sebe u stvarnom životu s ovom na blogu i našla jedinstven obrazac. Ljudi koji me dobro poznaju opisat će me kao veliku pričalicu i beskompromisnog borca za svoje mišljenje, pogotovo ako me tema pogodi i ako sam 100% sigurna da sam u pravu. Tako sam jednom prilikom za rođendan dobila Oskara za najdulji jezik Hrvatske, od moje tri tada nerazdvojne prijateljice (toliko smo vremena provodile zajedno da smo se odmilja nazivale borg) koje od mene uglavnom nisu dolazile do riječi. Za osobe koje me poznaju površno ili su me upoznale nedavno taj Oskar bi jamačno bio šok jer bi me opisali kao šutljivu i zatvorenu osobu. I to sve ne potpuno bez argumenata. Otkud takve krajnosti? Teško se otvaram, iako sam u principu društvena osoba, trebam malo više vremena (s nekim ljudima čak i ne, sve ovisi). Kada nekog tek upoznam ili sam u nekom društvu prvi put vjerojatno me ne ćete ni zamijetiti, šutim i promatram sa strane. Promatranje je bilo i ostalo još odmalena moja omiljena olimpijska disciplina, zato sam i dan danas u stanju primijetiti ono što nitko drugi nije, one sitne znakove u komunikaciji koje većina ljudi ne primjećuje. Naravno poslije promatranja slijedi analiziranje i procjenjivanje. Neki ljudi nikada ne će upoznati mene kao pričljivu osobu, to znači da im nisam pružila priliku da mi se približe iz nekih samo meni znanih razloga. Nekim ljudima jednostavno ne dopuštam da priđu bliže, ostajem službena, suzdržana, udaljena, mogu i na trepavicama dubiti ne će im pomoći, a nekim drugima širom otvaram vrata svog života. Tako je eto i na blogu, ponašam se slično. I zato još jednom moram reći da je istina da na blogu možemo glumiti da smo nešto što nismo, ali vjerojatno pravo Ja mora kad tad negdje izbiti. Što se mene tiče ne glumim ništa, moj blog je iskren, jedino što neke stvari još uvijek nisam podijelila s vama, ali to ne znači da će doći i taj dan kad ću biti spremna više toga podijeliti s onima koji me čitaju i koje ja čitam. Uostalom (o tome sam već jednom pisala) ni u stvarnom životu ne dijelimo nikada baš sve sa drugim ljudima. Svjesno ili nesvjesno naše ponašanje na blogu mora biti barem dijelom odraz nas kakvih jesmo, bez obzira na to koliko lažni ili iskreni bili, i zato smo s nekima povezani, a s nekima drugima nismo. Promatramo, analiziramo i procjenjujemo, a onda stupamo u akciju i doživljavamo jedni druge na ovaj ili onaj način.