Za one koji vole osamu idealan je... Dok je Nm ronio i lovio nam večeru ja sam imala cijelu jednu plažu samo za sebe. Evo ovako je to izgledalo...
Rt Lopata – Nm je preronio cijeli taj dio (i onu drugu stranu koja se ne vidi), pa preko uvale na drugu stranu...
Za to vrijeme ja sam fotkala, plivuckala, okretala se malo na jednu stranu pa malo na drugu kao ribica na gradelama, iako baš nešto i nije bilo sunca, čak se pomalo i dosađivala, skupljala kamenčiće i sl. na ovoj plaži...
Uvala Sakarun
Namjeravala sam slikati i ulov ali sam naravno zaboravila, a našlo se nešto ugora, trlja od kamena i fratara (valjda sam dobro zapamtila nazive).
Moj ulov također nije bio za baciti – našla sam toliko zanimljivih kamenčića pa će od njih svakako jednog dana nastati neko malo umjetničko djelo.
A nastale su i neke zanimljive fotke...
Nebo iznad uvale Sakarun (hm sad mi ovo izgleda kao da sam uslikala u padu, a nisam)
More i kamenčići
E sad, moram reći i poneku kritiku... Smještaj je prilično skup u odnosu na ono što nude, domaćini su nažalost još uvijek nastrojeni po onoj staroj hrvatskoj – radije neka mi bude apartman prazan nego da spustim cijenu iako je sezona očito prilično propala, a gosti odlaze. Nadalje, često ćete naići i na nekakav čudan doček kod domaćina, ne znam ni kako bih to opisala, meni su djelovali kao da nisu navikli na turiste. Restorani naravno obiluju onim divnim đuveđima i sličnim „autohtonim hrvatskim“ specijalitetima, iako moram reći da je hrana u restoranu vlasnika apartmana u kojem smo mi bili sasvim pristojna pa toplo preporučam restoran Boxavia u Božavi – ako dođete u Božavu katamaranom iskrcat ćete se ravno ispred njega - iako ne preporučam istoimene apartmane (taj isti restoran nas je dimio tako da u večernjim satima nismo mogli koristiti terasu, a i nalaze se na prilično bučnom i prometnom mjestu). Školjke ćete naravno teško bilo gdje pojesti, nemaju ih, što meni nikako nije jasno, ali eto, ribe, škampa, lignji i ostalih divota se ipak nađe.
Školjke smo pak ipak pojeli, zadnji dan u Brbinju čekajući trajekt, u restoranu u neposrednoj blizini mjesta ukrcaja i bile su dobre, ali sve one koji idu tamo upozoravam na skroz lude konobare, bila su dva i uspjela su nas ušokirati, a vidjeli smo svašta (ovo ludi ne mislim u pozitivnom smislu, nikako).
Ono najvrjednije na Dugom otoku što svakako preporučam svakome jer uistinu vrijedi vidjeti je Park prirode Telašćica. O tome ne ću ništa pisati nego ću samo staviti slike, one će vam reći sve, a ja ću dodati još samo OTIĐITE I VIDITE!
Negdje na početku PP Telašćica
Na putu prema Slanom jezeru kućica iz snova...
...i cijela obitelj magaraca (mama je opet trudna!)
Prišli su nam sasvim blizu, a daju se i dirati iako su valjda divlji...
A sad ono najljepše stijene u PP Telašćica, riječi su suvišne, šutim...
Nakon Dugog otoka provela sam još tjedan dana u Zadru i opustošila dućane koji su baš imali rasprodaje tako da sam umjesto jedne, potrošila dvije plaće koje još nisam ni zaradila. Al sve je to za ljude, važno da je meni bilo lijepo i da sad imam tri nova badića za sljedeće ljeto :)))
THE END