srijeda, 09.12.2009.
Da smo svi jednaki, bilo bi dosadno putovati (pričice o mom drugom kineskom iskustvu)
Svi me pitaju kako je bilo u Kini i ja svima jednako odgovaram: "Drago mi je da sam vidjela, ima prelijepih mjesta, ali nije mi na top listi zemalja za neki duži boravak.". Zašto? Evo vam nekih priča pa zaključite sami što bi vam se dopalo, a što ne. 100 ljudi, 100 ćudi...mene su neke stvari zabavljale, a neke ne bih mogla (htjela) podnijeti na duže staze. Ma sve su to kulturološke razlike i kakogod se meni mnogo toga činilo čudnim, takav je dojam sigurno i u suprotnom smjeru. Da smo svi jednaki, bilo bi dosadno putovati.
Big Brother
Ja nikada nisam bila sklona komunističkom režimu pa možda i zbog toga odmah imam negativniji stav prema Kini, ali činjenica da mi netko kontrolira hoću li na Facebook ili neki blog mi je više nego odbojna, kojigod sustav bio na vlasti i tkogod da je Big Brother. To je ono što me najviše odbija od pomisli na duži boravak tamo.
MONEY
U nekom klubu smo u Šangaju. Naručili smo turu, ja mohito, stigao je, ali ga je netko prolio. Prolazi konobarica, zaustavim je da ponovim narudžbu, ona otvori listu koktela, ja pokažem mohito, a ona će: NO! Okrene se i želi otići 
. Stanem ispred nje, pokažem da hoću listu, ponovim narudžbu, a ona ponovi: NO! Okrene se i opet želi otići . Tad sam se već mogla kladiti da nemaju više mente. Treći put je zaustavim, da mi listu, ja pokažem na nešto drugo i ona ostane. Zapiše što hoću i kaže: MONEY! 
. Dobije money i nakon nekog vremena stigne što sam tražila. Rekla bih da je ovo zbog neznanja jezika...jer inače su konobari vrlo srdačni.
Pljuvanje po cesti
Oh My God!!!! Što je ovo?! To mi je bila reakcija kad sam hodala po cesti. Ne znam jesu li ljudi tamo drugačije građeni nego mi, ali što ne mogu progutati slinu nego moraju ono pošteno hračkati? Fujjjj.
I onda kada dođeš na aerodrom i prolaziš kontrole, svi koji tamo rade imaju one maske protiv gripe. Baš će im pomoći kad se pljuva na sve strane čim se maknu s radnog mjesta. S tim da su gradovi još kao super. A sela....ajoooj.
Glasno podrigivanje
To je isto prihvatljivo. Čak sam doživjela da se i žene olakšaju onako zvučno u restoranima. Nisam imala ništa protiv onih restorana u kojima svako društvo jede u svojoj sobi.
Lucky numbers 3, 6, 9... ili previše zaposlenih na jednom radnom mjestu
U svakom restoranu, baru, dućanu ima previše zaposlenih. U aerodromskom kafiću u Pekingu kod gate-ova za domaće letove sam pokušavala ne zaspati nakon dolaska iz Europe na putu prema Xiamenu. Bila sam toliko umorna da čitanje nije dolazilo u obzir pa zato imam sljedeću informaciju : Kafić ima 9 stolića s po 4 stolice plus 5 barskih stolica. U njemu radi 6 konobara.
Vrhunac je bio dok sam u Pekingu kupovala neke suvinire (čajnik po narudžbi, najdraže mi sestre koja uvijek naruči nešto što ili moram paziti ili zauzima puno prostora u kuferu). Igrom slučaja, opet 6 oko mene, u praznom dućanu. Jedna vadi kutiju, druga papir, treća pomaže motati, četvrti piše račun, a što su peti i šesti više radili, to se ne sjećam . I to nisu bili svi zaposleni. Valjala sam se od smijeha u sebi. Žao mi je što nisam mogla snimiti scenu .
Efikasnost
Za doručak u hotelskom restoranu su na ulazu redovito stajale barem 3 konobarice i dočekivale goste sa smješkom. Jedna te želi odvesti do stola, ali ne treba jer je netko iz firme sigurno već tamo pa ću se pridružiti. Osim njih 3, ne znam koliko ih ima i odmah uzmu narudžbu za čaj/kavu. Eh, sada, tko mi je kriv što naručim espresso i još druga dva take-away ako idem u ured (tamo nema kave 
). Čak i kad bih naručila samo espresso, čekala bih barem 10 minuta. Ma nisam tursku pitala 
.
Jezik
Nisu krivi što ne znam kineski, ali s obzirom da rijetki pričaju neki drugi jezik, a pismo im nije baš čitljivoj za mene, sve je teže naći nego bilogdje drugdje gdje sam bila. Mogu im ponuditi tečno pričanje na 3 jezika, a i s čitanjem ćirilice i grčkog pisma se snađem, no tamo je najbolje radila pantomima.
Priča: U hotelu sam u kojem imaju puno gostiju iz drugih krajeva svijeta. Trebam hitno kolegu, ne javlja se na mobi, znam da je otišao u sobu spavati, ali ne znam broj (u finišu projekta nema milosti, svi smo on call 24 sata, a radi se koji sat manje dnevno). Zovem recepciju (na 29. katu sam) i pitam da me prespoje. Počnem spelling - svako slovo. S druge strane čujem smijuljenje. Krenem iz početka: "D" [Di]. S druge strane čujem: A, B, C, D, E [EJ, BI, SI, DI, I...]. Kad je prešla na E odlučila sam otići u prizemlje i napisati štampanim slovima ime. Napišem ime vrlo razgovjetno, velikim štampanim slovima. Kaže mi kako ga nema u hotelu. Kažem da je stigao taj dan i da znam da je na 8. katu samo ne znam koja soba. Već sam lagano nervozna. Odem iza pulta i pogledam što je ukucala. Fali prvo slovo. Fali slavno D s početka priče.
Simpatična iskrenost/otvorenost
Kao što rekoh, u tom finišu projekta kojeg smo imali, radno vrijeme je svakojako tako da sam neke dane došla na doručak u 11/12. Dobar dan, možete li mi donijeti menu za doručak? Odgovor uz smijuljenje i gledanje na sat: He, he, kako ne, iako, više je ručak. C'est la vie! kažem ja .
Bijelci su hodajući novčanici
(luka = look u nastavku)
Cheaper for you! Luka, luka! Prada, Gucci (yes, right), luka, luka. Rolex, luka, luka.
Silk, luka, luka, only 380 for you! What??? 380??? I can buy it for 300 in Paris! Kupila sam za 80, a vjerojatno bi se bilo moglo još spustiti (Mići, to sam se cjenkala za tebe ).
Šangaj, Peking.... svugdje vuku za rukav da kupiš nešto....Najgori mi je bio Šangaj po tom pitanju...Ili je to bio prvi dodir sa stvarnim svijetom pa sam više primjećivala. Kasnije sam se, vjerojatno, privikla.
Taksisti u Pekingu
To mi je bilo više smješno i ne spada u kategoriju minusa zbog kojih ne bih živjela u Kini. Taksi je super-jeftin što je za 10 na onim udaljenostima i zimi. Prvi dan smo imale plan grada na engleskom i s tim nismo imali šanse. Pokazujem taxisti točno gdje smo (kraj Temple of Heaven....taxist bi morao prepoznati taj park na planu bez obzira na jezik, ali dobro) i pokazujem mu točku gdje želimo doći. Nakon 2 minute smo izašle iz taksija koji nije ni krenuo i otišle tražiti drugi. Drugom sam čim je počeo blijeđe gledati u plan, odlučila pokazati kuda da vozi... rukama, naravno. Napokon stigosmo . Poslije smo nabavile plan na kineskom, označile gdje je hotel, skužile što je što i odlučile ga koristiti. I s tim je trebalo dosta vremena da vozači shvate gdje želimo stići....a vozile smo se samo po centru.
Tako, nakon 4 dana pantomime s taxistima, uđem u taxi ispred hotela, portir objasni vozaču na kineskom gdje želim ići. Dolazimo u blizinu i ja krenem mahati rukama da objasnim kako želim lijevo, a vozač se okrene i na tečnom engleskom kaže 'It's forbidden. I'll have to leave you over there.'
A tek sam naučila pantomimu .
Popodnevno spavanje
I to mi je isto zabavno. Rekla bih da je popodnevno spvanje Kinezima vrlo bitno.
Još prošli put kad sam bila, vidjela sam u uredu da se masovno odspava za stolom poslije ručka. Imaju jastučiće, lijepo sjednu, zagrle jastuk i spavaju na stolu, a PC u standby.
Ali kad sam to vidjela po restoranima poslije ručka, bila sam zbunjena. Vrhunac je bio par za jednim stolom gdje on spava, a ona, kao prava, dobra ženica, sjedi i čeka da se njezino Muško odmori od napornog ručka i probudi .
Internet - priča 2
Potraga za internetom u Pekingu je bila nevjerojatna. Hotel smo rezervirale preko turističkog ureda na aerodromu, pokazali su nam slike na netu, izgledao je OK i trebao je imati internet vezu. Imao ju je, ali onu iz dial up vremena. Sjećate se toga? Nije nam se dalo seliti pa smo drugi dan krenule u potragu za nekakvim internet caffeom....Nacrtali su nam u hotelu na planu kako je odmah iza ugla. Nije ga bilo, a nitko u toj ulici nije znao za njega. Nakon nekog vremena smo se vratile u naš hotel odmah iza ugla i onda nam je druga osoba na recepciji napisala na kineskom što tražimo i objasnila da su 3 internet caffea dvije ulice dalje. Hop u 1 Eur taxi i nadajmo se da ćemo naći. Izašle smo na jednom kraju ulice i krenule u potragu. Uđi u jedan dućan gdje se ljudi čine kao mladi pa će znati što tražimo. Vrate nas na početak ulice. Niti caffea, niti bara, samo dućani....Ajmo natrag. Zaustavimo jedan par koji se čine 25-godišnjaci. Engleski im je nula, ali mi imamo svoj papirić s kineskim natpisom (tko zna što je tamo pisalo ). Pokažu nam oni da ih pratimo. Dobro. Hodamo, hodamo, hodamo, gledamo okolo, ali ništa sličnoga internet caffeu. Nakon nekoliko minuta, par se zaustavi i priča nešto s nekim 13/14-godišnjakom. On nam se obrati na engleskom i kaže da na sljedećem semaforu moramo desno. Krenuo je u istom pravcu pa smo pokušale razgovarati, ali nije razumio ni najjednostavniji engleski. Ostavio nas je malo prije semafora, mi skrenule desno, ali do pola ulice ništa. Kako je to bio strogi centar, ušla sam u sljedeći hotel od velikih lanaca i tamo je moj notebook našao dobar signal . Moram li reći da sam dan poslije promijenila hotel? I nemojte misliti da je internet connection bio bitan zbog ovisnosti. Ne, stvar je bila u tome da sam se htjela maknuti iz ledenog Pekinga na tolpli jug, a više ne znam kako kupiti kartu i rezervirati hotel bez toga. Znate li vi?
Potraga se isplatila, a u sljedećem broju ćete vidjeti zašto .
Praznovjerje
9 je sretan broj, a i 3 isto tako, šišmiši nose sreću kao i crvena boja, ne smijete darivati satove, a ostala pravila nisam zapamtila. Ne vjerujem da samo vodiči to serviraju za turiste, jer se čuje jako često što je sretno, a što ne kao što se i na ulaznim vratima mogu vidjeti razni crteži koji tjeraju zle duhove i/ili donose sreću. Ne mislim da se masnovno, stvarno vjeruje u to. Prije bih sve shvatila kao tradiciju, ali ako samo i 10% vjeruje od 1.3 milijarde, to je 30 puta stanovnika Hrvatske .
Previše ljudi
Otkrila sam Ameriku . Meni je i London prenapućen za život (iako se ne bih kladila da jednom neću završiti tamo), a kamo li jedan Šangaj....
Vožnja
Mamma mia!!! Bolje ne gledati što se događa i kako taxist vozi. Žmigavac? Što je to?! Puna linija? Čemu ona služi?! Mislim da mi je jednom vozačica u Guilinu vozila u krivom smjeru u jednosmjernom dijelu ulice. Inače je bila više nego OK za Kinu. Možda griješim dušu, ali kad smo izašle, bilo mi je malo čudno kako smo u cijeloj toj gužvi samo mi išle u tom pravcu, a i djelovalo je da su u toj ulici dva traka u svakom smijeru. Dobro, to sam shvatila pred kraj .
Beautiful, beautiful
Još jedno otkrivanje tople vode: Azijske cure se pale na bijelce. Ali čini mi se da su oni, općenito zainteresirani za naš izgled...jesmo li čudni ili im se sviđamo....ne znam. Gdjegod sam bila do sada, Kina, Hong Kona, Macau (izdvajam ih jer su ipak izdvojeni, drugačiji i imali su puno kontakata sa zapadom), Malezija, svugdje mi se dogodilo isto. Puno njih (muški i žene) su me pitali da se fotografiraju samnom. Celebrity nisam, nisam gola... tako da se svaki put pitam zašto, ali zbog jezičnog problema, ne mogu dobiti odgovor. Na rižinim poljima me zaustavila grupa; 4 žene i muško (tridesetogodišnjaci) i prvo pitali da se slikam s njim, a onda sve one samnom . Glupo mi se okrenuti i otići jer se oni stalno smiju pa bi mi to nekako izgledalo nepristojno. Onda pristanem sa svim tim upitnicima u glavi. Jedna od ovih žena dok me slikavala je govorila: "Beautiful, beautiful!" Whatever... Što rade s tim slikama? Tko zna na kakvom blogu završim ?!
I za kraj: "We are brothers!"
Zadnjih par dana sam ostala sama, a samo žensko teško bude samo dok sjedi na terasi restorana. Počne samnom razgovarati Kinez, prijatelj konobara koji priča dobro engleski. Uzgaja čaj i kaže da živi preko puta. Pita me odakle sam. Croatia. Ah, ex Yugoslavia! We are brothers! How yes no!
Pozvao me na čaj poslije večere. To baš nisam htjela prihvatiti jer je jedino spomenuo da živi preko puta pa sam morala natrag u hotel raditi. Krenuo je samnom i ispostavilo se da me zvao u njegov (bilo bi zanimljivo čuti kako je privatno vlasništvo regulirano) dućan preko puta. Drugi put .
- 23:35 -
Komentari (22) - Isprintaj - #
.
