srijeda, 08.10.2008.
Recesija?
Ne znam kako vi, ali ja sam tek jutros postala svjesna (nadolazeće) recesije. Nije da sam se probudila kao Alisa u zemlji čudesa i otkrila da se svjetska ekonomija usporila, ali danas sam toga postala nekako svjesna. Vidim stalno vijesti kako Dow Jones pada pa vidim da su se zadnjih dana uskomešali Sarkozy & co. po pitanju banaka, vidim da su Irci rekli da garantiraju za uloge od 100 000 € u bankama, jučer je jako pala Islandska Kruna (što sada nisam tamo na godišnjem 
)..., sve je to tu, ali nekako mi nije dolazilo do glave. Možda sam do sada živjela kao Alisa...
Ne, nije mi se ništa posebno dogodilo. Pila sam jutarnju kavicu i pročitala kako Aer Lingus planira otpustiti 1500 zaposlenih u kratkom roku. Neće oni ukinuti sve te poslove, nego će samo uzeti druge firme da ih obavljaju umjesto da imaju vlastite zaposlenike. Čisti outsourcing. To je vijest koja me protresla i potakla na razmišljanje. Čudno da nisam tako počela razmišljati prije nekoliko mjeseci kad je 25% ljudi iz mog odjela dobilo otkaze kao višak. To je bilo tužno, ali mi nije došlo do glave da će se takve stvari početi masovno događati. Ja sam još uvijek u nekom bezbrižnom krugu u kojem smo jučer za ručkom veselo raspravljali treba li kupiti iPhone ili ne. I nije dilema bila u novcu, nego u činjenici da ima samo 16GB, a iPodi koje svi imamo sada imaju 80 GB... Još uvijek se u Dublinu u roku od 2 sata prodaju deseci tisuća ulaznica za koncert Tine Turner od kojih je najjeftinija 140€ i još uvijek se raspravlja koliko će netko biti spreman platiti kartu na eBayu za sljedeći koncert U2 jer će karte sigurno planuti u roku od nekoliko minuta... Najvećoj većini oko mene je jako dobro pa i kada se i spomene ekonomska situacija, to je više u šali...."Vidi, četvrtak je, a nema slobodnog stola. Znači da još uvijek imaju novaca za cijeli tjedan ispijanja pints". Oni! Sad kad razmislim, dok smo se tako zezali neki dan, cijelo vrijeme smo koristili they...kao da i mi ne živimo u istom tom svijetu i kao da i ako them pogodi recesija, nas ne može. Danas mi je došlo do glave da ne živim u paralelnom, nego u istom svijetu kao i they i da bih se i ja i teoretski i praktično mogla naći vrlo brzo u situaciji onih 1500 iz Aer Lingusa ili onih mojih 35 kolega iz odjela. iPhone ulaganje bi mi se u tom slučaju sigurno činilo kao pravi bačeni novac.
Još uvijek i kada razmislim o teoriji dobivanja otkaza, nekako sam sigurna da bih odmah našla dobar posao. Situacija u IT-u nas je razmazila zadnjih desetljeća. No, hoće li uvijek biti tako? Dobro, što više iskustva, to je jednostavnije nešto naći, ali kakav će utjecaj na IT na zapadu imati sva ona radna snaga na istoku? Činjenica je da firme masovno outsource-aju radnu snagu istočno od raja.
Prema onome što sam imala susreta s IT-em istoka, mislim da smo mi u nekim poslovima puno kvalitetniji, brži i ono što mi se čini najbitnijom razlikom, puno skloniji preuzimanju odgovornosti i donošenju odluka. To je moj zaključak na osnovi nekog broja kontakata (koji je zanemariv u odnosu na brojnost stanovništva tamo 
), ali nisam ja jedina koja ima takav dojam. No, velikim managerima i vlasnicima firmi to nije toliko bitno u ovakvoj ekonomskoj situaciji. Oni gledaju kako čovjeka ovdje plaćaju n puta više nego čovjeka tamo. To što će projekt biti malo kasnije završen, manje im je bitno pa polako povećavaju broj zaposlenih na istoku, a smanjuju na zapadu. Bit će interesantno vidjeti za koju godinu kuda smo otišli i gdje smo stigli. Zato sam zapisala ovu crticu... Iskreno se nadam da će naš svijet ostati lijep i da nas neće pogoditi nešto zbog čega ću se za nekoliko godina sjećati loših godina nakon 2008., nego će mi zaista trebati blog da me podsjeti na ovaj trenutak i da kažem: "Vidi, to je bio onaj jedan dan kad me uhvatio lagani pesimizam!".
- 23:59 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
.
