26.08.2008.

Evan je potrbuške ležala na Ameliinu krevetu, zanimajući se zamišljenim promatranjem rupica na iskrzanom tamnozelenom baldahinu što je dinamično lelujao nad njome. Lijevom je rukom podupirala lice okupano izrazom odlučnosti, a prstima desne se nervozno poigravala tek zapaljenom cigaretom. „Jonathan Smith? Sebastian Cameron?“, neumorno je nagađala, otpuhujući kolutove dima ka stropu.

„Ne.“ Položila sam hladne dlanove na ormar načinjen od tamne hrastovine i uglačan do sjaja, promatrajući fotke, bilješke i isječke iz novina kojima sam ga ukrašavala od dolaska u Hogwarts. Evan i Amelia procjenjivački su proučavale mimiku moga nepomičnog lica, te se napravih da, po tko zna koji put, pažljivo iščitavam prošlogodišnji članak iz Dnevnog proroka, kratku priču o nerazjašnjenim ubojstvima u okolici Šupljeg kotlića.

Evan nije odustajala. Zacrtala si je da će doznati ime moga izabranika, i znala sam da me neće ostaviti na miru dok ne shvati da je njegov identitet nešto što želim zadržati za sebe ili – što je u ovoj situaciji bilo neprihvatljivo – dok me ne primora da joj otkrijem svoju tajnu. „Ethan Tanner?“, navela je ime još jednog dečka iz skupine koju je ona smatrala najboljim komadima u Slytherinu, napeto iščekujući moju reakciju.

Glava mi se odrično zaklatila na vratu. „Nema šanse“, rekoh podrugljivo, spremivši svoj prazni kovčeg na dno ormara, ispod polica sa ne baš najurednije složenom odjećom koju je karakterizirala pretežno crna boja. „On izgleda kao žrtva atomske bombe.“

Amelia ispusti plah uzdah i promeškolji se u naslonjaču, prebacujući bananu iz lijeve ruke u desnu. Smaragdne su joj oči zaigrano svjetlucale, odisale neiskvarenim, djetinjastim sjajem; za nju je svijet bio samo mjesto prepuno smijeha i mogućnosti, livada posuta laticama cvijeća. „Onda definitivno nije u pitanju ni njegov brat blizanac Matthew?“, upita punih usta i dodade na kraju upitnik koji je označavao da joj već ponestaje ideja.

„Haista vittu!“, opsovah iznervirano, oborivši pogled na vrhove crnih marti koje su mi dopirale do nekoliko milimetara ispod koljena. „Antakaa minun olla rauhassa!”

Smetena mojom vikom, Evan mrzovoljno namreška nos i upitno se zagleda u Ameliu, prešutno tražeći prevod riječi koje sam nesvjesno izbrbljala na finskom.

„Kaže da ju ostavimo na miru“, reče Amelia nadureno. „Ali to se neće desiti.“

Prkosno sam joj se nacerila, namjestivši se ispred zamagljenog starinskog zrcala što je počivalo nad noćnim stolićem. Oči su mi bile blistavije no ikad, odjednom pune nekog nedokučivog uživanja od koga mi je srce zatreperilo. S blagim, zadovoljnim smiješkom na licu, primila sam četku optočenu srebrom i počela ju lagano provlačiti kroz svoje upetljane, crne vlasi, pridržavajući rukom pojedine uvojke kako ih ne bih prejako povukla.

Tišina je potrajala čitav minut.

„Znam!“, uskliknu Evan iznenada. Skočila je s kreveta i pobjedonosno pucnula prstima, sigurna u ideju koja joj je upravo sinula. „Julis Nevalainen!“

„Za ljubav božju, nikako.“ Odmahnula sam glavom, odloživši četku natrag u ladicu. Osjetila sam njezin razočaran pogled na sebi dok sam – otkrivajući dio pozamašnog poprsja na kojemu mi je ženski dio škole oduvijek zavidio – samodopadno raskopčavala kožnu jaknu i ispravljala nabore na svojoj uzanoj traper minici. „It’s time to turn back time, follow the pale moonlight...“, zapjevuših tiho i – odlučna da prekinem ovaj iscrpljujući razgovor – elegantno se uputih ka vratima spavaonice.

„Jebem ti mjesečinu bezobraznu!“, dreknu Evan. Ugasila je cigaretu o prozorsko okno i – nemarno ju izbacivši u dvorište – energično pohitala za mnom. „Vraćaj se ovamo!“

Zacerekala sam se i produžila do društvene, ubrzavši korak radi sopstvene sigurnosti.

***

Danielovi tanki, blijedi prsti graciozno su poigravali po žicama gitare dok je uspješno oponašao glavnog gitaristu Nightwisha, svirajući na melodiju Over the hills and far away. Lice mu je te večeri bilo neobično blijedo, gotovno prozirno i sakriveno razbarušenim, tamnim šiškama koje bi mu pale preko čela kad god bi zanjihao glavom u ritmu smirujućih tonova. Vlažnim, plamenocrvenim usnicama je bešumno oblikovao riječi moje najdraže pjesme, potpuno odvojen od ostatka svijeta; sva je svoja čula fokusirao na glazbu, ledenim dlanovima grčevito stežući gitaru koja je nekoć pripadala njegovom ocu.

Završio je posljednju strofu uz čežnjiv uzdah.

Neven se nasmiješi i kliznu prstima kroz svoju nepočešljanu, gustu kosu boje rastopljene bronce; nosio je istu frizuru kao i Daniel. „Lujiza, zašto nam ti ne bi zapjevala?“, predložio je, pijuckajući čokoladno mlijeko iz flaše koju je upravo ukrao iz kuhinje. Sjedio je po turski na hladnom, kamenom podu društvene, tik uz svog godinu dana mlađeg brata, leđa položenih uz naslonjač u koji smo se lijeno ugnijezdile Amelia i ja.

Slegnula sam ramenima i pokazala rukom na svoja usta puna pralina koje sam nemilosrdno tamanila; nisam mogla izgovoriti niti jednu razgovjetnu riječ, a kamoli zapjevati. Bilo mi je neobično hladno; dah koji sam ispuštala iz pluća bio je leden poput zraka neke sablasne mrtvačnice, te se približih Amelii kako bih se malo zagrijala, preletjevši odsutnim, nedefiniranim pogledom po društvenoj. Hufflepuffi su priredili tulum povodom početka drugog polugodišta, te je većina Slytherina – uključujući i Evan koja je igrom slučaja doznala da među pomenutima ima jako zgodnih dečkiju – trenutno boravila u njihovoj društvenoj.

„Drma me ozbiljna bananasta kriza“, zacvilila je Amelia, izgledajući potpuno isto kao Evan kad bi joj ponestalo cigara. Usne su joj se izvile u tužnu grimasu dok se nervozno poigravala pramenom kovrčave crne kose koju je krasila ogromna, ljubičasta mašna.

Daniel ju pogleda iskosa, izvadivši kutiju cigareta iz stražnjeg džepa svojih širokih, crnih traperica. „Zar nisi jučer ukrala cijelu vreću iz kuhinje?“, upitao je i namjestio cigaru u lijevi kut usana, vidno zabavljen novonastalom situacijom.

Ona slegnu ramenima i pruži mu upaljač koji je stajao na stoliću. „Sve sam pojela.“

„Zašto nisam iznenađena?“, promrmljah si u bradu, strpavši još tri praline u usta.

Hayden, koja je dotad sjedila na rukohvatu naslonjača i prelistavala knjigu o goblinskim bunama, odjednom ispusti uzdah nerazumijevanja i odloži dosadno štivo na stolić. „Daj i meni malo“, reče ona, posegnuvši za polupraznom kutijom pralina koju sam držala na krilu.

Snažno sam ju lupila po ruci. „Moje!“, uzviknuh ljutito i sklonih kutiju van njezinog domašaja, ne samo zato što slatkiše ne dijelim apsolutno ni sa kim, nego zato što sam znala da je Hayden ovisna o pralinama gotovo kao i Amelia o bananama, te da bi kao takva u jednom zalogaju ispraznila cijelo pakiranje.

Bila je doista neobična ta naša ekipica. Svi odreda karakterno različiti, a opet tako slični; zamišljeni, najčešće potpuno odsutni, ali povezani neraskidivim nitima crne magije. Sve ono što je Salazar Slytherin priželjkivao za svoj dom, to smo bili mi. Skloni kršenju školskih pravila, posvećeni izučavanju zabranjenih kletvi, nadmoćni i prepotentni, plijenili smo poglede i pažnju gdje god bi se pojavili, bilo u grupi, bilo pojedinačno.

Zacerekavši se na tu pomisao, kradomice pogledah na sat; bližilo se pola jedanaest.

Pridigla sam se iz naslonjača i pošla ka izlazu iz društvene.

„Lu, čekaj!“, doviknu Hayden za mnom. „Kamo ideš?“

Nisam se osjećala obveznom da odgovorim na to pitanje, ali nisam ni željela riskirati da pođe za mnom. Zato se naglo okrenuh i napravih lažnum grozničavu facu, primivši se za dno trbuha. „Muka mi je od ovih pralina!“, rekoh, na što se ona široko osmijehnula i s ogromnim apetitom navalila na iste. „Izići ću malo na svjež zrak.“

To je objašnjenje svima bilo dovoljno, osim Amelii; proradila je ona njezina besmislena potreba da se pretjerano brine za mene. Obrve su joj se ljupko skupile na blijedom čelu, a oči zabrinuto suzile kad se pridigla iz naslonjača i tiho me zazvala. „Hoćeš li da idem s tobom?“, upitala je brižno, svojim zvonkim, tananim glasićem koji se dinamično stapao sa tišinom.

„Ne, bit ću u redu. Brzo se vraćam!“

Ne gledajući kuda idem, nehotice sam se sudarila sa osobom koju sam u tom trenu najmanje željela sresti; sa svojom sestrom Vivienne.

Apsurdno lijepo lice joj se momentalno iskrivi u grimasu gađenja; izgledala je identično kao Elizabeth Brown, žena koju sam nekoć možda i nazivala majkom. Svojim me je plamtećim, kričavoplavim očima gledala s visoka, prolazeći prstima kroz kovrčavu plavu kosu što joj je uokvirivala preplanule obraze i namreškano, smrknuto čelo.

Zaobišavši ju, arogantno sam frknula i plesnim koracima kliznula van.

***

Slabašna svjetlost već dogorjele voštanice, nasumice rasparana hladnim zlaćanim prahom, zanemarljivo je razbijala tamu Vrišteće daščare i škrto obasjavala naša isprepletena, naga tijela. Ležali smo zagrljeni na trošnom, ali raskošnom krevetu, okruženi tisućama polurazvaljenih, neravnomjerno raspoređenih dasaka koje su trebale predstavljati zidove i strop. Obožavala sam ovo mjesto, uživala sam u zaprepašćujućoj složenosti i energiji crne magije koja se očitovala u svakom njegovom kutku.

Vani je grmilo već satima, munje su sablasno sjekle horizonte, kao da će se tmurno nebo svaki tren obrušiti na nas, ali nisam marila; bio mi je važan samo Voldemort, samo onaj prekrasan osjećaj koji je prožimao moje obnažene grudi dok sam mu drijemala u naručju, glave oslonjene o njegova prsa.

Nježno sam ispreplela prste svoje desne ruke sa njegovima i uspravila se za par centimetara kako bih mu mogla položiti usne uz obraz mek poput baršuna. „Volim te.“

„I ja tebe volim“, šaputao je svojim čistim, mračnim glasom, gledajući me kao da sam neki dragocjen komad svile. Oteo mu se uzdah. „Jako.“

Ispustila sam plah uzdah i nesvjesno sklopila oči, prepuštajući se užitku koji me je preplavio kad sam osjetila kako njegove usne okusa malina dotiču moje, kako se spajaju u dugi, strastveni poljubac.

Zataknuo mi je pramen kose iza uha i uperio krupne oči ocrtane najljepšim bojama neba u moje sanjive zjenice, blago se osmjehujući. „Bilo bi tako lijepo da se više ne moramo skrivati“, prokomentirao je ispod glasa, uzdahnuvši gotovo neprimijetno. Shvaćala sam da mu je ova situacija nesnosna koliko i meni; morali smo ignorirati jedno drugo na hodnicima, prostrijeliti se ponekim lažnim prijezirnim pogledom kad bi Amelia bila u blizini, ali – kako to obično biva – razloga je bilo previše i bili su prejaki. Ubrzo će nam se sve to isplatiti.

„Za nekoliko mjeseci nećemo ni morati“, podsjetih ga i oslonih se leđima o tvrde, pomalo hrapave jastuke. Prošla sam dlanom kroz razbarušenu tamnu kosu koja mu je savršeno uokvirivala blijedo lice, izmamivši mu blagi smiješak na usnice. „Strpi se još malo.“

Nježno me je poljubio. „Izdržao sam već tri godine, tako da mi se sad pet mjeseci čini prilično podnošljivim.“

Pretpostavivši da je već jako kasno, bacila sam kratak pogled na našu odjeću koja je bila nemarno razbacana po podu. „Nisam raspoložena da se pravdam tvojoj sestri što sam dugo izbivala. Mislim da bismo trebali krenuti“, uzdahnula sam i, nevoljko se odvojivši od njega, počela se lijeno pridizati iz postelje, no tada ponovno osjetih njegove ruke oko svog struka.

„Ne. Mislim da ne bismo.“

Lagano me je okrenuo na leđa i, pritisnuvši bedra uz moja, namjestio se povrh mene. Klizio mi je dlanom uz liniju struka, zaustavljajući se na mojim oblim, bijelim grudima. Jagodicama svojih hladnih prstiju opisivao je spirale oko mojih bradavica, a poglede i dodire slijedio je usnama, čineći da uzdišem od zadovoljstva. Jebeš Ameliu, lakomo zaključi glasić u mojoj glavi.

Podigoh obrvu, suzdržavajući se od osmijeha. „Što? Ti kao imaš bolju ideju?“

„Aha. Mnogo bolju“, rekao je Voldemort cerekavo, prije no što su njegove ledene, beskrvne usne požudno dotakle moj mramorni vrat.

***

Moglo je biti negdje oko pola četiri izjutra kad sam se tiho kretala kroz hodnik osvijetljen bakljama, pokušavajući neopaženo stići do spavaonice. Nisam se dala zavarati zvucima tišine koji su me okruživali; Dragica Gligorić, profesorica Čarobnih napitaka i predstavnica doma Slytherina imala je običaj noću stražariti po hodnicima i društvenoj prostoriji kako bi bila sigurna da su svi Slytherini u svojim spavaonicama i – po njezinim riječima – ’’kako bi nas spriječila da radimo kaos po dvorcu u vrijeme kad bismo trebali spavati’’. Preiscrpljena za beskonačne prodike i predavanja koje bih dobila u slučaju da me ta matora oštrokonđa ulovi kako lutam školom u ovo doba noći, trudila sam se ne napraviti ni najmanji šum dok sam se približavala samom kraju hodnika, pogleda prikovanog za vrata naše spavaonice.

„Sunce vas ne grijalo, što izvodite?! Marš u krevet!“

Osjetila sam neizmjerno olakšanje kad sam čula kako njezin promukli, hrapavi glas odzvanja u drugom dijelu kule, tamo gdje su se nalazile muške spavaonice; činilo se da je ulovila neke sirote žrtve koje su pokušavale otići na WC. Oprezno sam ušetala u spavaonicu, zatvorivši teška, hrastova vrata za sobom. Nekoliko trenutaka sam stajala u dovratku, poput sjene, pokušavajući priviknuti oči na tamu što je progutala cijelu prostoriju.

Uprkos umirujućem dojmu, bilo je nečega čudnog i nestvarnog u ovoj olujnoj noći. Možda mrak doista nije tako pitom, možda bih trebala biti opreznija. Zanemarivši tu misao, izula sam marte i odložila ih u stranu, pri čemu je prigušen tresak napadno proparao melodiku kišnih kapi što su monotono skakutale po prozorskim oknima . Iako sam bila sigurna da Amelia, Evan i Hayden već spavaju, više se nisam trudila biti pretjerano tiha; sve tri su imale čvrst san. Skinula sam jaknu i nemarno ju prebacila preko stolice, grozničavo prebirajući po mislima kako bih se prisjetila gdje sam ostavila spavaćicu.

Nečija hladna, ali meka ruka me iznenada zgrabi za rame.

Prigušeno sam vrisnula, okrećući se.

Upalivši svjetlo na svom štapiću, prvo što sam ugledala bilo je njezino blijedo, porculansko lice, tako izbezumljeno da sam se gotovo stresla. „Amelia?!“, prosiktala sam, pokušavajući uskladiti nesređen ritam disanja. „Na smrt si me preplašila!“

„Gdje si ti dosad?!“, procijedila je kroz zube, ljutita kao nikad prije. Veliki, tamni kolobari ispod njezinih staklastih očiju potvrdili su moju sumnju da probdjela cijelu noć čekajući me. „Znaš li koliko je sati?“

„Smiri se, mama“, prošaputah sarkastično, kolutajući očima. Tišina ispunjena Haydeninim ravnomjernim disanjem i nervoznim cupkanjem Ameliinih bosih nogu o tlo potrajala je sve dok nisam pronašla rješenje u prebacivanju krivnje na šeprtljavog školskog majstora. „Zaglavila sam se na zahodu, pa je siroti majstor Marko četiri sata pokušavao razvaliti kvaku“, objašnjavala sam tiho, svlačeći majicu i suknju sa svog tijela. „Potrajalo je toliko dugo budući da je pritom razvalio i prste na svojoj desnoj ruci.“

Okrenula sam se i otvorila ormar, tražeći pogledom svoju spavaćicu.

Iako se njezin posljednji, bolni uzdah teško stopio sa baladom ledene kiše, bila sam sigurna da neće prihvatiti da se naša rasprava ovako završi; predobro sam ju poznavala. „Oprosti, samo... pomislila sam da ti je pozlilo ili takvo što, pa sam jednostavno...“, čula sam njezin prigušen, pomalo drhtav glas iza leđa dok sam se odijevala. Zvučalo je kao da je ona ta koja se treba kajati, ispričavati, kao da je ova situacija posljedica nekog njezinog nepromišljenog poteza.

„Amelia!“, rekoh s blagim povišenjem tona. Praćena njezinim upitnim pogledom, primakoh joj se i oprezno uzeh njezine ruke u svoje. Šake su joj bile hladne na dodir, gotovo poput mojih. „Sve je OK. Ne brini.“

Nasmiješila se tako nježno, tako iskreno da me je zaboljelo u grudima. „Znam.“

Nijemo zahvaljujući Bogu što je bila isuviše pospana da prepozna Voldemortov miris na mome tijelu, lagano sam ju odmakla od sebe i šapatom rekla da ide leći, što je ona s oduševljenjem prihvatila; utisnula mi je vlažan poljubac u blijedi obraz i pružila se preko toplih, tamnozelenih plahti što su pokrivale njezin krevet.

Zatim je zaspala, ostavivši me da – sa leptirićima u trbuhu i zadovoljnim smiješkom na licu - ovo malo vremena što je preostalo do svitanja provedem lebdeći na sedmom nebu.