29.07.2008.

Ostaci rastopljenih sniježnih gomilica tiho su škripali pod mojim elegantnim čizmama dok sam prilazila bečkoj katedrali Sv. Bogorodice, trijumfalnom remek-djelu visokih zidova, tornjeva i kula sazdanih od kremkastobijelog mramora. Iako se već godinama smatrala jednom od najposjećenijih – kako vjerskih, tako i turističkih – odredišta u Austriji, ovog prohladnog svilenkastog jutra nije bilo nikoga tko bi se divio svim njezinim besmislicama; samo ja i još nekolicina slučajnih, izgubljenih duša.

Ave Maria! Jungfrau mild,
Erhöre einer Jungfrau Flehen,
Aus diesem Felsen starr und wild
Soll mein Gebet zu dir hinwehen.
Wir schlafen sicher bis zum Morgen,
Ob Menschen noch so grausam sind.
O Jungfrau, sieh der Jungfrau Sorgen,
O Mutter, hör ein bittend Kind!
Ave Maria!

Težak, preslatkast miris tamjana osjetio se još s ulaza; intinktivno sam namreškala nos, osjećajući kako mi se u trbuhu nakuplja mučan prijezir, a pozdrav Mariji uobličen produhovljenim glasićima dječijeg hora samo ga je još više rasplamsao. Pomirena s činjenicom da je vrijeme za ponovni susret sa onom nedefiniranom agonijom koju uvijek osjećam u blizini ovakvih mjesta, gurnuh svoje gole, blijede ruke u džepove crnih hlača i – duboko udahnuvši – odvažih se na taj sudbonosni korak.

Ave Maria! Unbefleckt!
Wenn wir auf diesen Fels hinsinken
Zum Schlaf, und uns dein Schutz bedeckt
Wird weich der harte Fels uns dünken.
Du lächelst, Rosendüfte wehen
In dieser dumpfen Felsenkluft,
O Mutter, höre Kindes Flehen,
O Jungfrau, eine Jungfrau ruft!
Ave Maria!

Čim sam stupila pod okrilje Božje kuće, velečasni Herman Hamlich – kao da je osjetio prisustvo zla, prisustvo tame – naglo se okrenuo i svojim sivkastosmeđim očima potražio moju siluetu u izmaglici. Bijaše to nizak i blijedolik starac, sprijeda već potpuno ćelav, a ostatak kose bio mu je paperjast i sijed; djelovao je poput vilenjaka iz bajke. Dječaci odjeveni u blistave, bijele odore demonstrativno prestadoše pjevati i, zaklopivši malene smeđe knjižice iz kojih su čitali te uznemirujuće stihove, upitno se zagledaše u svog Učitelja. Svijetle, guste obrve skupljale su se na njegovom naboranom čelu dok je pojedinačno proučavao svaku crtu moga blijedog lica, predano tražeći makar trag one četrnaestogodišnje djevojčice koju je posljednji puta susreo prije točno tri godine, tek jedan dan prije Božića.

„Hyvää huomenta“, tiho sam mu zaželjela dobro jutro na finskom, prekinuvši napetu tišinu.

To je bilo sasvim dovoljno; prepoznao me je. „Lujiza Brown?“, upita tiho i tromim mi koracima pođe u susret. Ne čekajući odgovor, nešto glasnije je ponovio moje ime i raširio suhe usnice u sjetan poluosmijeh. „Lujiza Brown, naravno. Godinama te nisam vidio. Toliko si se promijenila, gotovo te nisam ni prepoznao.“

Imao je pravo. Promijenila sam se.

Bez riječi nastavih graciozno koračati prema oltaru punom svijeća koje tada počeše treperiti kao da gube snagu, kao da će se svakog trena ugasiti. Krajičkom zastakljenog oka, zamijetila sam mramorni pogled Bogorodičnog kipa na sebi; kamene duplje promatrale su me s neopisivom nježnošću, nepojmljivom dobrotom, kao da duhovi koji ovdje vladaju nisu naslutili moje namjere.

Velečasni dade svojim mladih sljedbenicima znak da je vrijeme za stanku, što oni s odobrenjem prihvatiše i počeše nešto pričati između sebe. „Reci mi što te dovodi ovdje, kćeri.“

Podigoh obrvu. „Posao, Oče. Posao.“

Činilo se da ga je moj odgovor zainteresirao, iako ga nije potpuno shvatio. Ili se barem pretvarao da nije; bilo je teško iščitati taj podatak iz njegovog tajanstvenog pogleda. „Pa, kako ti ja mogu pomoći?“, zapita u konačnici, nesvjesno kliznuvši rukom do velikog zlatnog križa koji mu je visio oko vrata.

Na mom licu zablista potpuno drukčiji izraz, lišen ljubaznosti, lišen svih osjećaja. „Ti ne možeš pomoći, Herman, ali nešto što posjeduješ može.“ Prije no što je uspio išta reći, prije no što je uspio išta više pitati, vještim pokretom ruke izvadih štapić iz svoje kožne jakne i uperih ga u njegove grudi. „Avada Kedavra!“

Svijetlost svijeća bolno zamre, zidovi dvorane ispunjene užasom pokoriše se pod jačinom srebrnkastozelene svjetlosti, glasnice Smrti, što je s nevjerojatnom lakoćom isisala život iz tijela mog protivnika. Kamene ploče označene nelogičnim prizorima zatresoše se, što od zvuka njegovog pada, što od prodornih vriskova koje su ispuštala izbezumljena djeca. Sedmorica dječaka zasigurno mlađih od dvanaest godina sklupčali su se jedan uz drugog, preneraženo promatrajući kako se saginjem i zavlačim vitku, hladnu ruku u odoru velečasnog i pobjedonosno primam na dlan neprozirnu crnu vrećicu, jedini razlog svoga dolaska.

Oprezno sam ju spremila u stražnji džep hlača. „Ne cmizdrite“, obratih se balavcima, s podrugljivim smiješkom na usnama. Nekoliko sam se trenutaka povlačila unatrag i prevrtala štapić među prstima, a onda tihim izgovaranjem čarolije stvorih vatrenu iskricu na njegovom vrhu. „Evo, upalila sam svijeću za spas vaših duša... Trebat će vam.“

Jedan blagi, ležerni zamah bio je dovoljan da cijeli oltar obgrli
crvenkastožutim plamenom, vatrom prepunom boli koja je pohlepno gutala sve pred sobom. Započela je sa drvenom klupicom na kojoj su sjedili dječaci, šireći se po njihovim anđeoski bijelim odorama i krhkim tijelima, a onda se stala uplahireno kovitlati na sve strane. Grleni urlici bola parali su mi misli, dim mi je zamutio zjenice; shvatila sam da je vrijeme za dlazak.

Iako nisam imala vremena uživati u zamamnoj igri plamenova, jednostavno sam morala– žureći ka izlazu – usmjeriti samo još jedan istražujući pogled na Bogorodičin kip što se topio u plamenu; iz omekšale bronce, iz njezinih bezizražajnih očiju liptale su krvave suze.

Zbogom, Marijo.

Ponovni susret sa svježim jutarnjim zrakom prosvijetlio mi je svijest opijenu od gustog dima, čija se koprena propraćena sve tišim i sve bolnijim jecajima sablasno izdizala iza mene dok sam zadovoljno koračala a žudnji svoga srca.

***

„O čemu razmišljaš?“ Haydenin meki glas prekinuo me je u sanjarenju, prisliljavajući me da odvratim pogled sa bezličnih bijelih pejzaža što su se smjenjivali iza zamagljenog prozora Hogwarts Expressa i usredotočim se na pokrete njezinih rumenih usnica. Sjedila je naspram mene i proučavala me svojim tamnim očima, nježno milujući moje šašavo prase po imenu Poppy koje se netom ugnijezdilo na njezinom krilu. Čak i kad se smiješila, činila se tako krhkom, poput traga krede podložnog brisanju; zlatni uvojci nemarno su joj doticali porculanske obraze, spuštajući se do vrata i ramena ogrnutih u toplu crvenu jaknu.

Pogledala sam ju s podignutom obrvom, pokušavajući ostati ozbiljna, ali zvonki, blesavi hihot i rumen koja mi je neočekivano oblila obraze u potpunosti su me razotkrili.

Hayden se razoružavajuće nasmiješi. „U redu je, ne moraš mi reći ako ne želiš“, dodade značajno, iako sam bila sigurna da je – bar djelomično – shvatila o čemu se radi. Mudro je kimnula glavom i nastavila se zanimati Poppyem, vežući mu nekakvu šarenu trakicu oko vrata. Iznenadilo me je kako joj je to dopustio; on je inače najagresivnije prase poznato čovječanstvu.

Frknula sam. „OK. Onda neću.“ Primila sam Metal Hammer i okrenula nekoliko stranica izlizanih od čitanja, iako su moje misli bile miljama daleko od koncerta Iced Eartha, interviewa sa pjevačicom Stream of Passion ili novog albuma Fall of Serenity.

***

Amelia je sklupčano sjedila naspram kamina u našoj spavaonici, prevrćući među blijedim prstima tamnocrveni cvijet, jednu mirisnu ružu. čije bi glatke latice povremeno bi otkidala i bacala u dogorjelu vatru. Odjevena u sv0m stilu - dva broja veća Evanescence majica, bijela minica i šarene tajice - sa namrgođeno napućenim usnicama i crnim kovrčama što su joj padale niz presamićena leđa istovremeno je djelovala i opako i očaravajuće ljupko.

Tiho sam zatvorila vrata, kao da se plašim da ću probuditi usnulo dijete. „Amelia.“

Čuvši moj glas, pridigla se sa hladnog poda i ozareno se nasmiješila. Njezine krupne, plave oči zablistaše. „Lu! Tako si mi falila.“ Pritrčala mi je i čvrsto me zagrlila. „Kako je bilo?“

Prije no što sam započela sa tiradom laži koju sam unaprijed osmislila, vrata se treskom otvoriše i Evan ljutito uleti unutra. Kosa boje čokolade skakutala joj je na leđima dok je koračala prema meni, držeći tek upaljenu cigaretu među kažiprstom i srednjim prstom. Bila je viša od mene za glavu i pol, iako sam ja nosila cipele sa visokom potpeticom a ona crne starke. „Hej, Brownice, jesam li ja jebena optička varka?!“, povikala je i namreškala svoje blijedo čelo, uvrijeđena što se nisam prvo otišla pozdraviti s njom.

Napućila sam usne. „Anteeksi, Evan.“ Propela sam se na prste i nježno ju zagrlila.

„Što kaže?“, upita ona Ameliu preko mog ramena. Još uvijek ju je jako živcirala činjenica da se ni poslije tri godine provedene u britanskoj školi čarobnjaštva ne mogu odvići od stalnih ubacivanja finskih riječi u engleski jezik koji mi ionako nije bio jača strana.

Amelia je primila Poppyja u naručje i lagano prešla dlanom preko njegovih mekih leđa, što se njemu očito svidjelo; počeo je mahati repićem. „Ispričava ti se“, objasni sestri, te joj pruži prase kako bi dohvatila njegovu žutu lopticu sa noćnog stolića i malo ga zabavila. „Pridrži.“

Evan prebaci cigaretu u lijevu ruku a desnom – s neskrivenim gađenjem – uze Poppyja, koji tada zamahnu nožicom i izbi joj to smrdljivo sredstvo kojim nas je svakodnevno trovala. Znala sam da će to učiniti; njih su dvoje zakleti neprijatelji otkako je Poppy obavio veliku nuždu u njezinu ladicu sa čarapama. „Jebem ti sunce!“, zavapila je i spustila Poppya na moj krevet, zagledavši se u rupu koju je žar cigarete načinio na tepihu.

„Profesorica Gligorić će te ubiti“, zaključi Amelia vedro, ne bez svog zaraznog cereka.

„Ma neće.“ Ležerno sam odmahnula rukom i bacila se na krevet prekriven zelenom posteljinom sa motivom zmije, iscrpljena od vožnje i... još ponekih sitnica. „Sredit ćemo to.“

„Hej, stani malo!“, uskliknu Evan i – u trenu zaboravljajući na smrtnu presudu koju je sama sebi potpisala – optuživački uperi kažiprst k meni. „Što je to na tvome vratu?“

Hitro sam pomjerila slap crne kose preko vrata, znajući da je vidjela ono što nikako nije trebala vidjeti. „Koje? Nema ništa...“, promrmljala sam, osjećajući kako mi obrazi gore.

„Miruj“, reče Evan zapovjedničkim tonom. Smjestila se kraj mene i - budući da je krupnija i jača - s lakoćom mi sklonila ruku iz svog vidokruga, proučavajući zaprepaštenim pogledom ljubavni trag na mom mramornom vratu. „Ljubavni ugriz?!“

To je bilo dovoljno da i Amelia - ispustivši piskutav vrisak - euforično skoči na krevet i zainteresira se za Evanino veličanstveno otkriće.

„Polako, gnječite me!“, cvilila sam, pokušavajući se obraniti od njihovih nasrtaja, ali činilo se da ne mare za moje riječi.

Evan duboko udahnu kako bi se smirila, a onda položi ruke na moja ramena i unese mi se u lice. Njezine tamne oči se razrogačiše i u njima se, kao u crtanim filmovima, pojavi veliki znak pitanja. „Lujiza Lorelei Scarlett Annabell Brown, s kim si se ti to barila?!“

Odlučila sam im zagolicati maštu. „A tko kaže da je u pitanju bilo samo barenje?“

Evan zinu. „Ševili ste se?!“

„Da.“

Ameliine oči zaiskriše.„O Bože! Tko je on?!“, povikala je i počela me energično vući za ruku, poput malog djeteta koje pokušava nagovoriti mamu da mu kupi dugo željenu igračku.

Odmahnula sam rukom. „Nije važno.“

„Mi smo ti najbolje frendice. Kome ćeš reći ako ne nama?“

Slegnula sam ramenima. „Nikome.“

Evan je molećivo skupila ruke. „Molim te, otkrij nam tko je ukrao srce osobe koja ga gotovo ni nema.“

Trgla sam se. Bio je to prvi put da je Evan rekla ''molim te.''

Voljela bih da im nisam morala lagati, ali situacija je bila takva; nisu smjele doznati istinu. „Ne poznajete ga“, rekoh u konačnici, te se tromo ustadoh i priđoh otvorenom prozoru. Ledeni vjetar je dograbio moje blijedo lice, snažno i neprijateljski kao i uvijek; činilo se da će svojom silinom pomesti i sićušne, blistave zvjezdice sa mračnog nebeskog svoda, ali nije. One su bile jače. Neugasivom čarolijom sjajile su među paučinastim, crnim oblacima, sjajile su samo za mene i Njega. Zato – dok su me moje prijateljice procjenjivački promatrale, dok mi je srce usplahireno treperilo, dok je vjetar mrsio moju sjajnu kosu – nisam mogla odvratiti sanjivi pogled sa neba.