Ewo jedne moje priče o jednome životu
The New Life
Nikad nije bio pretjerano vesela osoba. Naprotiv, često je bio mračna, tmurna osoba još od djetinjstva.Volio je biti sam. Nije da nije volio ljude. Jednostavno nije podnosio njihovo licemjerje, njihove bezlične laži, načine na koje su se međusobno uništavali samo da bi imali nekakve koristi. Prezirao je načine na koje su se ograničavali u svojoj maloumnosti, u svom neprestanom pokušavanju da nešto dobiju. Mrzio je gledati ljude kako se grcaju u sluzi i blatu životnog neuspjeha. Sve mu se to neopisivo gadilo.
Zamrzio je jutro. Često je zamišljao što bi bilo kad se jednom ne bi probudio. Mrzio je dan, sunčevu svjetlost. Promatrao je ljude kako se bude iz sna. Prvim zrakama sunca pretvarali bi se u zombije. Polu-propale robote uvučene u pakleni krug kolotečine koji zadnjim snagama pokušavaju ono nemoguće-osloboditi se i postati ljudi. U drukčijim okolnostima možda bi im se divio jer ne odustaju, no ovako ih je prijezirno gledao s neopisivim gađenjem. No još mu se više gadila pomisao da bi se on jednog dana mogao probuditi i shvatiti da je postao poput njih. Na samu pomisao na to mu se ledila krv u žilama. Možda je to bila jedina stvar koja ga je istinski plašila. Zakleo se krvlju da nikad neće postati jedan od njih, da će prije otići nego biti jedan od tih stvorova koji zapravo uopće ne žive. Sve što imaju je bijedni ostatak nekadašnjeg života koji je ogorčen digao ruke od njih. No, ipak, u najskrovitijem kutku svog uma je uvijek postojala neugodna misao: Što ako se jednom probudi i shvati gorku istinu? Nije želio o tome razmišljati. Uporno si je ponavljao da se to nikad neće dogoditi. Ali je svejedno čuo jeku: „Što ako…?“
* * *
Veoma je volio noć koja mu je s vremenom postala jedina prijateljica, zaštitnica. Jedino je u okrilju noći zaista mogao disati. Dan ga je gušio, neprimjetno trovao svojim podmuklim trikovima. Noć mu je davala život. Pod okriljem mjeseca i zvijezda, okružen zvukovima noćnih bića, tek onda je mogao biti ono što je. Još jedna izmučena duša koja se uspjela probuditi iz Sna. U svijetu gdje su ljudi slijepi i spavaju, on se probudio i progledao. No, ono što je vidio nije mu se svidjelo. Ni najmanje.
U naručju noći često je sanjario o svijetu gdje čovjek nije jadna, istrošena marioneta koja uzalud pleše po pozornici jer je neki lutkar odlučio postaviti predstavu za odvratne bogatune kojima je to užitak gledati. Gledati tu odvratnu predstavu života. No, što se dogodi kad se neka lutka potrga, kad pukne ta nit koja ju drži zarobljenom? Ona postaje smeće, neupotrebljiva je. Osuđena na polaganu smrt odumiranjem. Zamijenit će ju neka druga lutka, bolja, novija. Tu je shvatio da su ljudi zaista lutke, robovi vremena u kojem su svi potrošiva roba. Gdje su svi zamjenjivi. To ga je ubijalo. Želio je prestati razmišljati o uzaludnosti ovog života jer ga je to užasno deprimiralo. Na trenutak se uhvatio kako razmišlja kako bi mu bilo lakše da ne mora gledati kako se ljudi svakodnevno uništavaju, a što je još gore uopće ne vide što si rade. To ga je užasno rastužilo.
Sova se oglasila u spokojnoj tišini beskrajne noći. Osjetio je hladan dodir vjetra na svojoj blijedoj koži. Hladne ruke noći su mu milovale lice dok je cvrčak pjevušio pjesmu beskrajne tuge. Zvijezde su sjale kao nikad dotada. Plavičasti mjesec je bešumno dozivao Bića Noći, no ona se nisu odazivala.Već dugo se nisu odazivala. Zašto i bi? Ljudi su odavno prestali vjerovati u njih. Neki kažu da čim prestanemo vjerovati, polako ih zaboravljamo i oni nestaju u zaboravu. Možda se to događa i ljudima. Prestajemo vjerovati i neprimjetno umiremo. No on se razlikovao od drugih. On je bio jedan od rijetkih koji je još uvijek vjerovao u ta mitska bića. Svim silama svog bića se trudio vjerovati. Morao je. Znao je da je morao; svi u nešto moraju vjerovati i to je ono što ih spašava ili ubija. No, on ih je i volio. Pružali su mu ono što rijetko tko dobiva. Osjećaj da nekamo pripada, da ga još uvijek netko treba, želi, a njemu je to očajno trebalo. Iako je to bilo samo u njegovoj glavi, njemu je to bilo stvarno. Možda je to razlog zašto je tako dugo izdržao.
* * *
Zaspao je tek pred jutro. Sve što je želio jest prespavati dan. No nije mogao. Čim bi sklopio oči, sunce ga je tuklo svojim odvratnim krakovima. Naposljetku je odustao i sišao u boravak. Tamo su ga već čekali njegovi roditelji, ako ih je uopće mogao tako nazvati. Već duže vrijeme je bio ljut na njih, možda ih je čak i mrzio zbog toga što su postali, no nije mogao podnijeti to što su ga stalno pokušavali pretvoriti u nešto što on nije niti će si ikada dopustiti. Hladno ih je pozdravio i poljubio majku, ali samo iz navike. Tog jutra je sve bilo drugačije. Pogledao je oca koji je imao pomalo zastrašujući pogled. Skrenuo je pogled na majku koja je bezlično gledala u pod. Znao je da se nešto događa, samo nije znao što, no nije ga ni zanimalo. Otac je započeo uobičajen govor, no nešto je bilo drukčije u njegovim riječima. Bile su okrutnije nego obično. Bile su pune prijetnji. Nije shvaćao što mu otac govori, ali nije ni slušao. Samo je gledao njegova obična usta kako ih izgovaraju. Dok ga je slušao, osjećao je kako mu se mozak pretvara u bljutavu kašu. Posljednja očeva rečenica mu je zapela za uho. „Ne možeš više tako se ponašati. Odrasti, zašto ne možeš postani normalan čovjek kao svi ostali? Ako to ne napraviš uskoro, morat ću poduzeti ozbiljne mjere! Razumiješ li?!“ Bio je zatečen njegovim riječima koje su odzvanjale u njegovu umu. Pogledao je majku koja se tiho složila s ocem. Bio je bijesan. Oni, njegovi vlastiti roditelji, su ga pokušavali uvući u krug kaosa i razaranja. To im nije mogao oprostiti. Odbijao je vjerovati da se to događa. U sebi je ponavljao da se to ne događa, to je samo još jedan podmukli trik Dana koji ga pokušava zarobiti. Izvana je izgledao hladnokrvno, a unutra se raspadao od straha i neizdržive boli. Nije mogao prihvatiti ono što su mu namijenili. Uporno im je pokušavao reći da su u krivu, da on nikada neće postati kao oni-ljušture nekadašnjih bića koje rade što im je rečeno, no oni ga nisu slušali. Je li razlog bio to što nisu htjeli ili što ga uopće više nisu mogli čuti od silnih laži koje su kolale u njihovim glavama.
Pokušao ih je probuditi, otvoriti im oči, ali nije uspio.Toliko su zapeli u ukletom krugu neznanja i primitivizma da im nije mogao pomoći. To mu je slomilo srce. Tog je trenutka shvatio, slomljen tugom i očajem, da se više ne može boriti protiv života. Njegovi okovi su postajali sve teži, a njegova duša to više nije mogla podnositi. Prijezirno je pogledao kroz prozor u zlokobno sunce koje je likovalo. Tad je odlučio. Neće dopustiti da se pretvori u živog mrtvaca okovanog svojom sudbinom. Tog trenutka nije samo razbio okove koji su ga tlačili, nego je otišao i iz njihovih života. No, oni to nikada neće saznati. Shrvan neuspjehom i bijesom uputio se na svoje tajno mjesto gdje se toliko puta molio za slobodu. Unatoč svemu, osjećao je neobičan mir koji mu je ispunjavao dušu. Znao je da će mu se noćas ispuniti sve njegove molitve.
* * *
Noć je predosjećala neminovno. Nečujan zvuk neopisive tuge širio se zrakom. Nijemi vjetar izvikivao je njegovo ime. Izmučen životom odlučio je pokidati okove i postati slobodan poput nebeskih zvijezda. Više nije mogao podnositi užasan teret i ožiljke bičeva na svojoj duši koje mu je život nemilosrdno zadavao. Posljednji put se oprostio od noći. Svoje vjerne prijateljice, odane zaštitnice, jedine ljubavi. Jedine koja ga je ikada shvaćala; jedine koja ga je iskreno voljela, jedine kojoj će zaista nedostajati. Možda je to bio razlog zašto mu je bilo tako teško uništiti sve veze s okrutnim svijetom.
Kiša je počela padati. Tako neočekivano i dobrodošlo, iznenadila je njegov izmučeni um. U svakoj nebeskoj suzi, vidio je djeliće svog izmoždenog života. Svaka kap je nosila dio njegovog životnog tereta koji ga je zlokobno razdirao. Zaboljela ga je glava. Bol se širila cijelim bićem kao bujica blata koja uništava sve pred sobom. Potajno je želio da kapi kiše odnesu sve njegove brige, ali je znao da je to nemoguće. Dugo je sjedio u mraku i razmišljao je li to zaista jedini izlaz iz nadolazećeg pakla. Kroz glavu mu je proletjelo mnogo stvari. Shvatio je, da koliko god se trudio, u tim teškim trenucima, ne može vidjeti nikakvog smisla za kojim je toliko žudio. Zadnjim snagama je pokušavao ostati pribran. Obećao si je da neće pustiti ni suzu jer oni to ne zaslužuju, ali u dubini svog bića je znao da će obećanje prekršiti, no to zapravo više nije bilo niti važno. Noć je plakala za njim i on je plakao s njom. Tješila ga je svojim suzama. Jednom će doći dan kada će žaliti za njim. Dan kad će svi proplakati zbog svega što su mogli učiniti, a nisu. Dan kad će zemlja biti natopljena ljudskim suzama iskupljenja. No hoće li im moći oprostiti?
Tiho je izvadio antiknu kutiju koja je odisala praiskonskom tajnovitošću. Lagano ju je otvorio otključavajući neobičan lokot. Hladan miris smrti ga je obujmio. Izvadio je staru krpu iz mistične kutije i odmotao ju sa strahopoštovanjem. Ledeno-srebrna oštrica zabljesnula je na ponoćnim zrakama hladnog mjeseca. Obuzela su ga mučna sjećanja prethodnika. Rastrgan između dvaju svjetova promatrao je bodež. Noć mu je pomilovala izmoreno lice i posljednji put mu poljubila polumrtve usne opraštajući se od njega suzama. Podigao je spasonosnu oštricu, pogledao u zvijezde dok mu je duša patila nezamislivom boli i prinio ju svojim klonulim zapešćima i pritisnuo. Dok je hladna oštrica klizila niz njegovu blijedu kožu, lagano je parajući, znao je da je to kraj. Usprkos svemu, osjećao je tajanstveni spokoj u duši. Grimizna krv je potekla niz njegove umiruće ruke natapajući zemlju. Uskoro je počeo tonuti u San Vjekova. Bio je sretan i poletio je prema noćnom nebu. Gledajući u nebo te noći, Bića su primijetila novu zvijezdu koja je sjala jače od ostalih.
SADA MALO O VUKODLACIMA HEHE
Izvorno podrijetlo legende o Vukodlacima
Legenda o vukodlacima izvorno započinje u okolici njemačkih gradova Cologne i Bedburga 1591. U to vrijeme Europa je bila pod tamnom sjenom neznanja i praznovjerja. Gradovi su bili nerazvijeni i ljudi su često živjeli blizu šuma. Strah od vukova je bio poput noćne more. Vučji napadi su bili toliko česti da su se ljudi čak bojali putovati od jednog mjesta do drugog. Svako jutro, seoski ljudi bi pronalazili polu-pojedene ljuske udove na njihovim poljima. Seljaci su se trudili koliko su mogli da bi pobili te krvožedne zvijeri. Ali jedan dan seljaci njemačkog grada Cologne i Bedburga su naišli na stravično otkriće koje je promijenilo povijest ubijanja vukova. Jedan od starih pamfleta veoma životopisno opisuje te plašljive trenutke. Nekolicina ljudi je okružila vuka i potjerala njihove pse na njega. Seljaci su napali sa štapovima i kopljima. Iznenađujuće, divlji vuk nije pobjegao; ustao je i pretvorio se u srednjovječnog čovjeka. Mogli su prepoznati vučje oblikovanog čovjeka; to je bio Peter Stubbe iz njihovog sela. Peter Stubbe je bio prvi vukodlak s kojim se čovječanstvo susrelo.
Stubbe je bio stavljen na kotač smrti gdje je priznao 16 ubojstava uključujući dvije trudnice i 13-ero djece. Povijest iza njegovog pada je skoro nepoznata. Počeo je prakticirati magiju kad je bio samo 12 i bio je toliko opsjednut time da je čak pokušao sklopiti pakt s Vragom. Noseći magični pojas počeo je napadati svoje neprijatelje, stvarne ili izmišljene, osvećujući se. Nakon nekoliko mjeseci, uzeo je obličje vuka i nastavio svoja zla djela s više brutalnosti. U svojem vučjem obliku je trgao žrtvina ždrijela i pio njihovu toplu krv. Postepeno njegova žeđ za krvlju je rasla i on je lutao poljima tražeći nove žrtve.
Divljaštvo njegovih zločina je bilo nezamislivo. Jednom su dva čovjeka i žena hodali cestom koja je vodila kroz šumu u kojoj se on skrivao. Zazvao je jednog od njih. Čovjek je pošao i dugo se nije vraćao i drugi je krenuo za njim. On je također nestao u šumi. Žena je u strahu pobjegla iz šume. Kasnije, dva raskomadana trupla su otkrivena u šumi, ali ženino tijelo nikad nije pronađeno. Vjeruje se da ju je posve proždro. Mlade djevojke koje su se zajedno igrale i čuvale krave u polju su bile njegove najčešće žrtve. Lovio ih je kao vuk, uhvatio najsporiju, silovao ju i ubio. Tad bi pio njenu toplu krv i jeo nježno meso s njena tijela. No, Stubbe je počinio od najstrašniji zločin nad svojim sinom. Odveo ga je u obližnju šumu, razbio njegovu lubanju i pojeo njegov mozak.
Niti jedna kazna nije se mogla nositi s težinom njegovih zločina. Bio je stavljen na kotač gdje su mučili ljude i njegovo meso je bilo otkidano s njegova tijela užarenim kliještama. Njegove ruke i noge su bile slomljene, i naposljetku je bio obezglavljen. Njegovo truplo je bilo spaljeno. Kao sudionice njegovih zlodjela, njegova kći i ljubavnica su bile također žive spaljene na lomači.
Magistratura grada Bedburga je sagradila strašan spomenik podsjećajući na taj zastrašujući događaj. Radnici su postavili kotač na kojem je Stubbe bio mučen iznad motke na kojoj je Stubbova glava bila nabijena. Njegova glava je bila napravljena u obliku vučje. 16 drvenih uzoraka obješeno je na naplatak kotača u spomen na njegove žrtve. Vijest o Stubbovom suđenju i pogubljenju se brzo raširila zemljom. Njegova brutalnost, njegovi načini i zvjerstvo su nezamislivi. Njegovo divljaštvo je uistinu bilo povezano s vučjim ponašanjem. Ljudi su počeli vjerovati da takva bića s vučjom sjenom žive među nama. Nazvali su ih VUKODLACI.
neznam koji da naslov stavimmmmmm
ORGANIZIRANA ZAVJERA
Vještica u kasnoj srednjovjekovnoj i ranoj novovjekoj Evropi nije tek netko tko
navodno s pomoću tajnih zlih sila izaziva smrt, bolest i zlo. Vjerovalo se da je on, a
mnogo češće ona, član gigantske zavjere koju je organizirao i vodio đavo, a cilj joj je
bilo uništenje kršćanstva, unižavanje svih čudorednih vrijednosti, podbadanje
siromašnih protiv bogatih, mladih protiv starih i rušenje društva u prah i pepeo. Oni
na koje bi se posumnjalo da su počinitelji takvih prestupa bili su mučeni i obrađivani
sve dok ne bi priznali, a potom su bili smaknuti. Smatra se da je optuženih nesretnika
bilo između 250 000 do milijun. Svi se općenito slažu da ih je zacijelo većina bila
posve nevinih.
U maniji proganjanja vještica leži mit o organiziranoj zavjeri. Taj mit se temelji na
vjerovanju da zlo koje redovno napada svijet nije proizvod uobičajenog toka
događaja, već ga izazivaju rušilačke grupe ljudi odgovorne za sve okolnosti koje
ozbiljno ugrožavaju život. U vrijeme progona vještica te su okolnosti uključivale se od
lošeg vremena, loše ljetine i epidemija.
U kasnom srednjem vijeku, kad je lov na vještice uzeo velikog maha, zbivala se
promjena u društvu. Uobičajene institucije su opadale, a crkva je trpjela od napada
reformatora. Javio se strah da je sveukupno ustrojstvo društva u opasnosti. Vjerovalo
se da se iza te opasnosti kriju đavolovi prsti. Kršćani su oduvijek bili skloni tome da
sve zlo svijeta pripišu «neprijatelju», a teolozi su od njega napravili lik titanske snage.
Kasnije je napetost između rimokatoličke i protestantske crkve, od kojih je svaka bila
uvjerena da je istina na njezinoj strani i sljedno tome vjerovala u đavolsku
zlonamjernost svake opozicije, pridonjela da taj strah dosegne vrhunac. Strah je silio
na iznalaženje izlaza. I katolici i protestanti vidjeli su u vješticama, ili pretpostavljenim
vješticama, Sotonine službenike u ljudskom liku u okviru silne tajne zavjere protiv
svega što im je bilo dragocjeno i reagirali su jezovitim divljaštvom.
Mit o organiziranoj zavjeri nije odumro s prestankom lova na vještice. U 18
stoljeću tajna su društva, posebice slobodni zidari savez udruženja klesara i zidara
koji su 1717.g. utemeljili u Londonu Theofil Desaguilers, James Andeson i George
Payne, osuđivani da kuju zavjeru protiv društva. U 19. stoljeću ista je optužba
izrečena Jevrejima. U 20. stoljeću taj je mit bio na djelu u antisemitizmu, a
nacističkim strahotama u Njemačkoj, u progonu pretpostavljenih neprijatelja društva u
Americi te iza željezne. Upravo ovaj primjer mita o vješticama, sve od njegovih
početaka je dokaz da mit nije nužno sila koja pridonosi dobru.
VJEŠTICE
Žene vještice
Vjerovanje u vještice vrlo je stara i raširena pojava usko povezana sa
šamanizmom. Puno je razloga zašto su uglavnom žene bile vještice. Vještice su
uništavale plodove zemlje, provodile tajnovite obrede, svojim su vračanjem
pojedincima uzrokovale bolest, mogle su bacati ljubavne čini.
Težnja viziji i proricanju, znanja o pripremanju lijekova te s tim povezana
nezaobilazna bliskost s prirodom, sve je to govorilo u prilog ideji o ženama kao
vješticama.
Lik vještice je svoj konačni oblik poprimio u poganskim antičkim ženskim
kultovima i to od grčke božice lova i plodnosti, Artemide, odnosno od odgovarajuče
rimske božice Dijane. No žene su samo bile djelom renesansne pripovijesti i
nevjerojatnih okrutnosti koje su zadesile sve nesretnike koji su tijekom tih stolječa
stradali, pod optužbom da su žene-vještice ili muškarci-vješci.
Žene prve u redu, kao niža biča, bez prava glasa, bez zaštite pretvorene su bile u žrtve ljudske
izopačenosti.
VJEŠTAC ILI ČAROBNJAK?
Vještac je obično osoba čiji zao duh valja nahraniti životnom snagom drugih
ljudskih biča. Vješci če obično uzeti slab život, poput dječjega. S obzirom da se
smrtnost djece u mnogim djelovima Afrike penje i do 50 posto, ne začuđuje da još i
danas postoje brojne optužbe za čaranje.
Riječ «čaranje» je ipak pomalo nejasna, nije riječ o vještini, več o urođenom
svojstvu. Netko je s tom vještinom rođen, to mu je suđeno. Kao što su neki ljudi
nespretni, neki skloni nezgodama, kleptomani ili nadareni za telepatiju, drugi su
vješci, a ispoljavanje te crte karaktera samo je pitanje vremena.
Čarobnjak je močniji od vještice ili vješca. Razlika je tomu što čarobnjak nije
prisiljen da se bavi magijom, čarobnjak to radi iz ljubavi prema zlu i svojevoljno. Neki
vjeruju da je čarobnjak i sam zloduh, ali toliko močan da može nadzirati druge
duhove i prisiliti ih da rade za njega.
Čarobnjak može načiniti fetiš, drvenu statuu ili
predmet te svojom čarolijom natjerati duha da se nastani u njemu. Takav kip ili
predmet čudom će se nači kod osobe koju je njegov gospodar naumio ućiniti svojom
žrtvom i progoniti je. Na taj način čarobnjaci mogu nadzirati cijele zajednice pukim
ulijevanjem straha.
Za vještice smatralo se žene koje jednostavno žive u osami ili ne mogu rađati
djecu ili se bilo kakvim drugim slučajem ističu kao recimo liječenjem biljem i travama.
Mnoge žene koje su pomagale bolesnima ili ranjenima prirodnim lijekovima
sastavljenima od raznoraznih ljekovitih biljaka koje danas smatramo najzdravijim
lijekovima, osuđene su za vračanje i šurovanje s đavolom. Nepoštena i nepravedna
suđenja takvim osobama osumnjičenih da su vještice, ili vješci ili čak vukodlaci
ukazuju nam kako je često ne znanje i strah o nepoznatog bilo uzrokom strahotama i
«božjim kaznama» koje je crkva provodila stolječima proganjajuči ljude koje se
smatralo neprihvatljivima.
MALO O GABRIEL VAN HELSING
Gabrielov otac bio je Abraham Van Helsing. On je bio slavni lovac na vampire. No Gabriel se njega nesjeća. Jednoga je dana Gabriel izgubio je sječanje na svoju prošlost. Sav je očajan i izgubljen dopuzao da vrata crkve. Svečenici su ga primili i pretvorili u lovca na vampire...
Gabriel nije volio svoj "posao" ubijanja vampira, vukodlaka i ostalih bestija koje su radile nemir,
ali se duboko u sebi nadao da će tako otkriti nešto o svojoj tajnovitoj prošlosti.
Ljudi (seljaci i plemiči i ostali) su ga zvali ubojicom, zato kada bi on god ubio neko čudovište ono bi se prevorilo natrag u običnog čovjeka. Zato su ljudi mislili da on ubija nevine ljude...
No još je uvjek bilo ljudi koji su znali što on zapravo radi pa ga nisu zvali ubojicom nego svecem.
Oni su ga poštivali i divili mu se.
Jednoga je dana trebao otići u jedan grad (valjda Transilvaniju) kako bi se borio protiv Drakule.
Probleme su mu zadavale Drakulove djevice koje su obično terorizirale noću jedno selo u kojem se Gabriel trenutačno nalazio. Htjele su Annu koja je ostala bez cijele obitelji. Njezina se obitelj vec stoljećima bori protiv Drakule. Sve su isprobali, ali ništa im nije pomoglo. Anni je još od obitelji ostao samo brat kojeg je zarobio Drakula i pretvorio ga u vukodlaka. Anna i Gabriel su se udružili i krenuli zajedno u borbu protiv Drakule. A sa njima je bio i fratar koji je bio dobar Gabrijelov prijatelj i on mu je radio oružja koja su mu jako pomogla u borbama.
Dok se je Gabriel borio protiv Anniog brata vukodlaka, on ga je ugrizao (buraz je ugrizao Gabrijela) pa je otrov ušao u Gabrijela. Gabriel je imao sada malo vremena da se potpuno ne pretvori u vukodlaka i da izgubi kontrolu nad sobom...
No uskoro su otkrili da je dobro! Zašto, pogledajte u filmu (stigo je već odavno u videoteke) Samo vam moram reći da je kraj fakat tužan i da su meni suze došle na oći... film ima puno preokreta i stvarno je jako zanimljiv...
HAKLER SA CVJETNOG evo ti odgovora: Van Helsing je legenda. Nezna se dali je to bilo zapravo ili ne. O mr. Hyde-u znam samo da je on bio po danu obićan čovjek a po noći mr. Hyde. Kada bi se probudio nićeg se više nebi sječao.
e people SADA JEDAM NIT OD VAMPIRIMA
Mit o vampirima složena je i različita podrijetla, da navedem samo nekoliko
primjera: stara praznovjerja, jeziva otkriča preranog zakapanja ljudi koji su patili od
katalepsije (besvjesno stanje nalik smrti), psihopatski ubojice sa suludom žudnjom za
krvlju, jezive priče o šišmišima-vampirima koji piju krv i koje su Cortesovi suputnici
donijeli u Europu nakon istraživačkih eksepidicija na povratku iz amerike...
Primjera ima još mnogo, i svi su oni doprinjeli stvaranju zamršene legende o
postojanju tih nočnih utvara. Na tu temu objavljene su brojne knjige, najprije na
Balkanu, gdje su vampirizam i «živi leševi» igrali važnu ulogu. Kako u knjigama piše,
Vampiri spavaju u grobu otvorenih očiju, a iz lijesa izlaze obično kad mjesec raste.
Nemaju sliku u zrcalu i ne bacaju sjenu. Vampir se javlja i u životinjskom liku: kao
konj, koza, žaba ili zmija, no najpoznatiji su postali u liku šišmiša. Sve ovo zajedno
karakterizira «pravog» vampira.
Prema pučkom vjerovanju, vampiri su mrtvaci koji se mogu vračati, najčešće to su
samoubojice, izopčenici, i svi ostali ljudi koji su pokopani bez blagoslova Crkve. Strah
od tih ljudi neprestano se raspirivao jer su našli prazne grobove i trupla koja nisu
strunula i još su imala krv u žilama.
Crkva je često vjerovala u postojanje krvopija. Propovjedala je naravno
vjernicima da uvijek uza se nose križ kako bi se mogli suprotstaviti vampirima
obuzetim sotonom. Time ih ne navodno moguče otjerati. No seljaci su se radije
pouzdali u češnjak. Eterični mirisi ove biljke spasili su ih več od gamadi koja izaziva
teške bolesti. Pa prema tome zašto nebi i od vampira.
I eto sakupljene sve elemente koji čine karakterističnu legendu o vampirima.
tKO JE TAJ PRAVI DRAKULA???
Razvoju vampira od ranog mitološkog pojma do oživljenog mrtvaca u vidljivo
ljudsko biče, potpomogao je 1897. irski pisac Bram Stoker svojom novelom Drakula.
Drakula je postao utjelovljenjem nočnog zla. Nadahnuče za svog izmišljenog grofa
našao je u stvarnoj ličnosti iz petnaestog stolječa za kojeg se međutim vjeruje da je
bio još strašniji od grofa iz romana, princu Vladu V. Iz tadašnje Vlaške, sada dijela
Rumunjske, i navodne utvrde vampira, Transilvanije.
VLAD BASARA
Vlad Basara rođen je 1430. u transilvanskom gradu Sigišvaru. On je bio sin
Vlada II. vladara Vlaške. Več je njegov otac zbog svoje okrutnosti bio nazvan
«knezom Drakulom».
Kazuje se da taj nadimak nije dobio samo zbog obiteljskog grba na kojem je bio prikazan zmaj, što se na vlaškom jeziku kaže «dracul» a što ujedno znači i «vrag». Sin «Drakula», vrajžji sin, nadmašio je i oca po okrutnosti.
Princa Vlada jako su se bojali zbog njegove sadističke žudnje za krvlju. Njegov
omiljeni način obračunavanja sa stvarnim ili izmišljenim protivnicima bilo je nabijanje
živih ljudi na kolac. Njegovi krvoločni vojnici i njegovi rođaci zvali su ga «Vlad
Tepeš», nabijač. Obožavao je gledati kako bi drugi ljudi umirali polako i na mukama.
Najprije bi davao ljudima odrezati ruke i noge, a zatim bi ih nabio na oštre drvene
kolce. Tako su morali trpjeti polaganu, ali okrutnu smrt. Kažu da je katkad dao nabiti
na kolac istodobno i do 50 ljudi. Na svim križanjima stajali su kolci s leševima a
palača je bila puna krvavih udova. Vlad je umro u bitci protiv sultana Muhameda II.
kojem je uskratio plačanje poreza. Vladovu glavu Osmanlije su odnjeli u Carigrad.
Iako su ljudi vjerovali da je on bio vampir, on to nije bio. Doduše uživao je u
prolijevanju krvi ali je nije pio.
1985.g. dr.Thomas McDevitt, liječnik iz Idaha, upozorio je na mogučnost da je
vlaški tiranin možda patio od porifirije, bolesti koja se inače znala javljati i kod drugih
plemiča ponajviše zbog mnogih brakova među rođacima. Time bi se objasnila
njegova opsesija puštanja krvi i odvratni naččni kojima je to postizao.
Na portretima je prikazan s velikim crnim podočnjacima, podbuhlim obrazima i boležljivo blijedim
tenom, klasična obilježja bolesnika koji boluju od navedene bolesti, ta su ista obilježja
naknadno postala i klasična obilježja vampira.
sADA MALO O bOLEsTI vAMPIRIZMA
Profesor David Dolphin sa sveučilišta British Columbia u Vancouveru privukao
je 1985. pozornost javnosti medicinskim objašnjenjem o vampirima, navodeči da su
patili od prirođene bolesti zvanoj Porfirija ili punim nazivom Porphyria eythropoetica,
a koju zovu još i «Drakulina bolest». Bolest je uzrokovana manjkom posebnog
enzima. Ova bolest može biti nasljedna ili stečena. Okolišni čimbenici kao što su
lijekovi, kemikalije, ishrana te izlaganje suncu mogu, ovisno o tipu porfirije, znatno
utjecati na težinu simptoma. Porfirije se nasljeđuju od jednog ili od oba roditelja.
Polovina potomaka te osobe može naslijediti dominantan gen i bolest.
Simptomi su oticanje, osječaj pečenja, svrbež i crvenilo kože tijekom ili
neposredno nakon izlaganja sunčevom svjetlu, uključujući svjetlo koje prolazi kroz
prozorsko staklo. Simptomi obično slabe nakon 12-24 sata i cijele bez značajnih
ožiljaka i promjene boje kože. Ponekad se simptomi javljaju tek nakon produženog
izlaganja sunčevom svjetlu. Kožne promjene počinju se javljati obično tijekom
djetinjstva. Teže su u ljetno doba i mogu se poavljati tijekom života. Neki nosioci
gena za ovu bolest nemaju simptome cijeli život i mogu imati normalne razine
porfirina.
JESU LI BOLESNICI S PORFIRIJOM VAMPIRI?
Biokemičar Dolphin je predložio teoriju po kojoj bi vampiri iz narodnih predaja
mogli biti osobe koje su bolovale od porfirije. Njegovi argumenti su bili slijedeči:
Bolesnici s porfirijom su iznimno osjetljivi na svjetlo; čak i umjereno izlaganje
svjetlu može ponekad uzrokovati velike nakaznosti. Koža lica moze biti ožiljkasta,
nos i prsti otpasti, a usne i zubno meso napeti pa zubi očnjaci mogu biti Kako bi izbjegli sunčevo svjetlo osobe s teškim slučajevim porfirije izlaze
jedino noču, daljnje vampirsko obilježje. Porfirija se pokušava liječiti krvavim
proizvodima pa su žrtve porfirije mogle pokušavati samo-liječenje pijenjem krvi drugih
ljudi. Porfirija je nasljedna, ali se simptomi ne moraju manifestirati do nekog stresnog
događaja. Ako osoba s porfirijom ugrize brata ili sestru s latentnom bolešču, što je
vrlo stresno, simptomi se i kod njih mogu pojaviti. Hrana koja aktivira enzime koji
uništavaju hem, i pogoršavaju simptome porifirije, poznato je sredstvo za tjeranje
vampira češnjak! Pa ga bolesnici izbjegavaju. Baš kao i vampiri.
Sveukupno izgleda zanimljiva kao teorija no profesor Dolphin nikad nije
objavio formalni znanstveni članak u kojem bi opisao svoju teoriju.
Recimo teške promjene na koži bolesnika javljaju se samo u iznimno teškim
oblicima bolesti, a bolest je sama po sebi vrlo rijetka, što ne daje dovoljno materijala
za široko rasprostranjenu priču o vampirima. Navodni vampiri ekshumirani u 18.
stolječu nisu imali nikakve nakaznosti lica i prstiju. Ideja o vampirskom izbjegavanju
svjetla možda ima i veze sa simptomima te bolesti ali uglavnom je produkt mašte
književnika. Postoje priče o europskim vampirima 18. i 19. stolječa koji su viđani
tijekom dana. Bram Strokerov Dracula je smrtno-blijed, a folklorni vampiri su navodno
bili žarko-crvena lica zbog konzumiranja krvi. Oboljeli od porfirije ne žude za krvlju.
Pijenje krvi ne bi olakšalo njihove simptome niti se ikad opčenito smatralo da bi im to
pomoglo. Dapače, neki oblici porfirije liječe se puštanjem krvi a nije niti dokazano da
česnjak pogorsava porfiriju.
uočljiviji
IMAM NEKOLIKO RIJEČI O KRALJESKOJ BOLESTI
Recimo seljaci u srednjem vijeku, bili su uvjereni da im plemiči sišu krv. No to
nije bio samo izraz, često su viđali kako pripadnici viših slojeva hodaju noču ulicama
obliveni krvlju. No razlog tome bila je zapravo bolest koja je dijagnosticirana tek u
19.stolječu.
Porfirija se ponekad naziva kraljevska bolest jer se vjeruje da su brojni plemiči
pa čak i pripadnici britanske monarhije bolovali od nje. Smatra se da su porfirijom bili
pogođeni kraljica Mary od Škotske, kralj James I, George III, George IV i njegova
kčer princeza Charlotte, kraljica Anne, kraljica Victoria, princ William od Gloucestera
itd. Zbog neuroloških simptoma nekoč se smatralo kako članovi kraljevske obitelji
boluju od psihijatrijske bolesti. 1997.g. tri su znanstvenika dobila dozvolu da otvore
grob princeze Charlotte koja je u svojim pismima opisivala jake bolove u trbuhu,
smanjenu pokretljivost, tamno crvenu mokraču i mjehure na licu. DNA testiranjem
koštanih ostataka dokazano je da je princeza bolovala od pofirije. Svoja istraživanja
jedan od znanstvenika, John Rohl, objavio je u knjizi Purple secret.
Neobjašnjen slućaj s groficom ELIZABETH BARTHORY-Jako NEobjašnjen!!!!
Zapravo postoje mnogi «slučajevi» vampirizma koji se nikad nisu mogli
objasniti. Tako je 1732. neko selo blizu Beograda pogodila prava epidemija vampira.
Mnogim žrtvama doista je isisana krv. Vlast je poslala posebnu jedinicu i tri vojna
liječnika u Beograd. Vojnici su otvorili 15 grobova. Samo su tri trupla strunula. Ostali
mrtvaci imali su čvrsto meso pa čak i zdravu boju lica. I krv u žilama mrtvaca bilaje
svježa. Na žalost, nije se mogao obaviti detaljan pregled jer su vojnici u panici
truplima odrubili glave i zatim ih spalili. Ali zna se da je selo nakon vojne intervendije
bilo pošteđeno daljnih neobjašnjivih smrti.
Još je jedna zanimljiva činjenica vezana uz vampirizam. Protestan Martin
Luther smatrao je da su oni koji piju krv mrtvaci koji su postali žrtvom vraga. U
priručniku njemačke mitologije piše: Kad vampir živom čovijeku isiše krv kako bi se i
sam ponovno vratio u život, to je u vezi sa vjerom starih kako nesretni mrtvaci još
žude za životom i žude za krvilju kako bi povratili dušu i svijest.
KRVOLOČNA GROFICA
Postoji još jedna priča a to je zašto vampiri vole krv mladih djevojaka. I ta priča
ima porijeklo još iz srednjeg vijeka kada je stanovita grofica počela širiti teror u
transilvaniji.
grofica ELIZABETH BARTHORY
Transilvanijska grofica Elisabeth Barthory bila je predivna mlada žena. Rodila
se 1560. u jednoj od najbogatijih i najuglednijih obitelji u okrugu. Elisabeth se udala
več s 15 godina ali u odsutnosti svog muža zaljubila se u nekog blijedolikog mladog
plemiča za kojega je kružio glas da je bio vampir. Nakon poduljeg putovanja s
mladičem, Elisabeth je odjednom počela pokazivati očito zanimanje za krv. Kad je
neku nespretnu sobaricu udarila u lice i jadnici je krv potekla, grofica ju je počela piti i
zatim se njome namazala. Govori se da potom djevojka nije više nikada viđena, a
navodno ju je grofica dala ubiti i zatim se kupala u njezinoj krvi.To je bio početak užasnih orgija koje su trajale deset godina....
Elisabethini povjerenici pretraživali su zemlju u potrazi za neudatim djevojkama i mamili ih
obečanjima o dobru namještenju u dvorcu. Nakon što su dolazile u dvorac, nisu bile
više viđene. Opet se govorkalo kako grofica ubija djevojke kako bi pila i kupala se u
njihovoj krvi.
S vremenom se sakupilo toliko trupla da se više nisu mogla pokapati u dvorcu.
Počeli su ih jednostavno bacati na polja, gdje bi ih pojeli vukovi. Nakon nekog
vremena uplašeno seosko stanovništvo obratilo se kralju. On je u dvorac poslao
rođaka krvoločne grofice, grofa Györgija Rhurza. Njen je rođak bio prisiljen osvojiti
dvorac na juriš, a vojnici su našli još 50-tak trupla bez krvi pri upadu u dvorac.
Šesnaest članova dvorskog stožera, čarobnjaka i krvnika bilo je smaknuto.
Groficu su navodno ostavili na životu, ali su je zazidali u sobu u koju je hranu i vodu
dobivala samo kroz usku pukotinu. Nakon vrlo malo vremena grofica tako zatočena
umrla.
