The New Life
Nikad nije bio pretjerano vesela osoba. Naprotiv, često je bio mračna, tmurna osoba još od djetinjstva.Volio je biti sam. Nije da nije volio ljude. Jednostavno nije podnosio njihovo licemjerje, njihove bezlične laži, načine na koje su se međusobno uništavali samo da bi imali nekakve koristi. Prezirao je načine na koje su se ograničavali u svojoj maloumnosti, u svom neprestanom pokušavanju da nešto dobiju. Mrzio je gledati ljude kako se grcaju u sluzi i blatu životnog neuspjeha. Sve mu se to neopisivo gadilo.
Zamrzio je jutro. Često je zamišljao što bi bilo kad se jednom ne bi probudio. Mrzio je dan, sunčevu svjetlost. Promatrao je ljude kako se bude iz sna. Prvim zrakama sunca pretvarali bi se u zombije. Polu-propale robote uvučene u pakleni krug kolotečine koji zadnjim snagama pokušavaju ono nemoguće-osloboditi se i postati ljudi. U drukčijim okolnostima možda bi im se divio jer ne odustaju, no ovako ih je prijezirno gledao s neopisivim gađenjem. No još mu se više gadila pomisao da bi se on jednog dana mogao probuditi i shvatiti da je postao poput njih. Na samu pomisao na to mu se ledila krv u žilama. Možda je to bila jedina stvar koja ga je istinski plašila. Zakleo se krvlju da nikad neće postati jedan od njih, da će prije otići nego biti jedan od tih stvorova koji zapravo uopće ne žive. Sve što imaju je bijedni ostatak nekadašnjeg života koji je ogorčen digao ruke od njih. No, ipak, u najskrovitijem kutku svog uma je uvijek postojala neugodna misao: Što ako se jednom probudi i shvati gorku istinu? Nije želio o tome razmišljati. Uporno si je ponavljao da se to nikad neće dogoditi. Ali je svejedno čuo jeku: „Što ako…?“
* * *
Veoma je volio noć koja mu je s vremenom postala jedina prijateljica, zaštitnica. Jedino je u okrilju noći zaista mogao disati. Dan ga je gušio, neprimjetno trovao svojim podmuklim trikovima. Noć mu je davala život. Pod okriljem mjeseca i zvijezda, okružen zvukovima noćnih bića, tek onda je mogao biti ono što je. Još jedna izmučena duša koja se uspjela probuditi iz Sna. U svijetu gdje su ljudi slijepi i spavaju, on se probudio i progledao. No, ono što je vidio nije mu se svidjelo. Ni najmanje.
U naručju noći često je sanjario o svijetu gdje čovjek nije jadna, istrošena marioneta koja uzalud pleše po pozornici jer je neki lutkar odlučio postaviti predstavu za odvratne bogatune kojima je to užitak gledati. Gledati tu odvratnu predstavu života. No, što se dogodi kad se neka lutka potrga, kad pukne ta nit koja ju drži zarobljenom? Ona postaje smeće, neupotrebljiva je. Osuđena na polaganu smrt odumiranjem. Zamijenit će ju neka druga lutka, bolja, novija. Tu je shvatio da su ljudi zaista lutke, robovi vremena u kojem su svi potrošiva roba. Gdje su svi zamjenjivi. To ga je ubijalo. Želio je prestati razmišljati o uzaludnosti ovog života jer ga je to užasno deprimiralo. Na trenutak se uhvatio kako razmišlja kako bi mu bilo lakše da ne mora gledati kako se ljudi svakodnevno uništavaju, a što je još gore uopće ne vide što si rade. To ga je užasno rastužilo.
Sova se oglasila u spokojnoj tišini beskrajne noći. Osjetio je hladan dodir vjetra na svojoj blijedoj koži. Hladne ruke noći su mu milovale lice dok je cvrčak pjevušio pjesmu beskrajne tuge. Zvijezde su sjale kao nikad dotada. Plavičasti mjesec je bešumno dozivao Bića Noći, no ona se nisu odazivala.Već dugo se nisu odazivala. Zašto i bi? Ljudi su odavno prestali vjerovati u njih. Neki kažu da čim prestanemo vjerovati, polako ih zaboravljamo i oni nestaju u zaboravu. Možda se to događa i ljudima. Prestajemo vjerovati i neprimjetno umiremo. No on se razlikovao od drugih. On je bio jedan od rijetkih koji je još uvijek vjerovao u ta mitska bića. Svim silama svog bića se trudio vjerovati. Morao je. Znao je da je morao; svi u nešto moraju vjerovati i to je ono što ih spašava ili ubija. No, on ih je i volio. Pružali su mu ono što rijetko tko dobiva. Osjećaj da nekamo pripada, da ga još uvijek netko treba, želi, a njemu je to očajno trebalo. Iako je to bilo samo u njegovoj glavi, njemu je to bilo stvarno. Možda je to razlog zašto je tako dugo izdržao.
* * *
Zaspao je tek pred jutro. Sve što je želio jest prespavati dan. No nije mogao. Čim bi sklopio oči, sunce ga je tuklo svojim odvratnim krakovima. Naposljetku je odustao i sišao u boravak. Tamo su ga već čekali njegovi roditelji, ako ih je uopće mogao tako nazvati. Već duže vrijeme je bio ljut na njih, možda ih je čak i mrzio zbog toga što su postali, no nije mogao podnijeti to što su ga stalno pokušavali pretvoriti u nešto što on nije niti će si ikada dopustiti. Hladno ih je pozdravio i poljubio majku, ali samo iz navike. Tog jutra je sve bilo drugačije. Pogledao je oca koji je imao pomalo zastrašujući pogled. Skrenuo je pogled na majku koja je bezlično gledala u pod. Znao je da se nešto događa, samo nije znao što, no nije ga ni zanimalo. Otac je započeo uobičajen govor, no nešto je bilo drukčije u njegovim riječima. Bile su okrutnije nego obično. Bile su pune prijetnji. Nije shvaćao što mu otac govori, ali nije ni slušao. Samo je gledao njegova obična usta kako ih izgovaraju. Dok ga je slušao, osjećao je kako mu se mozak pretvara u bljutavu kašu. Posljednja očeva rečenica mu je zapela za uho. „Ne možeš više tako se ponašati. Odrasti, zašto ne možeš postani normalan čovjek kao svi ostali? Ako to ne napraviš uskoro, morat ću poduzeti ozbiljne mjere! Razumiješ li?!“ Bio je zatečen njegovim riječima koje su odzvanjale u njegovu umu. Pogledao je majku koja se tiho složila s ocem. Bio je bijesan. Oni, njegovi vlastiti roditelji, su ga pokušavali uvući u krug kaosa i razaranja. To im nije mogao oprostiti. Odbijao je vjerovati da se to događa. U sebi je ponavljao da se to ne događa, to je samo još jedan podmukli trik Dana koji ga pokušava zarobiti. Izvana je izgledao hladnokrvno, a unutra se raspadao od straha i neizdržive boli. Nije mogao prihvatiti ono što su mu namijenili. Uporno im je pokušavao reći da su u krivu, da on nikada neće postati kao oni-ljušture nekadašnjih bića koje rade što im je rečeno, no oni ga nisu slušali. Je li razlog bio to što nisu htjeli ili što ga uopće više nisu mogli čuti od silnih laži koje su kolale u njihovim glavama.
Pokušao ih je probuditi, otvoriti im oči, ali nije uspio.Toliko su zapeli u ukletom krugu neznanja i primitivizma da im nije mogao pomoći. To mu je slomilo srce. Tog je trenutka shvatio, slomljen tugom i očajem, da se više ne može boriti protiv života. Njegovi okovi su postajali sve teži, a njegova duša to više nije mogla podnositi. Prijezirno je pogledao kroz prozor u zlokobno sunce koje je likovalo. Tad je odlučio. Neće dopustiti da se pretvori u živog mrtvaca okovanog svojom sudbinom. Tog trenutka nije samo razbio okove koji su ga tlačili, nego je otišao i iz njihovih života. No, oni to nikada neće saznati. Shrvan neuspjehom i bijesom uputio se na svoje tajno mjesto gdje se toliko puta molio za slobodu. Unatoč svemu, osjećao je neobičan mir koji mu je ispunjavao dušu. Znao je da će mu se noćas ispuniti sve njegove molitve.
* * *
Noć je predosjećala neminovno. Nečujan zvuk neopisive tuge širio se zrakom. Nijemi vjetar izvikivao je njegovo ime. Izmučen životom odlučio je pokidati okove i postati slobodan poput nebeskih zvijezda. Više nije mogao podnositi užasan teret i ožiljke bičeva na svojoj duši koje mu je život nemilosrdno zadavao. Posljednji put se oprostio od noći. Svoje vjerne prijateljice, odane zaštitnice, jedine ljubavi. Jedine koja ga je ikada shvaćala; jedine koja ga je iskreno voljela, jedine kojoj će zaista nedostajati. Možda je to bio razlog zašto mu je bilo tako teško uništiti sve veze s okrutnim svijetom.
Kiša je počela padati. Tako neočekivano i dobrodošlo, iznenadila je njegov izmučeni um. U svakoj nebeskoj suzi, vidio je djeliće svog izmoždenog života. Svaka kap je nosila dio njegovog životnog tereta koji ga je zlokobno razdirao. Zaboljela ga je glava. Bol se širila cijelim bićem kao bujica blata koja uništava sve pred sobom. Potajno je želio da kapi kiše odnesu sve njegove brige, ali je znao da je to nemoguće. Dugo je sjedio u mraku i razmišljao je li to zaista jedini izlaz iz nadolazećeg pakla. Kroz glavu mu je proletjelo mnogo stvari. Shvatio je, da koliko god se trudio, u tim teškim trenucima, ne može vidjeti nikakvog smisla za kojim je toliko žudio. Zadnjim snagama je pokušavao ostati pribran. Obećao si je da neće pustiti ni suzu jer oni to ne zaslužuju, ali u dubini svog bića je znao da će obećanje prekršiti, no to zapravo više nije bilo niti važno. Noć je plakala za njim i on je plakao s njom. Tješila ga je svojim suzama. Jednom će doći dan kada će žaliti za njim. Dan kad će svi proplakati zbog svega što su mogli učiniti, a nisu. Dan kad će zemlja biti natopljena ljudskim suzama iskupljenja. No hoće li im moći oprostiti?
Tiho je izvadio antiknu kutiju koja je odisala praiskonskom tajnovitošću. Lagano ju je otvorio otključavajući neobičan lokot. Hladan miris smrti ga je obujmio. Izvadio je staru krpu iz mistične kutije i odmotao ju sa strahopoštovanjem. Ledeno-srebrna oštrica zabljesnula je na ponoćnim zrakama hladnog mjeseca. Obuzela su ga mučna sjećanja prethodnika. Rastrgan između dvaju svjetova promatrao je bodež. Noć mu je pomilovala izmoreno lice i posljednji put mu poljubila polumrtve usne opraštajući se od njega suzama. Podigao je spasonosnu oštricu, pogledao u zvijezde dok mu je duša patila nezamislivom boli i prinio ju svojim klonulim zapešćima i pritisnuo. Dok je hladna oštrica klizila niz njegovu blijedu kožu, lagano je parajući, znao je da je to kraj. Usprkos svemu, osjećao je tajanstveni spokoj u duši. Grimizna krv je potekla niz njegove umiruće ruke natapajući zemlju. Uskoro je počeo tonuti u San Vjekova. Bio je sretan i poletio je prema noćnom nebu. Gledajući u nebo te noći, Bića su primijetila novu zvijezdu koja je sjala jače od ostalih.
Post je objavljen 04.11.2007. u 17:28 sati.