|
Osjećam se nekako beznadno u zadnje vrime. Mrzak osjećaj. Strah me je. Nikakav happyend nije nikad zagarantiran, a ja ako nastavim samo grintat, mogu komodno ostat na mistu, beskoristan. Izgleda da sam uvik ima neku ideju da ću jedan momenat upalit svitlo i bit živ i kompletan. Samo tako baš ne ide, i ako to i znam, ima bit da još skroz ne virujem u to. Pari mi se da sam podijeljen na dva dijela, jedan koji razumi i zna, drugi kojemu je 11 godina i krasnog kurca ne razumi, samo šta je to onaj dio koji čini stvari, ili bolje reć ne radi jer je prestrašen. Straj me zato da bi moga ostat zatvoren u ovoj blesavoj petlji di ja gledam put unutra i tumačim sebe, i nalazim krive stvari i grickam se i rastavljam, i želim ić dalje, a ne odlučujem se napravit ništa, zato jer stalno želim otkrit jedno pravo nešto koje trebam napravit, a i kad mislim da znam i razumim, ne napravim, jer ne znam kad treba. Glupo, to. Skroz glupo. Najradije bi da mogu spojit šmrk na glavu i isprat sve ove pizdarije iznutra, da mi glava bude lagana i da ne mislim svašta unaprid. Da se znam opustit, umisto da razmišljam o opuštanju. Mislim, stvarno trebam puno popit da me nije briga. Glupo. Opet, komadići dječjih snova o meni kao o najvažnijem na svijetu, koji spašava svijet, sređuje sve, može sve, zna sve, još negdi plutaju i nije mi se lako pomirit sa onim šta vidim da sam samo običan čovjek i da se trebam smjestit tako, i nać užitak u sebi i okolo sebe, i bit zadovoljan i potrudit se učinit nešto sa svojim željama, fantazijama i ambicijama. Neće mi niko dizat spomenik, neću bit ni u enciklopediji, niti će emisije o meni radit. Ma, jedna je stvar se spustit i bit svjestan toga, a druga je nešto šta me duže vrime muči, da nemam pravoga cilja i da mogu ostat beznačajan, i da imam 25 godina, i da ako ovako nastavim mogu ostat do kraja života di sam sad. Ne mogu nać više osjećaj za budućnost, vidim samo ekstrapolaciju koja mi se ne sviđa i petljam samo po sebi, i ništa zapravo ne činim, nego čekam da netko stisne botun. I opet glupo. Ne sviđa mi se osoba koja ovo piše. Pari mi se da cilih ovih godinu dana ovde samo cmizdrim. A jebe me se. Šta je tu je. A ne sviđa mi se nijedna osoba prije, pa je to ok. Imam negdi u sebi nešto šta mi se sviđa, to znam, samo nemam pojma di je. Zajebaje me, pojavi se tu i tamo, pa se opet sakrije. A možda se jedan po jedan dan polako probudim, možda nešto i počnem činit umisto da mislim, namjeravam i planiram. Ima miljon stvari koje mislim učinit, i sve su obične, samo korisne, i svaku mogu barem probat. Samo, uvik nekako ima sutra, i pravi momenat za učinit koji nikad nije sad, jel tako? Imam membrane u sebi koje me začepljuju, ima fantazija sa oštrim objektima di ih se razbija. U praksi se to time ne radi. Isto se i osjećam sad sastavljen od kockica koje više nisu zalipljene međusobno, pa otpadaju, a ja se smanjujem i ne mičem se, jer nema trenja i nisam povezan, i osim par kockica mi se pari da sam prazan. Mislim da bi štagod trebalo popit, ali kako ću danas vjerojatno bit doma, morat ću se do sutra strpit. Ngh. To je o meni. Šta je sa vama? |
| < | siječanj, 2006 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv