15.06.2006., četvrtak
Tuga u srcu
|
Probudio se i pogledao oko sebe. Još je bila tama u sobi. Pogledao je na sat. Četiri. Ona sinoćnja tuga još je vladala njime. Uvukla se u njegove misli, u njegovo srce. Prava iskrena tuga. Okrenuo se na krevetu, sklupčao kao malo dijete i pokušao ponovo zaspati. Uzalud. Tuga je bila u njemu, u njegovoj duši, u tom mraku što nikako nije htjeo ustuknuti pred danom. Polako je ustao, izašao iz sobe, uzeo svoj mob. Sjeo je vani u svoj cvjetnjak. Negdije na obzoru počelo je daniti. I ptice su počele svoj jutarnji pjev. Položio je mob na dlan lijeve ruke i lagano jagodicom palca prelazio preko glatkih površina. Zatvorenih očiju zamišljao je kako miluje njene usne. Uzeo ga u oba dlana, nježno kao da je provukao prste kroz njenu kosu a vršcima palčeva joj miluje oči, lice, usne. Sve je bilo tu u tim galtkim, oblim površinama njegovog moba. Isti onaj nježan dodir i osjećaj topline. Napisao je: Draga milujem te u tvojim snovima. Obrisao napisano. Ponovo je pisao sve one nježne riječi koje joj je želio reči i nije imao snage poslati. Toliko toga napisanog ostalo je samo njegovo. Nije imao snage. Živjeli su u svojim svjetovima i znali su da ih nemaju pravo razoriti. Još je jedan puta zatvorio oči, nježno milovao spravicu na svom dlanu, prinesao ju usnama i zamislio njene usne. Obukao se i izašao na ulice još mokre od noćne kiše. Godila je ta šetnja pustim mokrim ulicama u danu koji je tek počinjao. Od slučajnih je prolaznika okretao svoj pogled da u njegovim očima ne vide njegovu tugu i njegovo ranjeno srce. Nikada više. Besciljno je lutao i u sebi ponavljao stihove pjesme D. Cesarića Povratak Ko zna (ah nitko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti -- velim, ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. U moru života što vječito kipi, Što vječito hlapi, Stvaraju se opet, sastaju se opet Možda iste kapi – I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem, Jedna vječnost pusta, Mogla bi se opet u poljupcu naći Neka ista usta. Možda ćeš se jednom uveće pojavit Prekrasna, u plavom, Ne sluteći da si svoju svjetlost lila Mojom davnom javom, I ja, koji pišem srcem punim tebe Ove čudne rime, Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti, Niti tvoje ime! Pa ako i duša u tome trenutku Svoje uho napne, Sigurnim će glasom zaglušiti razum Sve što slutnja šapne; Kod većernjih lampa mi ćemo se kradom Pogledat ko stranci, Bez imalo svijesti koliko nas vežu Neki stari lanci. No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće Ko sunce u krugu, I nosi nam opet ono što je bilo: I radost i tugu. I sinut će oči, naći će se ruke, A srca se dići – I slijepi za stope bivšega života Njima ćemo ići. -------------------------------------- Ko zna (ah, nitko ništa ne zna. Krhko je znanje!) Možda je pao trak istine u me, A možda su sanje. Još bi nam mogla desiti se ljubav, Desiti – velim, Ali ja ne znam da li da je želim, Ili ne želim. |
- 11:24 -
Pusti vodu (124) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
