Probudio se i pogledao oko sebe. Još je bila tama u sobi. Pogledao je na sat. Četiri.
Ona sinoćnja tuga još je vladala njime. Uvukla se u njegove misli, u njegovo srce. Prava iskrena tuga.
Okrenuo se na krevetu, sklupčao kao malo dijete i pokušao ponovo zaspati.
Uzalud. Tuga je bila u njemu, u njegovoj duši, u tom mraku što nikako nije htjeo ustuknuti pred danom.
Polako je ustao, izašao iz sobe, uzeo svoj mob.
Sjeo je vani u svoj cvjetnjak. Negdije na obzoru počelo je daniti. I ptice su počele svoj jutarnji pjev.
Položio je mob na dlan lijeve ruke i lagano jagodicom palca prelazio preko glatkih površina. Zatvorenih očiju zamišljao je kako miluje njene usne.
Uzeo ga u oba dlana, nježno kao da je provukao prste kroz njenu kosu a vršcima palčeva joj miluje oči, lice, usne. Sve je bilo tu u tim galtkim, oblim površinama njegovog moba. Isti onaj nježan dodir i osjećaj topline.
Napisao je: Draga milujem te u tvojim snovima.
Obrisao napisano.
Ponovo je pisao sve one nježne riječi koje joj je želio reči i nije imao snage poslati. Toliko toga napisanog ostalo je samo njegovo. Nije imao snage.
Živjeli su u svojim svjetovima i znali su da ih nemaju pravo razoriti.
Još je jedan puta zatvorio oči, nježno milovao spravicu na svom dlanu, prinesao ju usnama i zamislio njene usne.
Obukao se i izašao na ulice još mokre od noćne kiše.
Godila je ta šetnja pustim mokrim ulicama u danu koji je tek počinjao.
Od slučajnih je prolaznika okretao svoj pogled da u njegovim očima ne vide njegovu tugu i njegovo ranjeno srce.
Nikada više.
Besciljno je lutao i u sebi ponavljao stihove pjesme D. Cesarića
Povratak
Ko zna (ah nitko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti -- velim, ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
U moru života što vječito kipi,
Što vječito hlapi,
Stvaraju se opet, sastaju se opet
Možda iste kapi –
I kad prođe vječnost zvjezdanijem putem,
Jedna vječnost pusta,
Mogla bi se opet u poljupcu naći
Neka ista usta.
Možda ćeš se jednom uveće pojavit
Prekrasna, u plavom,
Ne sluteći da si svoju svjetlost lila
Mojom davnom javom,
I ja, koji pišem srcem punim tebe
Ove čudne rime,
Oh, ja neću znati, čežnjo moje biti,
Niti tvoje ime!
Pa ako i duša u tome trenutku
Svoje uho napne,
Sigurnim će glasom zaglušiti razum
Sve što slutnja šapne;
Kod većernjih lampa mi ćemo se kradom
Pogledat ko stranci,
Bez imalo svijesti koliko nas vežu
Neki stari lanci.
No vrijeme se kreće, no vrijeme se kreće
Ko sunce u krugu,
I nosi nam opet ono što je bilo:
I radost i tugu.
I sinut će oči, naći će se ruke,
A srca se dići –
I slijepi za stope bivšega života
Njima ćemo ići.
--------------------------------------
Ko zna (ah, nitko ništa ne zna.
Krhko je znanje!)
Možda je pao trak istine u me,
A možda su sanje.
Još bi nam mogla desiti se ljubav,
Desiti – velim,
Ali ja ne znam da li da je želim,
Ili ne želim.
Post je objavljen 15.06.2006. u 11:24 sati.