Nisam nikakav zdravstveni stručnjak pa namjera ovog posta nije s naučne strane raspravljati, već ispričati neka svoja iskustva. Povod je moj jutrošnji doživljaj. Pa da krenem.

Ustadoh jutros ranije zbog dva razloga: požuriti kupiti prvu jutarnju cigaretu i posla koji je bio jutrom u planu. Na pola puta vidim na cesti stariju ženu, 70-80g. Na njoj donji dio stare trenirke, nekakve majce i kućne papuče na nogama. Štap u ruci.

Mogu vam pomoći? Ja bi išla doma. A gdje stanujete? Na Kozali! (to vam je drugi kraj grada, pojašnjenja radi).
Vidim da je starica izgubljena u vremenu i prostoru. Žuri mi se i što sada učiniti,kako pomoći? Svaki pokušaj da odredim kojim je putem došla bio je bez uspjeha, a meni se žuri...
Skinuh svoju vjetrovku i ogrnem ženu da joj nije hladno. Naprtnjaću stavih na niski zidić da starica može sjesti.
Nema druge nego nazvati 112. Napokon je nakon 15-20 minuta stigao policajac koji je nastavio svoj posao.
Najljepše je bilo čuti kako mi je žena zahvaljivala dok smo bili zajedno i kada sam odlazio.

Ah ta demencija. Sjećam se svoje bake koja me znala upitati "A koji si ti?", a godinama je živjela s nama.
Puno je teže ono što moj prijatelj i njegova žena proživljavaju s njegovom punicom. Uvijek netko mora biti uz nju u stanu da ne napravi kakvu štetu ili jednostavno ne odluta iz kuće, a ne propušta priliku da izađe čim nije pod nadzorom. Svoju mater prijatelj je nedavno uspjeo udomiti nakon pakla koji je s njom prolazio nekoliko godina.