Poludio svijet načisto zbog ovoga virusa. Ma šta svijet, poludjeli i Rvati.
Slušam ja tako jutros na teveju kako nas umiruju, kako nema straja ... i sve te pizdarije. Ma bolje da ja sebi kupim par komada onih maski iako su maćkare ostale za nama. Uzalud obiđoh ljekarije, nema pa nema. Nije ih ni bilo, a prodano je i ono čega nije bilo.
I što sada učiniti? Kako glavu spašavati? I tu meni pade na pamet da ja sebi lijepo umjesto maske kupim ženski grudnjak. Kao da je bitno što je na nosu, glavno da štiti. Imao sam sreću jerbo kako kaže prodavačica, ljudi (nezna ona zbog čega) odjednom poludjeli za grudnjacima. I tako ja sebi lijepo kupim čitav grudnjak. Pola će biti za prvu ruku, a drugu polovicu budem već prema potrebi.
Za svaki slučaj provjerio sam i da bi donje gaće mogle dobro poslužiti svrsi.
Snađi se ako želiš sačuvati glavu.
Pisali smo već i Draga i ja o telepatiji koja nas spaja. Pa ipak, uvijek je lijepo kada je to neki poseban trenutak, koji se ničim drugim ne može objasniti osim riječima da u isti trenutak razmišljamo o istim stvarima.
Bilo je to jutros. Izležavam se, neda mi se iz kreveta. Kao svako jutro uzeh mobitel da Dragoj poljupcem zaželim dobro jutro. Dodah u poruku: "Prag nam je sve bliže a hotel koji si rezervirala izgleda lijepo".
Kliknuh pošalji i u istom tom trenutku zove Draga pa kaže: "Upravo sam razgovarala s osobljem hotela, soba 20 kvadrata, sve ima ... "
Odgovorih na njene misli prije nego mi je rekla, u trenutku kada me mislila nazvati i ispričati lijepe vijesti. Ne bi bilo ništa neobično da smo se prije toga čuli, ili da je ona stigla pročitati moju poruku pa me nazvati. Istovremeno smo mislima razgovarali. Možda nije suvišno spomenuti da sam ja slao poruku u vrijeme kada ona još inače spava, a ona je istovremeno mene nazvala, prije nego je poruka stigla do nje.
Ponosan sam na svoju Ljubljenu.
Bez puno priče, bilo vam je to ovako, jutros u dućanu. Iz čista mira obrati mi se prodavačica riječima: Kako Vi imate zgodnu ženu! Vidjela sam vas kada te prelazili cestu i držali se za ruke...
Znam ja odavno da je najljepša a uvijek je lijepo čuti kada to i drugi primijete ... Ponosan sam i kada vidim muške poglede kako se za njom okreću.
U pripremama za Prag sjedim i gledam na yutrubi uživo s aerodroma Vaclav Havel ... Pogled mi skrene na slijedeči video: Nedavna Oluja Denis na Heathrowu.
Oprez ... samo za one jakog srca i živaca!
Najljepši su trenuci koji prođu u veselju i igri. Takvi su i ovi dani koje provodimo zajedno. Jasno da je i priprema za Prag imala svoj utjecaj, pa smo vježbali karaoke. Nadamo se da ćemo i u Pragu imati uspješne nastupe kao u Japanu. Moj konjić, pjesma je baš za štimung i veselje, a kako je to izvorna češka pjesma vjerujemo da će biti veselja u Pragu. Jasno da je i Ljubav nebeska prekrasna češka pjesma pa smo i nju uvježbali.
Ako vam se sluša ovdje je priložen i video uradak. Treba li napomenuti da je Draga bila glavni režiser, urednik i majstor.
Nisam nikakav zdravstveni stručnjak pa namjera ovog posta nije s naučne strane raspravljati, već ispričati neka svoja iskustva. Povod je moj jutrošnji doživljaj. Pa da krenem.
Ustadoh jutros ranije zbog dva razloga: požuriti kupiti prvu jutarnju cigaretu i posla koji je bio jutrom u planu. Na pola puta vidim na cesti stariju ženu, 70-80g. Na njoj donji dio stare trenirke, nekakve majce i kućne papuče na nogama. Štap u ruci.
Mogu vam pomoći? Ja bi išla doma. A gdje stanujete? Na Kozali! (to vam je drugi kraj grada, pojašnjenja radi).
Vidim da je starica izgubljena u vremenu i prostoru. Žuri mi se i što sada učiniti,kako pomoći? Svaki pokušaj da odredim kojim je putem došla bio je bez uspjeha, a meni se žuri...
Skinuh svoju vjetrovku i ogrnem ženu da joj nije hladno. Naprtnjaću stavih na niski zidić da starica može sjesti.
Nema druge nego nazvati 112. Napokon je nakon 15-20 minuta stigao policajac koji je nastavio svoj posao.
Najljepše je bilo čuti kako mi je žena zahvaljivala dok smo bili zajedno i kada sam odlazio.
Ah ta demencija. Sjećam se svoje bake koja me znala upitati "A koji si ti?", a godinama je živjela s nama.
Puno je teže ono što moj prijatelj i njegova žena proživljavaju s njegovom punicom. Uvijek netko mora biti uz nju u stanu da ne napravi kakvu štetu ili jednostavno ne odluta iz kuće, a ne propušta priliku da izađe čim nije pod nadzorom. Svoju mater prijatelj je nedavno uspjeo udomiti nakon pakla koji je s njom prolazio nekoliko godina.
Bilo mi danas nekako pod nogu da svratim do grada da se i na vlastite oči uvjerim u sve ono o čemu se kao kulturi grada naveliko priča na sve strane. Dakle ovo je moj doživljaj današnje šetnje kišnim gradom, EPK 2020.
Vrijeme šetnje 12-14h.
Vidjeh dvoje kako prenose sić vode s jedne na drugu, suprotnu stranu Korza, prelijevaju u drugi sić, nose natrag pun i ponavljaju do u beskraj tu radnju. Ma koliko se trudio ne mogoh naći simboliku. Iskreno rečeno, nisam se previše ni trudio.
Preko povijesti grada, od 1900 na ovamo, rastegnute duž Korza prijeđoh u par koraka. Mislim da je zanimljiva ideja.
I to bi bilo to. Više od toga nisam vidjeo, a nije mi se dalo paliti svijeću da možda još nešto nađem.
I tako ja lijepo okrenem na bus. Dok sam stajao na crvenom svjetlu, s druge strane ulice pobježe mi bus pod nosom.
Nakon beskonačnog čekanja i nekoliko popušenih cigareta, priupitah trojicu redarstvenika: Da li je to cesta zatvorena? Je zatvorena (od 14 sati!). Pa zašto nisu stavili obavijest na čekaoni da se cesta zatvara a ne da ljudi bez potrebe čekaju? E to nije naša stvar, to je stvar onoga gore. A sada mi je jasno, Onoga što nakon izbora sretno iz puna grla pjeva: Bandjera rosa sa tri junfera ... Nasmijaše se .. E da, baš toga
Nije mi preostalo nego prepješačiti pola grada do prve funkcionalne stanice. Gledam pred Kontom veliki bijeli šator a na njemu velikim slovima piše FKK. Kao starom nudistu odmah mi je bilo jasno: FKK - nudistička plaža. Sav sretan pomislim kako ću usred grada moći na golaća popiti pivo a ono opet ćorak. U mračnom šatoru za stolovima ljudi sjede obučeni i ispijaju ...
Do daske razočaran prijevarom jedva sam dočekao prvi bus.
Jedino svijetlo opažanje je da Riječani ipak nisu takve ovce. Nisam nikoga vidjeo da pase sijeno iz onog stoga besplatno ponovo ponuđenog pod nazivom umjetničke instalacije. Stog iz kojega nitko ne jede nisam uslikao, ali prilažem sliku onoga što je ostalo nakon što su Riječani nedavno spalili ponuđeno sijeno.
