Kažu da je vrijeme relativno. Kažu i da vrijeme zapravo ne postoji, da se sve događa sada. Kažu i da je moguće putovanje kroz vrijeme, vratiti se unatrag ili požuriti naprijed. Ma, bez obzira što kažu, sjedoh sa svojim Ja iz prošlih vremena da razmijenimo pokoju riječ. Ovo je naše vrijeme.

Prisjetismo se života i svega što je sa sobom nosio.
- Vidim da si posijedio
- Jebi ga, puno je vremena prošlo od onoga ljeta '72 kada si ti ostavio bradu. Puno je toga prešlo preko mojih leđa. Slijedio sam svoj put, skretao na raskršćima smjerovima koje sam smatrao ispravnim.
- Ostao si uvijek svoj? Ostao si uvijek onaj JA?
- Jesam, ma koliko i ma koju cijenu plaćao.
- Ja sam u svoje vrijeme imao san, viziju, u kome sam te sanjao kako hodaš putevima kojima sada hodaš, a kako su tvoji prijatelji postigli svoje ciljeve u životu: stanove, kuće vikendice, automobile, društveni status ...
-I ja se sjećam tog sna. Prisjetim ga se uvijek kada prođem istim putem. I sve je sada upravo tako, kao u tom snu. Jesam, bio sam svojeglav i ponosan onim što jesam, pošten prema sebi i drugima (iako je to nekada bilo i na moju štetu).
S podsmjehom sam gledao na dečke u srednjoj školi koji su sjedili u zbornici pored profesora i bez problema polagali ispite, a znao sam da mi znanjem nisu ravni. Kada me profa na kraju četvrtog pitao: Da vam poklonim dvojku ili idete na popravni, ponosno sam rekao Popravni. Dečki su mislili da sam lud, a ja sam bio sretan jer sam ostao svoj u svome ponosu.
Kada je prof. Lorencin ex katedra '71 grmio: Tko nije s nama, njega ćemo kao kufer izbaciti iz vlaka! Meni je bio draži kufer i moji ideali, pa se studij odužio.
Kada sam se nakon studija zaposlio u projektnoj firmi, vidjeo sam da je otac u banani u svojoj privatnoj radioni. Ostavio sam posao i krenuo pomoći ocu. Danas sam mogao biti priznati projektant niskogradnje. Umjesto toga postao sam visoko cijenjen majstor u kompliciranom zvanju i mislio nastaviti posao. No, država je svršila u banani, propadala, pa smo i mi morali zatvoriti.
I na kraju, bio sam ono što si ni u najružnijim snovima nikada nisam mogao ni zamisliti da bih radio, bio sam vojnik. Skoro 12 godina nosio sam HV odoru zbog svojih ideala.
- Reci mi iskreno: Da ti se sada vratiti u moje dane, na kojem bi raskršću krenuo drugim smjerom. Nakon svih Scila i Haribda što bi mijenjao da možeš?
- Baš ništa! Ponovio bih svaki korak koji sam učinio, krenuo svakim raskršćem kojim sam krenuo.
Sve bih isto prošao i izdržao jer na kraju puta čekala me ONA, moja LJUBAV. Ljubav zbog koje se isplatilo živjeti život.