Skoro nikada ne stavljam tuđe uratke na blog. Ovaj puta činim iznimku. Gledao sam na 4 programu htv-a kako japanci presađuju čitavo stablo glicinije. Prisjetilo me to na prekrasnu gliciniju koju sam našao lutajuči internetom po Japanu.
Japanci wisteriu zovu Fuji, jasno zbog toga što ih podsjeća svojim oblikom na njihovu ikonu Fuji. Ova je glicinija stara 144 godine i ne bez razloga nosi pridjev najljepša na svijetu. Prekrasna je danju, a noću se pretvara u bajku.

Fotku sam najprije objavio bez popratnog teksta, nadajuči se da će onaj tko pogleda shvatiti o čemu je riječ, posebno zbog toga jer je ispod fotki objašnjenje. Sada vidim u komentarima da pojedini blogeri ili ne pogledaju fotku pažljivije ili ne kuže. Dakle ovako:
Magnolija je početkom mjeseca bila spremna za cvatnju, kao i sve drugo bilje koje je bilo probuđeno ranim proljećem. Onda je došla hladna zimska zima i spalila pupoljke. Umjesto da je puna cvijeta kao prošlih godina, kao što je vidljivo na prvoj polovici fotke, sada izgleda više nego tužno što pokazuje druga fotka. Ove godine sigurno više neće biti cvijeta. Možda ipak protjera koji list.
Gledajuči ovu magnoliju mogu samo zamišljati kako se osjećaju voćari, maslinari, poljoprivrednici čiji su nasadi ovako uništeni.

Kastav

Volosko

Prilikom obilaska Ryoanji hrama u Kyotu pažnju su mi privukla visoka stabla tek s malo krošnje na vrhu. Iznenadio sam se kada sam vidjeo da rastu iz panja. Mislio sam da se možda radi o kakvom ukrasnom oblikovanju ili da ima neko vjersko značenje. Jasno da me zaintrigiralo i dosta sam vremena potrošio dok nisam našao da je riječ o Kitayama cedrovima.

Smješteno u planinama sjeverno od Kyota, nalazi se selo drvosječa Kitayama. Kitayama cedar je poznat diljem Japana kao dragocjen i elegantan građevinski materijal.
Sekcije na planinskoj strani sukcesivno se sijeku i pošumljavaju na održiv način. Kaže se da šumarski radnik skuplja stabla koja je posadio njegov djed i da on zauzvrat mora posaditi drveće za unuke. Kako stabla rastu, sa onih koja su ostavljena za najveće trupce sijeku se grane, tako da stablo raste visoko, ravno i čvrsto. Drveće namijenjeno za proizvodnju manjih trupaca za lakše i osjetljive konstrukcije odrezano je tako da sa središnjeg debla rastu grane koje daju više tanjih trupaca. Ovo je japanski način poznat pod nazivom Daisugi (daisugi=osnova cedra ili matično drvo). To se najljepše vidi ako kliknete na drugu sliku, pa još jednom na otvorenu fotku da ju zumirate.

Za one znatiželjne: na drvenoj pločici piše "ne dirajte stabla"

Svima je dobro pozant uzgoj bonsaia. Ali siguran sam da nitko nezna da Japanci i debla uzgajaju tako da budu reljefne površine. Pa evo kako to čine sa cedrovima.
Uz površinu stabla čvrsto se žicom pritegnu oblici od tvrde plastike. Nakon dvije godine stabla dobiju reljefnu površinu. Poslije skidanja kore i poliranja poliranja stvarno posebno izgledaju.
Fotke iz muzeja su posuđene sa ove blog stranice

Oznake: Kyoto, japan, kitajama cedar

I kada nismo u Japanu, svakodnevno mogu osjetiti djelić Japana. Lijepi japanski park ispred škole u mom susjedstvu, kako posađeno raste, s godinama je sve ljepši.

Slika sa stranice Osnovne škole Vežica. U školi je aktivna Haiku sekcija.

(Ja sam osoba "A"
Ah ti naši jadni političarčići. Kako da im se čovjek ne smije?
Da ne bude zabune, ova primjedba nema veze s Japanom.)