Svake godine, na kraju, Fotoklub organizira izložbu najboljih radova kroz godinu svojih članova. Fotke biramo po vlastitom izboru i sami biramo postav.
Prije izložbe puno je toga trebalo obaviti, od bojanja zidova do postavljanja slika. Na izložbi je sudjelovao 53 autora sa toliko slika. Mislim da nije potrebno spomenuti da su postavljene stvarno lijepe fotke.

Umjesto da i ja postavim lijepu fotku, rađe sam se opredijelio za sliku malog formata koja je postavljena u velikom crnom okviru, u donjem desnom uglu. Na taj sam način želio izazvati u promatraču osječaj tjeskobe, bezizlazja u kojem se čovjek zna nači. Trenutke u kojima se čini da smo bespomočni, da više ništa nemožemo učiniti, da smo stigli do kraja. No i u najtežim trenucima u čovjeku ostaje nada za koju se nastoji uhvatiti, ma kako mala bila. I kada više nema nikakve realne mogučnosti da sami nešto učinimo, ipak u nama tinja ona iskra nade koja nas održava, koje se grčevito hvatamo.
Shodno rečenom postavu sam nazvao : Tražeči nadu u tami beznađa.

Koliko puta nam je pun kurac svih problema koji su nam se nagomilali? Sigurno smo puno puta prošli takve situacije, situacije u kojima kao slijepci hodamo ulicama pod teretom briga. Pusti me na miru i ništa me ne pitaj.

Kakvih je problema imala žena u Osjeku? Možda joj je banka sjela račun, možda je mislila šta kupiti za ručak, ako je imala za šta kupiti. Možda joj netko blizak teško bolestan? Možda .... tko zna kakvi su ju problemi mučili. Umjesto ljudske riječi dobila je lisičine. I sada se nastoji opravdati postupak policajca koji je postupio sukladno pravilima službe. Nije li bilo ljudskije da ju upita: Gospođo dali vam mogu pomoči?

Ružno je kako teve pokazuje postupak i traži izjašnjavanje i opravdavanja umjesto da ponavlja molbu gospođe: Pustite me, imam svojih problema!
A tko ih nema?

Ova je izgleda imala sreću da nije bilo policajca u blizini. Nebi ona meni više hodala van pješačkog.

Poseban dodatak: Molim za pomoć!

Kako će mi za koji mjesec sjesti 65-a na leđa, rado bih produžio trepavice za samo 33, 45%. Osim toga trebalo bi ih potamniti za 66,37%. Mislim da bih i njega rado produžio za 1,44%.
Unaprijed hvala na pomoći.

Već sam pisao o izložbama Županija u jednom danu. Svake godine, dva puta godišnje ( u proljeće i jesen), snimamo naš kraj i život u našem kraju u određeni dan a na kraju godine od najboljih radova postavljamo izložbu. Svi su pozvani da snimaju, fotičima, mobićima.

Iz poziva na snimanje:
"Što snimati? Sve.
Baš sve, snimajte prirodne i kulturne ljepote, snimajte kako rade vaši ukućani, susjedi, snimajte radne običaje, piljenje i cijepanje drva, poljodjelske poslove, spremanje zimnice. Snimajte rodnu i bogatu jesen, branje i pospremanje kojekakvih plodova, snimajte svoj vrt, svoju livadu, svoj šumarak. Snimajte more, snimajte kako pospremate svoju barku, kako popravljate svoje mreže. Jesen je, boje su se razigrale i naša je Županija spremna za fotografiranje. Za ovo snimanje dobrodošli su svi stanovnici Županije koji imaju fotografski aparat i koji prepoznaju ovu jedinstvenu prigodu. Snimati mogu svi koji se zateknu u našoj Županiji. Bitno je da se snima baš u nedjelju, 18 listopada. Istovremeno snimanje šireg ambijenta postižemo jednakomjernost ljudi i prostora. Na ovaj način angažira se domicilna kreativnosti i energija koja je u službi kolektivne memorije. Snimaju se prirodne ljepote i kulturno nasljeđe, radne aktivnosti i radni običaji koje sami stanovnici svoga kraja prepoznaju kao takve. Značaj ovog projekta je i u tome što lokalno stanovništvo snima svoj kraj i odabire ono što oni misle da je važno i vrijedno za njih i što treba biti u ovakvoj fotografskoj zbirci. Sami građani sudjeluju u stvaranju fotografske memorije svoga kraja za buduće generacije."

Danas je izložba otvorena. Od prijavljenih 109 autora s 544 fotografije, odabrano je za izložbu 53 autora sa 53 fotografije.
Moja fotka pokazuje škampara zadubljenog u misli "Kako danas rasporediti parangale". Maglovito i oblačno jutro, bez boje, okusa i mirisa, učinilo je posebnu atmosferu trenutka.

Škamp na kraju dodan je da vam malo izazove sline u ustima.

Zimsko vrijeme najljepše je za snimanje zalazaka iz Rijeke. Sunce je daleko na jugozapadu pa čitav Rječki zaljev oboji prekrasnim bojama. U proljeće i jesen Sunce zalazi visoko iza Učke, a ljeti čak u zaleđu, pa je ovakvu čaroliju boja nemoguće snimiti.

Dok se "velike količine ljudi" (kako bi to rekli naši teve izvjestitelji) guraju oko besplatnih blagdanskih obroka, dok trgovci na štandovima na Korzu nastoje zaraditi na činjenici da su "velike količine ljudi" spremne u ovo doba potrošiti, ja čvrsto ostajem po strani gledajuči svojim očima svo to predblagdansko ludilo. Tvrdom nevjerniku lakše je realno gledati na sve što se dešava oko mene. Upravo zbog toga zanimljivije mi je bilo vidjeti ovu potragu za motivom.