Iz uvoda kataloga izložbe

FOTOGRAFIJA JE ČUVAR IDENTITETA
Fotosavez Primorsko-goranske županije vodi se temeljnom idejom svoga osnivanja, a to je da angažira što više fotografskih autora te samoga lokalnog stanovništva u snimanju i dokumentiranju prirodne i kulturne baštine ovoga područja. U tom duhu organizirano je niz projekata koje provodimo u kontinuitetu. U dvije godine postojanja već imamo fotografsku zbirku od nekoliko tisuća fotografija koje su dio memorije ljudi i prostora Primorsko-goranske županije. Jedan od projekata koji provodimo dva puta godišnje (proljeće, jesen) je Županija u jednom danu. U 2014. godini snimanje je bilo 27. travnja i 26. listopada te je ukupno sudjelovao 101 autor sa 601 fotografijom.
Ozbiljnost našega rada je i u angažiranju priznatih kulturnih radnika i stručnjaka iz područja likovne umjetnosti. Za selekciju ove izložbe angažirana je Branka Arh, povjesničarka umjetnosti i likovna kritičarka iz Rijeke.
Predsjednik Fotosaveza Primorsko-goranske županije:
Borislav Božić, prof

Iz teksta gospođe Arh:
Izložba fotografija na temu Županija u jednom danu rezultirala je vrijednim stvaralačkim dosezima, fotografijama koje svjedoče zajedničku fascinaciju primorsko-goranskim prostorom, čuvaju pamćenje na poneke nesvakidašnje trenutke života, pokazuju koliko je važno podržavanje i razvijanje stvaralačkog duha i odnosa prema sredini u kojoj se živi. Trebalo je reagirati u trenutku, prepoznati kadar, usmjeriti objektiv na najzanimljiviju situaciju, registrirati ne samo formu nego i poruku i stav.
Od 601 pristigle fotografije za izložbu je odabrano 66 fotografija.

Izložba je postavljena u galeriji Principij, Fotokluba Rijeka. Mislim da je bitno spomenuti da smo jedini fotoklub u Hrvatskoj koji ima svoju galeriju, a nedavno je postavljena i prava galerijska rasvjeta. Stoga stavljam par slika da dobijete dojam o galeriji.

Moja fotografija "Kamačnik, ranjena priroda"

Dio slika (još nisu sve postavljene) možete pogledati na ličnjaku Fotosaveza Primorsko-goranske županije

Sasvim običan dan na Korzu. Na prvi pogled rekli bi pun Korzo svijeta. No ako se malo odmaknemo vidjeti ćemo da netko uživa beslpatan crkveni ručak, a netko je gladan predizborne agitacije. Tko je pozivao da glasaju za njihovog kandidata, lijevi ili desni ... pa zar je to bitno ...

Sutra mi u posjetu dolazi sin koji živi u Ljubljani. Šta pokloniti unučici od dvijeipo godine? Vjerovatno je to pitanje sa kojim se mnogi susreću. Znam da doma ima gomilu igračaka. Prošli sam joj puta poklonio drvenu igračku koja joj je mjesecima bila glavna zanimacija. Ovaj puta opet treba nešto posebno odabrati, nešto što neće biti tek jedan broj više na gomili.

Nekoliko sam puta u dva sata obišao sve trgovine igračaka u WTC-u u potrazi za nečim posebnim. Iskreno rečeno bio sam razočaran ponudom. Imao sam osječaj da je bitno kroz ponuđene poklone isprazniti džepove kupaca. Igračke, od legokockica, preko kojekakvih vozila, bijednih imitacija kučnih pribora, o asortimanu oružja nije potrebno trošiti papir. Barbike, kojekakve lutkice i plišane životinje.... Pokušao sam se staviti u ulogu djeteta kojem poklanjam i zamisliti kako će doživjeti poklon.

Izašao sam iz centra, vani popušio cigaretlinu pa se opet vratio. I tada na jednoj polici ugledam ovog nosonju. Kako me oduševio već na prvi pogled. TO sam tražio. Kako je genijalno učinjen ... Kako je simpatičan, kako je topao.
Vjerujem da će ga i unučica tako doživjeti. Kupljen je sa srcem, a ne tek kao poklon.

Nisam ja tek neki bezvezni Dida. Na izložbi "Inventura", 20.12. 2014. članovi fotokluba Rijeka po vlastitom su izboru izložili svoju sliku koju smatraju vrijednom kroz prošlu godinu. Ja sam izložio ovu sliku pod nazivom Znatiželja. Jesam ponosni Dida, ha ha ha.

Stubište u zgradi Naučne biblioteke i MMSU-a (Muzej moderne i suvremene umjetnosti) čistoćom svojih linija nudi mnoštvo pogleda interesantnih za fotkanje. Jedna od tih fotki nametnula se kao osnova ilustraciji "Smjena godina" u prošlom postu.

Sada se vi sigurno pitate zbog čega je u naslovu "Stijepenište". A? ... nemojte reči da vas ne zanima objašnjenje.

Bilo je to u ono vrijeme kada nam se kao jezik nametao srpsko-hrvatski (na prvom mjestu) iliti malo potiše hrvatsko-srpski. U vojsci je posluživan isključivo srpski kao službeni jezik svih naroda i narodnosti izmiješanih pod uniformom jedinstvenog bratstva. Išao sam kada sam morao, u godini u kojoj sam ulazio u dvadesetsedmu, duboko svjestan svoga materinjeg jezika. Tamo negdije, bogom za leđima u Smederevskoj palanci, bilo nas je troje fakultetlija, dva zagprečana i ja. Prvi je bio jednako tvrdi Hrvatina kao ja i otpušten je nedugo nakon što sam došao. Zapalo me da nakon njega nastavim sređivati nekakvu arhivu. I vidim hrvatski kojim je pisao. Najljepše mi sjeo izraz "Stijepenište". Neš ti meni ekavicu podvaljivati, hahaha. Njegovim sam stopama i ja nastavio još tvrđim i mislim da su nakon mene morali nači prevodioca da im sve prevede na službeni jezik. Vjerujem da im prisjelo kada su vidjeli kako sam im sredio kartoteke. Još se sječam kako su kapetanu ispale oči kada mi je vidjeo kazetu punu Croatie. Nije se usudio dodirnuti šteku da mu prste ne opeče. "Šta je ovo bre?" ... "Moje cigarete Croatia!" Croatia usred palanke ... hahaha
Mogli su nas obuči, mogli su nam zapovedati, ali jezik naš nam nisu mogli uzeti. Ni osječaj tko smo i gdje pripadamo.