Sutra mi u posjetu dolazi sin koji živi u Ljubljani. Šta pokloniti unučici od dvijeipo godine? Vjerovatno je to pitanje sa kojim se mnogi susreću. Znam da doma ima gomilu igračaka. Prošli sam joj puta poklonio drvenu igračku koja joj je mjesecima bila glavna zanimacija. Ovaj puta opet treba nešto posebno odabrati, nešto što neće biti tek jedan broj više na gomili.

Nekoliko sam puta u dva sata obišao sve trgovine igračaka u WTC-u u potrazi za nečim posebnim. Iskreno rečeno bio sam razočaran ponudom. Imao sam osječaj da je bitno kroz ponuđene poklone isprazniti džepove kupaca. Igračke, od legokockica, preko kojekakvih vozila, bijednih imitacija kučnih pribora, o asortimanu oružja nije potrebno trošiti papir. Barbike, kojekakve lutkice i plišane životinje.... Pokušao sam se staviti u ulogu djeteta kojem poklanjam i zamisliti kako će doživjeti poklon.

Izašao sam iz centra, vani popušio cigaretlinu pa se opet vratio. I tada na jednoj polici ugledam ovog nosonju. Kako me oduševio već na prvi pogled. TO sam tražio. Kako je genijalno učinjen ... Kako je simpatičan, kako je topao.
Vjerujem da će ga i unučica tako doživjeti. Kupljen je sa srcem, a ne tek kao poklon.

Nisam ja tek neki bezvezni Dida. Na izložbi "Inventura", 20.12. 2014. članovi fotokluba Rijeka po vlastitom su izboru izložili svoju sliku koju smatraju vrijednom kroz prošlu godinu. Ja sam izložio ovu sliku pod nazivom Znatiželja. Jesam ponosni Dida, ha ha ha.