Ovo je moja uličica kojim gazim svakodnevno. Za lijepog vremena igram se prateči svoju sjenu

Za kišnog vremena rado povedem i ribice u šetnju, neka i one malo protegnu peraje

Rekli bi na prvi, drugi a bogme i treči pogled, mirna jednosmjerna uličica. No ona je spoj dvije glavne prometnice i prilično je prometna. A ono što morate uočnuti na prvoj slici to je zid pored nogogaza (Moje noge gaze a ne stupaju. Prema tome normalno je da gaze po nogogazu a ne po nogostupu!).

E baš je taj zidič razlogom što se sa nogogaza nema gdje skloniti u stranu kada je kiša kao ovih dana, a poznato je da je vozačima posebno zadovoljstvo nagaziti na gas pa kroz lokvu da bi prolaznika okupali do jaja ili jajnika, ovisno i spolovilu. Često sam mogao zamisliti zloban osmjeh vozača kada bi u unazadgledu vidjeo kako me okupao. Jednoga sam gađao kišobranom da mu razbijem zadnje staklo. No kišobran se u letu otvorio, jebo sliku svoju i nije ga dohvatio. Dolazio sam i na misao da nosim kamenje u džepu pa ih gađam kamenjem.

Ovih se dana ipak dosjetih kako da školujem vozače, kako da oni bježe od mene a ne ja od njih. Po logici da je od udarca najbolja obrana uči u udarac, ja lijepo umjesto nogogazom hodam kolovozom (neka vas ne buni što je još uvijek sječanj, taj je kolovoz uvijek kolovoz i gotovo).

Veselo se smješkam ispod kišobrana dok slušam kako vozači trube, svjetlucaju i usporavaju. Šta bih dao da mi je vidjeti njihove face, ha ha ha ...

I znate šta je najljepše ... još me ni jedan nije okupao ... Svi lijepo pristojno uspore i polako prođu pored mene. Vjerujem da se mnogi u sebi grizu i misle: Vidi ovu budalu gdje hoda. Kako se slatko smijem njihovoj pokornosti, ha ha ha