Ima mjesta u našoj bližoj okolici koja nikada nismo upoznali, kao da ne postoje tu pored nas. Za mene je to bilo jezero Valići, na Rječini, ni desetak kilometara udaljeno od Rijeke. Bio sam na gornjem toku Rječine, bio sam na izvoru no jezero sam vidjeo tek par puta iz vozila u pokretu.Zbog rečenog već duže vrijeme u planu mi je bio obilazak jezera biciklom i napokon sam danas i to odradio.

Jedna "mala" pogreška u procjeni koštala me potoka znoja. U planu je bila tura: Pašac-Lopača-Lukeži. No zbog moje znatiželje spustio sam se u kanjon kod Grohova. Tako sam stigao pod branu, no povratak uzbrdo istim putem bio mi je najgora pomisao i rađe sam odabrao da krenem markiranom pješačkom stazom iz Grohova u šumu, pa mostom ispod brane na suprotnu stranu korita, pa strmim obronkom... Najteži je dio bio kozjom stazom popeti se iz kanjona i iznijeti bicikl na put.

Brana je tu, a gdje je voda?????? Još samo da se popnem uz strmi obronak korita na suprotnu stranu

Ma koji me vrag na ovo tjerao! Gdje je konac penjanju????

Sada je već lakše

Da čovjek ne povjeruje. I jezero je tuuuu! Doduše, šaka vode, ali ipak jezero

Idemo hrabro dalje, moji točkovi i ja

Već izdaleka sam čuo domoljubnu pjesmu sa razglasa. Skup dragovoljaca u Lukežima. Kako mi je prijala hladovina i hladno pivo. Sretoh i stare prijatelje

Riječke su ceste i konfiguracija terena, biciklistička giljotina. Napokon sam mogao uživati na ravnoj cesti, pogledu na livade i gorje u zaleđu a ne pod kotačima bicikla. Vožnja Grobničkim poljem bila je dostojna nagrada za litre prolivenoga znoja.