Kako je ovo pogled između nogu svjetionika na riječkom lukobranu, poigrao sam se asocijacijom u naslovu. Obožavam ovakve posebne vizure koje je moguče uhvatiti u jednom jedinom trenutku, prije nego nestanu.

Kojih dvjestotinjak godina dijelilo ih je nekoliko stambenih blokova. U svojoj neskromnosti, mogu reči da sam prvi imao priliku vidjeti ih i oživjeti na ovaj način. Govor njihovih tijela toliko je rječit, da je svaka riječ suvišna. Da ih vide ovako mislim da bi ih i stari neimari rado postavili zajedno.

Ova slika spada u moj ideal fotografije. Obožavam slike koje plijene svojom ljepotom. Puno sam lijepih slika snimio, puno priča slikama ispričao. Ali slika koje na ovakav način svojom čistoćom obuzmu sva osjetila, godišnje uspijem snimiti tek nekoliko. Na ovakve sam slike posebno ponosan.

Slika je posebno lijepa u punoj veličini i možete ju pogledati u galeriji klikom na ovu sliku.

Vrhunac riječkih dana na moru bila je današnja regata Fiumanka. O svemu što se događalo danas oko regate i na regati, bude napisano puno toga, bude objavljeno puno slika gostiju i prekrasnih spinakera, ukrasa na moru. Moja je pak kamera zavirila tamo gdje druge nisu i podastire regatu viđenu mojim doživljajem. Pa da krenemo šetnjom i fotičem.

Veće uoči regate. Među jarbolima osječa se sutrašnji trenutak.

Skiperi kreču prema startu i ne sluteči zamku koju im je postavio organizator. Na lukobranu je organizirao natjecanje: Tko će uhvatiti največi brod!

Pred startnom linijom čeka ih novi izazov: Olujna bonaca!

Organizirane su specijalne snage da se uhvate u koštac sa podivljalom prirodom. Posebnim dalekovidnikom pokušavaju se uhvatiti tragovi dolazeče vjetrušine ...

... a sa satelita se prikupljaju najnoviji podaci.

Nakon sata bezuspješne borbe sa orkanskom bonacom, oni hrabriji odlučili su uzeti stvari u svoje ruke. Našli su rupu u pravilima regate. Zabranjena je uporaba motora, no nigdije ne piše da je zabranjeno upregnuti brod o vlastito rame. Zahvaljujuči propustu organizatora i vlastitoj snalažljivosti, oni sa plavim brodom, uspjeli su priječi startnu liniju.

Oni pak, koje je savladala silina bonace, utjehu su potražili u regati oko metle u zavjetrini lukobrana.

Nakon satipo, kada su već pod snagom Zvizdana zakuhale moždane vijuge, učinih još jedan utješni snimak i pobjegoh biciklom u debelu hladovinu, dok oni najuporniji još uvijek čekaju dašak maestrala da prijeđu startnu liniju.

U protekle sam dvije godine dva puta pisao o japanskom vrtu pred Osnovnom školom Vežica. Pisao sam kritički o našoj aljkavosti o svemu što je pratilo otezanje radova koji su mogli odavno biti gotovi.

Pa kada sam već prozivao, red je i da pohvalim učinjeno. Stvarno lijepo izgleda a bude još ljepše kada procvate sve što sada zbog brzine nije stiglo procvasti.

Kroz ulaz ...

... stazom do jezerca ...

... koje se rađa u slapu ...

... pored jezerca kroz zelenilo...

... do čajanke ...

... još jedan pogled na vrt ...

... i pašku čipku koja se toliko dopala japanskom arhitektu da ju je utkao u prostor.

Sve radove na uređenju izveli su članovi Udruženja obrtnika Rijeke, dok su sredstva u ukupnom iznosu od gotovo pola milijuna kuna donacijama osigurali Rotary klubovi Sv. Vid iz Rijeke te Tokyo Tsukiji iz Japana. Građevinski materijal donirala je tvrtka Holcin, a Philips je donirao rasvjetna tijela.

Sam projekt izrade ovog jedinstvenog vrta na ovim prostorima napravio je ugledni japanski arhitekt Hayato Isoa.

Uvijek mi je drago kada vidim neobičan cvijet. Još mi je draže kada uspijem cvijetu pridodati njegovo ime i poneki podatak i tako nekom zaljubljeniku u cvijeće, kakav sam ja, uštediti trud.

Gospođa u čijem sam vrtu slikao cvijet nije o njemu ništa znala, pa sam kopao po netu dok nisam odgonetnuo.

Dakle riječ je o Djevojci u zelenom, Crnjiki ili kako bi u Slavoniji rekli Čupavoj Jani. Biljka je Mediteranskog porijekla, Azije i Sjeverne Afrike. Cvate crvenim, plavim, bijelim cvjetovima i cvjetovima u roza nijansi.

Cijela biljka ...

.... pupoljak ...

... i cvijet koji je svojom neobičnom ljepotom privukao moju pažnju

Čekajući bus kojim dolazi moja Ljubav, nisam propustio priliku učiniti par zanimljivih slika. Svaka na svoj način govori o čekanju i vremenu koje sporo prolazi onome tko čeka i vremenu koje je prolazi i onome tko nigdje ne putuje.

Tjedan u kome Rijeka živi na moru i pored mora. Završava slijedeči vikend regatom Fiumanka. Umjesto bezbroj slika sa štandova starih zanata, gastronomijom, današnje izložbe starih automobila i tehničke kulture, rekreacije ... Iz bezbroja ja sam odabrao tek ove tri fotografije koje su ipak simbol života kojim ćemo živjeti više od tjedan dana.

Na kopnu ...

... i na moru

Nekad i danas

(Sam sebi se divim kako sam izbjegao reči da će nam se događati razna događanja. Kako sam ja pametan .... ha ha ha)

Ovaj je bus zaslužan što sam spasio fotić (prošli post). Vozeči iza njega vidjeo sam ovu sliku u glavi i morao sam ga uslikati. Kada sam ga napokon stigao otkrio sam da sam zaboravio fotič na lukobranu. Ipak, nije bilo šanse da mi pobjegne kada sam se vračao sa fotičem u naprtnjači.

Kada je pak o plinovima riječ, dobro se pokazao tetovac. Ali pravom grahu haubičaru nema premca ...

Baš dobro izgledam na bajku. Al sam skroman, hahahaha.

Oznake: vozim na plin

Nedjelja. Krasno sunčano prijepodne. Sjedim na lukobranu, ispod svjetionika. Pogled mi je privukao dolazak biciklista sa dva mala pačića koji ga slijede na svojim bicikličima. Kako su samo bili simpatični. No bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada mi fotić nije bio u ruci, bio je u naprtnjači. Kada su odlazili nisam mogao odoliti da učinim snimak.

Nastavak priče spada u rubriku: Vjerovali ili ne.

Nakon učinjenog snimka vratih fotić u plastičnu vrečicu. Uvijek ga, kada bicikliram, tako spremam da ga zaštitim od znojnih leđa. Skinuo sam jednu majcu i spremio ju u naprtnjaču i nabacio naprtnjaču na leđa. Još učinih đir Korzom pa nagazim Pećinama prema Vežici.

Na Plumbumu (okretište busa na Pećinama) pažnju mi privukao jedan detalj (o tome u slijedečem postu), zaustavim se i posegnem u naprtnjaču za fotičem. Samo što me nije kolpalo kada sam vidjeo da ga nema u naprtnjači. Ostao je pod svjetionikom na lukobranu, prije više od pola sata. Ajmeeeeeee .... Uhvativši se za zadnju trunku nade, ne vjerujuči da postoji šansa da ga budem našao, okrenem opet Pećinama natrag u grad. Kako sam nemilo gazio bajk, mjestimice preko 50/sat. Usput sam se opraštao od fotiča koji ne ispuštam iz ruku ni kada idem u wece.

Kako opisati sreću kada sam već iz daleka vidjeo gore na lukobranu svoju vrečicu? Ljudi koji su sjedili u blizini čudili su se mojoj sreći kada sam se popeo. Na moje objašnjenje čemu tolika sreća, kada sam izvadio fotič iz vrečice i sve pojasnio, njihov je komentar bio: Mi smo vidjeli vrečicu i mislili da je netko ostavio smeće ili sendvić pa nismo gledali šta je u njoj!

I tako je moj Canon, poklon sina, opet stigao u prave ruke. Spasila ga plastična vrečica i moja luda želja da se vratim.

Pod ovim sam naslovom prije dvije godine objavio seriju na svom drugom blogu. Nakana mi je bila oživjeti figure sa riječkih pročelja, postaviti ih na mjesta koja najljepše odgovaraju njihovim položajima. Poigrao sam se maštom na moj način.

Ovo dvoje se preko stolječa i po gledaju sa nasuprotnih pročelja. Napokon imaju priliku zajedno se poigrati i utažiti svoju znatiželju.