Nedjelja. Krasno sunčano prijepodne. Sjedim na lukobranu, ispod svjetionika. Pogled mi je privukao dolazak biciklista sa dva mala pačića koji ga slijede na svojim bicikličima. Kako su samo bili simpatični. No bio je to jedan od rijetkih trenutaka kada mi fotić nije bio u ruci, bio je u naprtnjači. Kada su odlazili nisam mogao odoliti da učinim snimak.

Nastavak priče spada u rubriku: Vjerovali ili ne.

Nakon učinjenog snimka vratih fotić u plastičnu vrečicu. Uvijek ga, kada bicikliram, tako spremam da ga zaštitim od znojnih leđa. Skinuo sam jednu majcu i spremio ju u naprtnjaču i nabacio naprtnjaču na leđa. Još učinih đir Korzom pa nagazim Pećinama prema Vežici.

Na Plumbumu (okretište busa na Pećinama) pažnju mi privukao jedan detalj (o tome u slijedečem postu), zaustavim se i posegnem u naprtnjaču za fotičem. Samo što me nije kolpalo kada sam vidjeo da ga nema u naprtnjači. Ostao je pod svjetionikom na lukobranu, prije više od pola sata. Ajmeeeeeee .... Uhvativši se za zadnju trunku nade, ne vjerujuči da postoji šansa da ga budem našao, okrenem opet Pećinama natrag u grad. Kako sam nemilo gazio bajk, mjestimice preko 50/sat. Usput sam se opraštao od fotiča koji ne ispuštam iz ruku ni kada idem u wece.

Kako opisati sreću kada sam već iz daleka vidjeo gore na lukobranu svoju vrečicu? Ljudi koji su sjedili u blizini čudili su se mojoj sreći kada sam se popeo. Na moje objašnjenje čemu tolika sreća, kada sam izvadio fotič iz vrečice i sve pojasnio, njihov je komentar bio: Mi smo vidjeli vrečicu i mislili da je netko ostavio smeće ili sendvić pa nismo gledali šta je u njoj!

I tako je moj Canon, poklon sina, opet stigao u prave ruke. Spasila ga plastična vrečica i moja luda želja da se vratim.