Tamo nekih davnih 1960-ih godina, prije brodogradilišta Lenac, Martinščica je bila naš raj. Dokazivali smo se preplivavanjem od punte do punte, a bilo je toga za plivanje. Ova je stijena bila kao stvorena za skakanje. S one druge strane, koja se na slici ne vidi more je duboko i mogli smo skakati bez straha. Moja su ljubav i jedini stili bili skokovi na glavu, na lastavicu. Najljepši je osječaj dočekati se na prsa uz onaj silni pljusak.

Sa ove strane more je bilo znatno pliče, ne dublje od metaripo do dva i tu skoro nitko nije skakao, nitko osim Maria, tipa iz društva mojih roditelja. Bio pojava za sebe. Bio je korpulentan, pravi orao u zraku. Njegova je bila ova strana grote, njegova je bila i najviša točka i najpliče more. Svakih par dana izveo bi svoj skok sa vrha. Dok se spremao na skok, glas se brzinom munje pronosio pečinskim plažama i uvijek bi stotine kupača s nestrpljenjem čekalo njegovu lastavicu, uvijek idealno izvedenu. Nikada nije falio i uhvatio dno.

Kasnije je Martinščicu devastirao, uništio Lenac, a mi koji smo imali barke na slobodnom vezu sagradili smo uz pomoć Lenca ovu lučicu.
Danas je grota iza ograde, nedostupna za skakače a tek se malobrojni još mogu sjetiti ljepote skokova koje je ondašnji letač izvodio. Sjetih se Maria danas dok sam šetao Pećinama i starim uspomenama.