24.10.2005.-24.10.2010.
Pet godina dugo je ili kratko razdoblje. Sve ovisi o tome kako gledamo i kako smo ih proživjeli. Meni je ovih pet godina na blogu promijenilo život. Ispunilo me saznanje da Mogu i da Znam ono o čemu nikada nisam ozbiljno razmišljao. Koliko mi je nekada pisanje, čitanje i sve ovo što sada radim na blogu bilo strano i nezanimljivo, toliko sada uživam u takvom stvaranju. Ispunja me zadovoljstvo kada vidim da nekoga zanima ovo što stvaram i ostavljam kao zrnca u svjetskoj riznici znanja.
Interesantno mi je ponekada se vratiti prvom blogu i pogledati kako sam onda pisao i stvarao. Danas mi je pomalo smiješno vidjeti tekstove koje sam pisao bez interpunkcija. Bilo je to zbog jednog ružnog iskustva koje sam imao sa virusom nakon kojega sam jako teško vratio sve dokumente koji su u tekstu sadržavali kvačice. Mislio sam i kako će drugi koji budu otvarali moje tekstove, a zbog razlika u pismu, možda imati slične probleme. To moje “mekano” razdoblje, na sreću, nije dugo trajalo.
Nakon prvoga uslijedio je drugi, ovaj blog, koj je u početku zamišljen kao isključivo tematski. Pa treči blog, pa češki blog, pa blog za zajebanciju, koj sam kasnije uklonio, pa blog za igru sa dizajnom.
Svaki je novi blog morao biti ljepši od prethodnih, svaki mi je novi pružio nova zadovoljstva.
Mnogi su blogeri prošli mojim stranicama. Mnogi već odavno ne pišu.
U radu mi je vodilja uvijek bila iskrenost i sloboda izražavanja. Iskrenost u pisanju i komentiranju. Uvijek sam cijenio iskrene komentare, bili oni pozitivni ili negativni, umjesto komentara reda radi. Uvijek sam rekao svoje mišljenje, dopadalo se to blogeru ili ne. Znam da ima blogera kojima se takav moj nastup u komentarima nije dopadao i odavno više ne dolaze. Uvijek sam stojao iza onoga što sam napisao u tekstu ili komentaru i nikada mi ni na kraj pameti nije padalo da nekome ograničavam njegovo pravo na njegovo razmišljanje. Žestoke diskusije koje su se ponekada vodile bile su začin napisanom. Komentare sam zabranio nekolicini blogera kojima je jedini i isključivi cilj bilo vrijeđanje.
Uvijek sam rado savjetom pomogao kada bi netko pomoć zatražio.
U epidemiji ličnjaka (Facebooka) ostao sam po strani. Ne pada mi ni na kraj pameti. Uživam u svome radu i idem dalje svojim stubama.
- Dobar dan…
- Dobar dan. Koji je vaš problem???
- Došao sam da mi skinete gume...
- Puni smo posla. To bude malo potrajalo. Parkirajte otraga u dvorište…
- Ali, ja nisam sa autom….
- Pa koga ste vraga dolazili kod nas. Mi ne izlazimo na teren…
- Majstore, meni ne treba skinuti gume sa auta…
- Kaj ste mene našli zajebavati???
- Ali ja vas ne zajebavam…
- Da vam ne treba skinuti gume sa traktora na Petrovoj gori???
- Ma vi mene ne razumite majstore…
- Idite vi lipo zajebavati nekog drugog. Vidite da imam posla
- Ali majstore…Gume su ovdje, u vrečici
- ???????
- Treba mi skinuti gume sa kobasica….
- Aaaaaaaaa tooooooo….To bude malo pričekalo. Eno tamo u kutu po' tone kobasica čeka da ih ogulimo…
- Majstore…Ali ja sam upravo skuvao ručak a žena i djeca čekaju da se vratim sa kobasicama. Pogleč’te, još su vruće…
- Nema šamse, baaaaaaa….Bacite tamo kobasice i dođite za dva dana
- Ali djeca su gladna, a i u školu moraju za sat vremena…
- Ako vam se žuri a vi lijepo danas djeci nadrobite kruv u juvu od kobasica, a sutra im dajte kobasice…
- Jel vi to mene zajebavate, majstore????
- Ko? Jel Ja? Sa’š ti vidjeti ko koga zajebava! Ili baci kobasice na čekanje il’ mi se tornjaj sa očiju…
- Ali moje kobasice, moj ručak, moja djeca…
- Ko jebe tebe i tvoj ručak! Jes’ kupio? E jesi! I sada još očeš da ti ih i gulim preko reda!!!!!!!
I tako to išlo još kojih po sata. Skoro su i šake imale posla. Šta mi drugo osta no ostaviti majstoru kobasice do sutra. Izađoh, napih se ko svinjče. Kobasice i tako neće pobječi.
A klinci? Valjda im žena dala onu juvu. Možda se sjetila i kruv udrobiti…..