Na nekoliko sam blogova čitao kako trenutni školarci razmišljaju o današnjem školstvu i neki moji komentari povod su ovom postu.

Moja je mat, u svome slavonskom selu, krenula u osnovnu školu sredinom tridesetih godina prošlog stoljeća. Dakle prije svega 70 i nešto godina. Bitno je to spomenuti zato što su u tom vremenu učinjeni pomaci u napretku veći no u čitavoj povijesti ljudskog roda.
U svom malenom selu slavonskom bosonoga je po snijegu išla u školu. Nije na ramenima nosila torbetinu tešku desetak kila , pretrpanu knjigama. Išla je sa pločicom na kojoj su pisali kamenom pisaljkom! U vječitoj želji za znanjem gutala je svaku pisanu riječ do koje je mogla doći, u svome malenom selu slavonskom. Kao dijete je otišla iz svoga sela i čitav ju je život vodila želja za znanjem.

Ja sam u Rijeci koncem pedesetih krenuo u osnovnu sa torbom u ruci. Krasopis i pisanje perom i tintom, debela crta, tanka crta. Kosa, ravna…Sada znam da je mnogo onoga što sam nosio u torbi i onoga što sam morao učiti, onoga što mi je zagorčalo školske, dane bilo suvišno. Čak se i ne mogu sjetiti svega što sam morao učiti jerbo će biti neophodno na mom putu kroz život. Sada više skoro i ne znam da se potpišem budući da sve što pišem tipkam.

Moji su sinovi sredinom osamdesetih krenuli u školu sa torbama na leđima. Svaki je imao svoj komplet knjiga i učila. Hvatao sam se za glavu kada sam gledao šta im je sve natovareno da moraju savladati. Kada su krenuli u srednju kupio sam im komp.

Današnja djeca jedva se vide ispod teških torbetina koje kao magarci vuku na svojim leđima. Koliko nepotrebnog oni moraju savladati i što je najgore, koliko izdavačkih đepova moraju napuniti da bi dobili potvrdu svoga znanja?

Zbog čega ovoliki uvod? Pa zbog toga što je u ovih sedamdesetak godina čovjećanstvo doživjelo napredak koji sam spomenuo na početku. Mat koja nije mogla ni zamisliti da postoji drugačiji pod od zemljanog, svjedokom je čovjekovog osvajanja svemira. Upravo njena i moje generacije učinile su taj veliki korak od zemljanog poda do akceleratora u Cernu. Slobodno mogu reči ‘od pločice do početka početaka’.

Slijedom rečenoga mislim da bi se trebalo zapitati: Nije li vrijeme da se napokon opet vratimo pločicama u školstvu, a pretrpane torbetine ostavimo samo ružnoj uspomeni? Ne onim po kojima se pisalo kamenim pisaljkama, već najnovijim pločicama, laptopima, tabletima i sličnim čudima modernog vremena. Nije li došlo vrijeme da djeca umjesto teških torbetina u školu nose lagane uređaje u kojima je pohranjeno sve što im je potrebno za savladavanje gradiva na pojedinom stupnju njihova školovanja. Umjesto gomile knjiga i radnih bilježnica dovoljno je kupiti tek CD sa kompletnim gradivom za školsku godinu, sa svim knjigama i radnim bilježnicama. Sudeći po svakodnevnom padanju cijena uređaja, neće li uskoro državi i roditeljima biti jeftinije opremiti dijete elektronskom pločom koja će trajati godinama umjesto da svake godine troše silnu lovu koja i tako na kraju godine završi u smeću.

Jasno da su svakojake kombinacije moguće. Stroj u školi, stroj doma pa veza internetom, kojekakvi mali memorijski prijenosnici podataka, pa sve do već spomenutog nošenja u torbi. Uostalom, ovdije govorim samo o zamjeni klasične školske torbe i klasičnog načina učenja, a ne o zamjeni škole učenjem preko neta.

Ako želimo biti zemlja znanja, nije li normalnije da djeca od samih početaka uče sukladno vremenu u kojem žive umjesto da za znanjem, onim korisnim, trče tek kada izađu iz škole. Dovoljno smo mala zemlja da si to možemo priuštiti, a uspjesi naše djece na infromatičkim natjecanjima diljem svijeta samo pokazuju da znaju vratiti ono što je u njih uloženo, na najljepši način.

Kako često pišem o potrebi očuvanja okoline i slijedeće se pitanje samo nametnulo: Koliko stabala godišnje treba srušiti da bi ih svršetkom školske godine bacili u otpad? Koliko stotina kilograma papira po glavi učenika kroz školovanje završi u smeću?