27.08.2009., četvrtak

Dupini i lopovi

Čitav život živim u Rijeci, uz more i na moru. Barku smo napravili ’64 godine prošlog stoljeća. Kroz ovih 50 i nešto godina svjedok kako se bogatstva našega mora uništavaju. Kao dio Mediterana Jadransko je more bilo izuzetno bogato ribom a posebice naš dio Jadrana. U Jadranu ribare evropske flote pa čak i Japanci. Hrvatska je pokušala zaštititi dio Jadrana proglašenjem ekonomskog pojasa. Umjesto da Talijani, zajedno sa nama zaštite Jadran, oni su ustali protiv nas da bi zaštitili interese svojih ribara koji su opustošili njihove priobalne vode pa sada slobodno love, kradu i u našem dijelu. Pitanje je koja je to granica uništavanja koju Jadran može podnesti. Vjerujem da smo ju već odavno prešli. Zadnji par dupina vidjeo sam i snimio 4. travnja 2009.god. Kada je trebalo donesti zakon o Ekonomskom pojasu rekao sam da bi trebalo donesti i zakon protiv naših lopova koji kradu iz priobalnih voda sve što se ukrasti da. Upravo kao što rekoh “Sve što se ukrasti da”! Jer ovo što se kod nas dešava najobičnija je krađa i lopovluk. Kako drugačije nazvati tisuće kilometara mreža koje se svaki dan polažu u more. Kako drugačije nazvati plivaričare koji su opremljeni svjetlima za oceanski ribolov a svake noći svijetle u kanalima među otocima ili uz sami kraj. Kako drugačije nazvati male ribare koji imaju dozvole za par stotina metara mreža a bacaju kilometre i onih zabranjenih mreža. Kako drugačije nazvati kočarenje uz sami kraj i u kanalima gdije koće ni u snu ne bi smjele baciti svoje mreže a koćare bez problema. Kako nazvati one koji noću sa bocama zraka rone i ubijaju sve što im pred pušku naiđe, a zna se kako se riba ponaša noću pod svjetlom, zna se da je podvodni ribolov uz pomoć boca i danju zabranjen. Prije par godina naveliko se pisalo kako je ribaru “ukradeno” 9 km mreža. Nije mu bilo ukradeno već su mu mještani posjekli oznake kada su vidjeli šta radi pred njihovim mjestom. Jasno da pred zakonom nije bio kriv on već oni. Nekada ste morskog minera lako poznali po dijelu šake ili ruke koji mu nedostaje. Varate se ako mislite da ih danas nema. Ima ih daleko više u daleko gnjusnijem poslu. Jednostavno mrežama opkole “brak” na kome ima ribe i onda umjesto dinamita bacaju petarde vezane za grotu da detoniraju na određenoj dubini. Takve minere nitko ne može kazniti jer ne bacaju mine. Koliko znam zakonom nije zabranjeno imati na barci petarde, no zakonom je zabranjeno imati na barci više od tri tunje iliti povraza po glavi ribiča na barci! Kako zabraniti lov “vinogradarskih” hobotnica? To su one što se love modrom galicom, amonijakom ili sličnim sredstvima. Lov je jednostavan. Jedan ronjac kemikalijama istjeruje hobotnice iz rupa a pratioc sa barke ih ostima sakuplja. Kako zabraniti izlove tona maloga škampa koji se mrijesti oko Jabuke? Dobro je zakonom određena minimalna velićina koja se smije loviti a ovi su ispod svih normativa. Kako spriječiti lopove koji se voze u ronilačkim odijelima na gumenjacima i skaču u more tamo gdije imaju šta ukrasti iz mreža, vrša ili sa parangala? Nekada se na vesla išlo na sviću sa plamenom od borovih grana na roštilju ispred pramca. Kasnije su na red došli ferali na plin, pak onda žarulje. Danas svaki brod, plivaričar, ima na sebi više svjetla no naša ukupna flota nekada. Zahvaljujuči takvoj rasvjeti danas se lovi bez obzira da li je mrak ili ne (da li ima ili nema Mjeseca), a ne kao nekada samo za vrijeme mraka. Da li znate da danas plivaričari umjesto plave ribe love pod sviću lignje kao Japanci? Priča prijatelj koji je radio na lebdećoj koći koja lovi plavu ribu za ishranu tuna: “Digli smo tone ribe ribe koju smo morali bacati natrag u more jer nije za ishranu tuna! Nije ni predviđeno da se takva riba proda jeftinije ili jednostavno podjeli gladnima”. Kada vidite gomile ribe koja pliva mrtva uz obalu znajte da je bačena sa takve koće kojoj je to krivi ulov i nepotreban balast. Europske pomorske zemlje znale su kako zaštititi svoja bogatstva a mi pred lopovima moramo klečati. U Europi i svijetu dobro se zna kako i koliko je kome dozvoljeno loviti a kazne za krivolov su drastične. Kada ćemo mi našim lopovima reći da su lopovi i da bilo je dosta krađe? Za lopovima više ništa ne pliva, ostaje tek pustoš. Da se vratim dupinima iz naslova. Šezdesetih godina bilo je neobično ako bismo otišli na kupanje i pritom ne vidjeli dupine ispred plaža. Otići na godišnji sa barkom značilo je obavezno susretati jata dupina. Dobro je znano da se kreću za plavom ribom. U ono se doba na panulu išlo s kaićom na vesla. Skuša je bila normalnim dijelom ulova a danas je rijetkost na riječkoj peškariji. Danas je doživljaj ako jedan, dva puta godišnje vidim kako riječkim zaljevom pliva par dupina. Prošle sam ih godine vidio tek dva puta iako sam na moru bio svaki drugi dan pomažući škamparu. Ove godine tek one sa gornje slike. Dupini se kreću za jatima plave ribe…Dupini su slika bogatstva podmorja. Tamo gdje nemaju šta jesti više i ne dolaze. Žalosno je da dupine možemo gledati još samo u dokumnetarnim emisijama ili skidati slike sa neta. Da li ćemo ih gledati još samo u ilustracijama?

- 14:57 - Pusti vodu (34) - Isprintaj - #

23.08.2009., nedjelja

Dva mosta

Pored Rijeke dva su mosta na koje sam posebno ponosan, Most kopno-Krk i most preko kanjona Rječine. Oba su mosta pravi graditeljski pothvati i zato vrijedi reči o njima par riječi. Most kopno-Krk čine dva mosta između kojih je otočić Sveti Marko. U vrijeme kada je građen najveći takav betonski lučni most na svijetu bio je u Sydneyu sa rasponom luka od 305m. Na krčkom mostu raspon je manjeg luka 300m a velikoga 390m. To znači da je već mali luk bio jednak Sydneyskom rekorderu a veliki ga je nadmašio za 85m. Most je bio rekorder sve do 1995. godine kada ga je nadmašio most Wanxian preko rijeke Jangce u Kini čiji luk ima raspon 420 metara. Most je pušten u promet u srpnju 1980 godine pod imenom “Titov most”. Kasnije je nazvan Most kopno-Krk . Drugi poseban most je most nad kanjonom Rječine koji je dubok 100m. Most je dugačak 208m. Zbog velikog raspona i nepogodnog terena ovdije je trebao biti sagrađen lučni most (kao na prvom primjeru) ili viseći most. Projektanti su došli na originalnu zamisao da sagrade kose stupove kojima su smanjili raspon, a sandučasta konstrukcija mijenja visinu prema tjemenu mosta. Takva geometrija daje mu posebnu vitkost i ljepotu. Svojim izgledom podsjeća na mačji skok pa ga tako i zovu “Mačji skok”. Dovršetkom i druge trase riječke obilaznice napokon je pred dovršenjem i most blizanac.

- 00:55 - Pusti vodu (28) - Isprintaj - #

17.08.2009., ponedjeljak

Prva tri mjeseca na blogu.cz

Pomalo zasićeni pisanjem na našem blogu, skoro četiri godine, Draga i ja otvorili smo blogove i na češkom blogu. Kako je Draga učiteljica češkog jezika, a zahvaljujući njoj i ja učim, mislili smo da bi nam ovi blogovi mogli puno pomoći. Na blogu.hr mnoge smo granice probili i pomakli a ovo je sada skok preko stvarnih granica. Prva tri mjeseca na češkom blogu ostadoše za nama pak bi bilo dobro reći par riječi o novoj blog sredini. Vjerujem da bi sada neka picajzla taksonometrijski pobrojala razlike među blogovima, uzdižući ili spuštajući jedan ili drugi blog, nabrajajući prednosti i nedostatke do zadnjeg zareza, do zadnjg bita. Jasno da razlike postoje no svaki nam omogućava da se na pravi način izrazimo, a to je najbitnije. Tek jednu sitnicu da spomenem: otvoreno je skoro 950 000 blogova, objavljeno 25 580 000 naslova (postova) a svake se sekunde objavljuje po jedan novi. Ovakvu hiperprodukciju potiče blog natjecanjima u broju objavljenih postova, broju komentara, posjećenosti pojedinom blogu, izborima za najljepši blog i sl. Mi smo se relativno brzo uklopili u novu sredinu. Treba li spomenuti da je Draga i na češkom blogu donesla novu svježinu i brzo je prihvaćena od čeških i slovačkih blogera (puno je Slovaka na češkom blogu). Mislim da ne pretjerujem kada kažem da je i ovdije prepoznata preko noći njena osobnost i druželjubivost, njena sklonost ka šali i izazovu. Rado je viđena na blogovima i rado ju posjećuju. Već prvi pogled na dizajn govori puno o njoj. Ja sam zaljubljen u novi blog. Draga kaže da joj je daleko ljepši od ovoga a i sam ga doživljavam na poseban način. Osnovna je tema mog bloga razvijanje prijateljstva među našim narodima. Shodno tome, nastojim češke blogere upoznati sa ljepotama Hrvatske, našega mora, šuma i našom kulturom. Bio sam sretan kada sam vidjeo na koji je način prihvaćen moj post “Prijateljstvo kroz pjesmu” u kome sam stavio dvije naše pjesme dok sam istodobno na ovom blogu stavio dvije češke pjesme nedavno preminulog Waldemara Matuške (Tereza i Stepenice do neba). Jedna je blogerica objavila već dva slična posta posvećena Dragoj i meni, našem prijateljstvu. Ima li bolje potvrde kako smo primljeni. U svakom postu nastojim održati visoku kvalitetu objavljenog i drago mi je u komentarima vidjeti reakcije naših čeških prijatelja.

- 22:30 - Pusti vodu (26) - Isprintaj - #

10.08.2009., ponedjeljak

E moj Darwine

Svi mi znamo onu Darwinovu teoriju o razvoju vrsta. Ako se i ne slažem s time da sam postao od majmuna (vi, kako vam drago) moram priznati da je glede evolucije imao pravo. Nekako smo u zadnje vrijeme potamnili a i izgled nam se znatno promijenio. Više nemoš prepoznati zagorce, dalmatince, slavonce i ostale naše dične muškarčine a bogme ni žene . Zahvaljujuči već spomenutoj evoluciji zagorci nekako pocrnili, dalmatinski gorštaci pocrnili, slavonci će vjerovatno požutiti ili pozeleniti. Već letimičan pogled na naše travnjake i daske pod koševima govori da se nešto čudno dešava sa tim našim svijetom. No da sve ipak ne bude šareno pobrinuti će se naši naši stručnjaci koji vozaju svoja jaja bijelim svijetom u potrazi za crnim zvijezdama. Vjerovatno im se po glavi mota i onaj poznati film " Važno je zvati se..." , pa je svaki prvi ili drugi De, Di, Do... (možda do jaja)... Nekada smo bili zemlja izvoznik rasnih sportaša prvenstveno nogometaša i košarkaša. Tvrdilo se da pod ovim našim podnebljem kao gljive rastu nogometala koja je svijet visoko cijenio, a naši Dinaridi davali su najvrsnije svjetske košarkaše. Bio je u svijetu poznat naš dalmatinsko-mediteranski mentalitet i dišpet, strast za balunom. Tko nam to NAS gazi podvaljujući nam tuđe dišpete i klince? Iskreno bih našim klincima preporučio da se više sunčaju,možda da ime promjene ili dodaju neki od onih zvučnih prefiksa, talenat već i tako imaju u krvi, možda ih onda netko i poželi u svojoj ekipi. Nove mlade i perspektivne snage ( mali Francek, mali Jure i slični naši mali klinci) hrle na naše travnjake. Budno oko Mena-ždera, po rvacki managera, prati dolazak novih zvijezda. Namjerno sam uklonio da se ne vidi kako zadovoljno trlja ruke. Nevine grupice naših navijača osvajaju Europu. Rekla bi moja Draga: "Skrušeno priznajem". E pak ja ponosno priznajem da sam zahvaljujući nekada mome klubu zamrzio nogomet iz dna duše prije skoro trideset godina. Toliko ga mrzim da čak ni utakmice reprezentacije ne gladam. Ipak je ljepše tih dva sata se sexati nego nervirati.

- 00:23 - Pusti vodu (30) - Isprintaj - #

03.08.2009., ponedjeljak

Digao mi se kurac…Da li je država je dužna da mi plača jebavanje??

- 14:54 - Pusti vodu (29) - Isprintaj - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Videa iz Japana