Čitav život živim u Rijeci, uz more i na moru. Barku smo napravili ’64 godine prošlog stoljeća. Kroz ovih 50 i nešto godina svjedok kako se bogatstva našega mora uništavaju.
Kao dio Mediterana Jadransko je more bilo izuzetno bogato ribom a posebice naš dio Jadrana. U Jadranu ribare evropske flote pa čak i Japanci. Hrvatska je pokušala zaštititi dio Jadrana proglašenjem ekonomskog pojasa. Umjesto da Talijani, zajedno sa nama zaštite Jadran, oni su ustali protiv nas da bi zaštitili interese svojih ribara koji su opustošili njihove priobalne vode pa sada slobodno love, kradu i u našem dijelu. Pitanje je koja je to granica uništavanja koju Jadran može podnesti. Vjerujem da smo ju već odavno prešli.
Zadnji par dupina vidjeo sam i snimio 4. travnja 2009.god.
Kada je trebalo donesti zakon o Ekonomskom pojasu rekao sam da bi trebalo donesti i zakon protiv naših lopova koji kradu iz priobalnih voda sve što se ukrasti da. Upravo kao što rekoh “Sve što se ukrasti da”! Jer ovo što se kod nas dešava najobičnija je krađa i lopovluk. Kako drugačije nazvati tisuće kilometara mreža koje se svaki dan polažu u more. Kako drugačije nazvati plivaričare koji su opremljeni svjetlima za oceanski ribolov a svake noći svijetle u kanalima među otocima ili uz sami kraj. Kako drugačije nazvati male ribare koji imaju dozvole za par stotina metara mreža a bacaju kilometre i onih zabranjenih mreža. Kako drugačije nazvati kočarenje uz sami kraj i u kanalima gdije koće ni u snu ne bi smjele baciti svoje mreže a koćare bez problema. Kako nazvati one koji noću sa bocama zraka rone i ubijaju sve što im pred pušku naiđe, a zna se kako se riba ponaša noću pod svjetlom, zna se da je podvodni ribolov uz pomoć boca i danju zabranjen.
Prije par godina naveliko se pisalo kako je ribaru “ukradeno” 9 km mreža. Nije mu bilo ukradeno već su mu mještani posjekli oznake kada su vidjeli šta radi pred njihovim mjestom. Jasno da pred zakonom nije bio kriv on već oni.
Nekada ste morskog minera lako poznali po dijelu šake ili ruke koji mu nedostaje. Varate se ako mislite da ih danas nema. Ima ih daleko više u daleko gnjusnijem poslu. Jednostavno mrežama opkole “brak” na kome ima ribe i onda umjesto dinamita bacaju petarde vezane za grotu da detoniraju na određenoj dubini. Takve minere nitko ne može kazniti jer ne bacaju mine. Koliko znam zakonom nije zabranjeno imati na barci petarde, no zakonom je zabranjeno imati na barci više od tri tunje iliti povraza po glavi ribiča na barci!
Kako zabraniti lov “vinogradarskih” hobotnica? To su one što se love modrom galicom, amonijakom ili sličnim sredstvima. Lov je jednostavan. Jedan ronjac kemikalijama istjeruje hobotnice iz rupa a pratioc sa barke ih ostima sakuplja.
Kako zabraniti izlove tona maloga škampa koji se mrijesti oko Jabuke? Dobro je zakonom određena minimalna velićina koja se smije loviti a ovi su ispod svih normativa.
Kako spriječiti lopove koji se voze u ronilačkim odijelima na gumenjacima i skaču u more tamo gdije imaju šta ukrasti iz mreža, vrša ili sa parangala?
Nekada se na vesla išlo na sviću sa plamenom od borovih grana na roštilju ispred pramca. Kasnije su na red došli ferali na plin, pak onda žarulje. Danas svaki brod, plivaričar, ima na sebi više svjetla no naša ukupna flota nekada. Zahvaljujuči takvoj rasvjeti danas se lovi bez obzira da li je mrak ili ne (da li ima ili nema Mjeseca), a ne kao nekada samo za vrijeme mraka. Da li znate da danas plivaričari umjesto plave ribe love pod sviću lignje kao Japanci?
Priča prijatelj koji je radio na lebdećoj koći koja lovi plavu ribu za ishranu tuna: “Digli smo tone ribe ribe koju smo morali bacati natrag u more jer nije za ishranu tuna! Nije ni predviđeno da se takva riba proda jeftinije ili jednostavno podjeli gladnima”. Kada vidite gomile ribe koja pliva mrtva uz obalu znajte da je bačena sa takve koće kojoj je to krivi ulov i nepotreban balast.
Europske pomorske zemlje znale su kako zaštititi svoja bogatstva a mi pred lopovima moramo klečati. U Europi i svijetu dobro se zna kako i koliko je kome dozvoljeno loviti a kazne za krivolov su drastične. Kada ćemo mi našim lopovima reći da su lopovi i da bilo je dosta krađe?
Za lopovima više ništa ne pliva, ostaje tek pustoš.
Da se vratim dupinima iz naslova.
Šezdesetih godina bilo je neobično ako bismo otišli na kupanje i pritom ne vidjeli dupine ispred plaža. Otići na godišnji sa barkom značilo je obavezno susretati jata dupina. Dobro je znano da se kreću za plavom ribom.
U ono se doba na panulu išlo s kaićom na vesla. Skuša je bila normalnim dijelom ulova a danas je rijetkost na riječkoj peškariji.
Danas je doživljaj ako jedan, dva puta godišnje vidim kako riječkim zaljevom pliva par dupina. Prošle sam ih godine vidio tek dva puta iako sam na moru bio svaki drugi dan pomažući škamparu. Ove godine tek one sa gornje slike. Dupini se kreću za jatima plave ribe…Dupini su slika bogatstva podmorja. Tamo gdje nemaju šta jesti više i ne dolaze.
Žalosno je da dupine možemo gledati još samo u dokumnetarnim emisijama ili skidati slike sa neta.