29.03.2009., nedjelja
Razbacane misli
|
Ovo trulo kišno vrijeme najbolje je za igranje mislima. Pa zašto se malo ne poigrati. Naš prekrasni hrvatski jezik obiluje glagolima kojima je imenica u korijenu. Ako malo analiziramo takve glagole dolazimo do zgodnih pojmova. Eto da se poigramo : Sa slonom Na konja se valjda možemo samo nakonjiti, na magarca namagarčiti, a na slona nasloniti. Slijedom toga na Dragu se ne mogu nasloniti već samo nadražiti. S topom Samo se u topu mogu utopiti. Znači da se u moru ne mogu utopiti već umoriti. S mamom Samo se na mamu mogu namamiti. Draga me kolačima ne može namamiti već nakolačiti, a dražicom nadražičiti (kako to naprijed slično spomenuh). S tatom E ovo je poseban slučaj. Još nigdije nisam našao da smo mi kurčoliki slični mamama. Jednostavno nema glagola natatiti. S kurcom E ovdije dobivamo specifičan glagol. Kada se Draga nakurći može samo uživati. Ako se ja nakurčim to može samo značiti da će me dupe danima boljeti. Sa sisom Samo sisu možemo sisati. A šta je sa karom? S obućom Samo obuću možemo obuči, a u gaće se možemo ugačiti i u kondom ukondomiti. Ja toliko u ovaj kišni dan. Imate li sličnih glagola slobodno uglagolite. Na blogu Drage možete se poigrati kockicom i ostaviti komentar Ah, te obveze! . |
- 14:15 -
Pusti vodu (24) -
Isprintaj -
#
19.03.2009., četvrtak
Moja sjena i ja
|
Da li ste se ikada zapitali koliko tragova ostaje za nama običnim smrtnicima koji ne ulazimo u riznice svjetskih postignuća? Ne ostaju velika djela, romani, ne ostaju ni ružna djela po kojima će nas netko upamtiti i spominjati. Kakve tragove ostavljamo za sobom o koje će se netko nekada spoticati? Na ovakva su me razmišljanja nagnale posjete mome blogu i onome što sam na njemu do sada ostavio. Nedavno smo Draga i ja na blogove dodali TraceMyIP. Iako sam uvijek bio protiv kojekakvih “nepotrebnih” sranja na blogu ipak me ovaj programčić oduševio. Uvijek sam govorio da onaj tko nije ostavio komentar kao da ga nije ni bilo. Sada sa zadovoljstvom otvaram tracer da bih vidjeo iz kojih sve dijelova svijeta dolaze na moj blog gledati i čitati ono što sam sam učinio. Kako največi dio ilustracija za moje tekstove radim sam sretan sam kada vidim koliko su puta zaintrigirale one koji sjede za svojim ekranima u potrazi netom. Znam da je to isključivo moje djelo koje se nekome učinilo dovoljno interesantnim da ga pogleda. Ista je stvar i sa tekstovima. Možda se poneko i zapitao koji se to tip igra ilustracijama poput Igre sa dupinom, Hrasta kitnjaka, Frizera za kućne ljubimce i još mnogim.  Kada sam prije skoro četiri godine počeo pisati u svome oduševljenju blogom u jednom sam postu napisao: Kada me ne bude umjesto groba održavaj mi blog, da stari prijatelji imaju gdije da mi svrate. Danas znam da dio mene živi u tom virtualnom svijetu. To je moja sjena koja je našla snage da se odvoji od mojih nogu i krene svojim putima i uvijek će za sobom ostavljati moje tragove. Na blogu Drage možete čitati Napokon nastup u Lipovcu |
- 17:09 -
Pusti vodu (51) -
Isprintaj -
#
08.03.2009., nedjelja
Vječiti pješak
|
Sadržajem ovaj je post logičan nastavak prošloga posta. Čitav sam život pješak. Ne zbog nužde već jednostavno me auto nikada nije interesirao. Vozački sam položio još tamo sedamdesetih godina prošlog stoljeća a prije desetak godina jednostavno sam ostavio da mi vozačka iscuri. Nikada nisam imao želju imati vlastiti auto. A kako sam onda preživjeo bez četiri kotača, sigurno se pitate. Živim u Rijeci koja je upravo kao stvorena za nas kojima auto nije nužno zlo. Od centra sam udaljen tridesetak minuta pješačenja nizbrdo. Busom deset, petnaest minuta, sa čekanjem. Sve što mi je neophodno bez problema obavim javnim prijevozom. Ne jebu me gužve, kolone, ne jebe me beskrajno lutanje za parking mjestom, ne mislim da li će me pokupiti koja budaletina ili mi pauk odnesti auto koj sam parkirao tek na par minuta. Moja je filozofija: Za stotinjak tisuća kuna koliko košta autić mogu se čitav život voziti taxijem i busom, vlakom i stiči gdje me pamet nosi. Pokušavao sam cijeni auta dodati i sve one troškove koje godišnje nabije, počevši od registracije do goriva i rezervnih dijelova i došao sam do brojke…boli glava. I ne samo to. U tih par desetaka godina vjerovatno bi poneki auto trebalo i promijeniti. Za nas dvoje cijena busa iz grada do doma je 15,5kn, cijena taxija za oboje 20kn. Možemo birati, na volju nam. Ono što je najljepše auto me ne obvezuje da za sve što naumim odmah sjednem za upravljač. Znam ljude koji ni do dučana ne znaju otiči a da ne sjednu u auto.  Zaljubljenik sam prirode, obožavam gljivarenje. Najljepše mi je bilo jutrom sjesti na vlak, izači u Gorskom kotaru na jednoj stanici, pješačiti čitav dan šumama i ukrcati se ponovo na nekoj trečoj stanici. Nikada me ništa nije vezalo da se moram vratiti na određeno mjesto gdje je auto parkiran. Slatko umoran, zavaljen u kupeu uživao bih u povratku. Mogu se napiti (narodski rečeno nasrati ko guzica) bez straha da će me zaustaviti policija ili da ću napraviti sranje na cesti. Mogu biti loše volje, kakav god da bio uvijek će me neki “privatni” vozač sigurno dovesti do kuće. Najljepše je ipak pješanječnje. Ako vrijeme dozvoljava najčešće pješačimo do grada. Vidimo kako se mijenjaju godišnja doba pred našim očima. Uživamo u svakom koraku držeći se za ruke. Uživamo u pričama i poljupcima. Često biramo kojim putem do grada, svaki nam nudi svoju ljepotu. Ponekada uz more, drugi puta drvoredom kroz Kamovu, ili se jednostavno spustiti niz Krimeju. Sve je jednako blizu i jednako lijepo. Sretan sam što je i Draga ista kao ja. Na blogu Drage možete čitati Nastup u Lipovcu |
- 23:59 -
Pusti vodu (41) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
