08.03.2009., nedjelja
Vječiti pješak
|
Sadržajem ovaj je post logičan nastavak prošloga posta. Čitav sam život pješak. Ne zbog nužde već jednostavno me auto nikada nije interesirao. Vozački sam položio još tamo sedamdesetih godina prošlog stoljeća a prije desetak godina jednostavno sam ostavio da mi vozačka iscuri. Nikada nisam imao želju imati vlastiti auto. A kako sam onda preživjeo bez četiri kotača, sigurno se pitate. Živim u Rijeci koja je upravo kao stvorena za nas kojima auto nije nužno zlo. Od centra sam udaljen tridesetak minuta pješačenja nizbrdo. Busom deset, petnaest minuta, sa čekanjem. Sve što mi je neophodno bez problema obavim javnim prijevozom. Ne jebu me gužve, kolone, ne jebe me beskrajno lutanje za parking mjestom, ne mislim da li će me pokupiti koja budaletina ili mi pauk odnesti auto koj sam parkirao tek na par minuta. Moja je filozofija: Za stotinjak tisuća kuna koliko košta autić mogu se čitav život voziti taxijem i busom, vlakom i stiči gdje me pamet nosi. Pokušavao sam cijeni auta dodati i sve one troškove koje godišnje nabije, počevši od registracije do goriva i rezervnih dijelova i došao sam do brojke…boli glava. I ne samo to. U tih par desetaka godina vjerovatno bi poneki auto trebalo i promijeniti. Za nas dvoje cijena busa iz grada do doma je 15,5kn, cijena taxija za oboje 20kn. Možemo birati, na volju nam. Ono što je najljepše auto me ne obvezuje da za sve što naumim odmah sjednem za upravljač. Znam ljude koji ni do dučana ne znaju otiči a da ne sjednu u auto.  Zaljubljenik sam prirode, obožavam gljivarenje. Najljepše mi je bilo jutrom sjesti na vlak, izači u Gorskom kotaru na jednoj stanici, pješačiti čitav dan šumama i ukrcati se ponovo na nekoj trečoj stanici. Nikada me ništa nije vezalo da se moram vratiti na određeno mjesto gdje je auto parkiran. Slatko umoran, zavaljen u kupeu uživao bih u povratku. Mogu se napiti (narodski rečeno nasrati ko guzica) bez straha da će me zaustaviti policija ili da ću napraviti sranje na cesti. Mogu biti loše volje, kakav god da bio uvijek će me neki “privatni” vozač sigurno dovesti do kuće. Najljepše je ipak pješanječnje. Ako vrijeme dozvoljava najčešće pješačimo do grada. Vidimo kako se mijenjaju godišnja doba pred našim očima. Uživamo u svakom koraku držeći se za ruke. Uživamo u pričama i poljupcima. Često biramo kojim putem do grada, svaki nam nudi svoju ljepotu. Ponekada uz more, drugi puta drvoredom kroz Kamovu, ili se jednostavno spustiti niz Krimeju. Sve je jednako blizu i jednako lijepo. Sretan sam što je i Draga ista kao ja. Na blogu Drage možete čitati Nastup u Lipovcu |
- 23:59 -
Pusti vodu (41) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
