29.03.2007., četvrtakKod ginekologa
|
I tako vam prije dva dana krenusmo Draga i ja u grad. Jasno cipelcugom, što će reči pješice. Idemo mi a oko nas bura, ma divlja ko luda. Ona prava marčana bura. Suho burno vrijeme. Leti meni kosa na sve strane, ma kuda se nisam ošišao dok je bilo vrijeme nego sada ovako moram patiti. Idemo vam mi tako i pričamo o koječemu. Ma šta kenjam bez veze. Idemo ulicom i cmaćemo se ko mala djeca. Upadne nama nekako istovremeno, njoj u njeno oko smeđe a meni u oko plavo, natpis na staklu jednog izloga. « Frizer za kućne ljubimce» Pogledasmo se bez riječi, ta šta će nam riječi kada se i bez njih razumijemo. Pa znam ja da sam upravo ja njen najdraži kućni ljubimac. Zna i ona moju miso pak će umiljato: »Dragi da svratimo kada nam je već usput?» Još i nismo dovršili riječ a već bijasmo unutra. Gleda nas frizerka pa će onako ispod glasa: «A koji je ljubimac prvi na redu?» Vrtimo mi glavama neodlučno, odigrasmo jedan ecipeci pec i pade izbor na mene. E, tu vam ona mene nježno uze ispod nogu i stavi u nekakvu kadu. Tuširala me i prala nemilice nekim čudnim šamponima, kao da joj budem mirisan dok me frizira. A onda je uslijedila prava tortura. Najprije mi ošišala leđa, zatim trbuh. Nježno mi zadigla rep i šišala između nogu, držeći oprezno jaja sa dva prsta. Ma ljudi moji žmirio sam od muke samo da u zrcalima ne gledam šta mi je sve radila. Čak me i sram bilo. A tek kada mi je počela tapirati ono par dlaka što mi ostalo! Najgore mi je bilo što se Draga tako slatko smijala mojoj muci. Šećer je ipak ostavila za kraj. Kako je vani buretina, zima baaa, kuda ću tako gologuz? Navukla mi nekakvu crvenu tangu a na kurac stavila novogodišnju kapicu. Ajmeeeeeeeeeee! Čak sam i mašnicu dobio. Idemo tako draga i ja ulicom a meni muka. Popišao bi se ko pravi pas no kapica smetaaaaaaa Ma i ljudi nas nekako čudno pogledavaju. Ako se Draga i nije dala frizirati neće uteči sudbini. Već ja budem i nju ošišao PS. Kraičkom oka sam primjetio da onoj na zidu vise prava životinja. A zašto onda mene nije ništa pitala kakve su moje želje, već sam morao trpiti svu onu torturu. |
Pisao sam i ja kako naše erotske igre počinju jutrom a završavaju tek kada naveće utonemo u san. Pisao sam kako nam je zapravo čitav dan i igra i predigra, a kako skoro da i ne postoji mjesto čiji izazov ne iskoristimo. Eto pisala je u zadnjem postu i moja Draga kako voli dudu-varalicu. I juće bijaše jedan takav dan kada se sve ljepote složiše jedna do druge, toliko lijep da ga treba sačuvati. Izazovu prekrasnog sunčanog jutra i mora u pogledu nismo odoljeli. Već u devet smo bili na moru. More kao kristal, na plaži mi sami. Uskoro je Draga bila u moru izazivajući me da da joj se pridružim. Uzalud, još nije moje vrijeme. No to ne znači da se ne mogu sunčati. Kako zbog svojih 40 godina nudizma ne mogu ni zamisliti kupati se ili sunčati obučen jasno da sam uskoro gol ležao na plaži. Kad je nakon jedno pola sata plivanja izašla iz mora Ljubav je legla do mene a glavu naslonila u moje krilo. "Dragi, tako sam gladna" - šaptala je nježno i izazovno - "Hoćeš nahraniti svoju gladnu curicu?". Šetači na susjednim plažama nisu ni slutili svu ljepotu doručka uz more. Bilo je prekrasno, ludo i nezaboravno... Kasnije smo sjeli na terasu obližnje konobe i dugo uz pivo i kavu, uz prekrasan pogled, pričali o nama i lijepim uspomenama iz mladosti. Doma smo poslije ručka nastavili igru. Prekrasne vrhunce koje smo doživjeli u pravom odnosu teško je opisati. A češko pivo? To je pak većernja priča. Jasno da je čitav dan nabijen erotikom činio svoje. Ponovo smo se igrali. Ljubavi, želim te zadovoljiti jezikom, želim da poludiš. Uskoro su i prijetnje pale: "Ako me ne zadovoljiš onda ću te kazniti, ako me zadovoljiš biraj šta da ti učinim!". Ubrzo sam bio među njenim butinama. Dohvatio sam sa stola svoje Ožujsko i polako ga lijevao pijući iz njenog međunožja. Reakcija na hladno pivo na vrućem klitorisu bila je luda. Nisam mogao zadržati smijeh već sam mojoj Čehinji morao reći : Draga kako je dobro ovo «češko» pivo. Oboje smo prasnuli u smijeh, a piva i jezik učiniše svoje. Dobio sam okladu. A nagrada? E, o tome drugi puta... Na našim češkim blogovima Euridika i Moře lásky predstavljamo se češkim prijateljima |
Ovim postom ispunjavam obećanje dano jednom prijatelju. Sjedio sam tako u lučici i pričao sa prijateljem znatno starijim od sebe. Kada sam mu pričao sa koliko zadovoljstva pišem na blogu skrenuo je priću na svog pokojnog prijatelja, pjesnika, Mladena Ahela Baytara. Pričao je o njemu kao boemu i «klošaru». Sa puno je ljubavi pričao o čovjeku koji je svoje misli stavljao na papir. Na kraju smo zaključili kako bi bilo lijepo oživjeti ga na ovaj način. Dobio sam ovu knjižicu da po svom izboru nešto iz nje objavim. Njegovo jedino štampano djelo. Izdano u Biblioteci Prvijenac, 2002 godine ********************************************************* TERRA BAYTARIA (izbor) I Postoji odredište, postoji okrug gdje se sve strane svijeta ponovo sastaju i tvore TERRU BAYTARIU Odatle osnažene i ponovo zaljubljene u ljude strane svijeta odlaze, promijenivši strane na sve strane svijeta. XIV Kineska porculanska vazica divna je u svojoj ljepoti i kmetu i prvom ......................do Boga, caru. Kad je razbiješ možeš je slijepiti da ponovo postane .....................kineska porculanska vazica divna u svojoj ljepoti i kmetu i prvom do Boga, caru ali ti u duši svojoj, ....................samo ti znaš da je tvoja ljepota .....................razbijena. LJUDI ZABORAVLJENI OD SEBE SAMIH (izvadak) I sada ljudi zaboravljeni od samih sebe, Kivni što povijest ništa nije učinila za njih, Jer su uspješno krali tuđe uspjehe i uz tuđu pomoć Opstajali i vlastito opstojanje pripisivali svojim sposobnostima I sada na tlu moje Hrvatske brutalnim lažima vode bezdušni rat. NE MOŽEŠ DUŠU U RUHO ODJENUTI, LJUBAV JE CIJENA LJEPOTE LJUDSKE DUŠE .........................................(Prosinac, 1991.) |
Mjeseci zajedničkog života polako se slažu iza nas. Lijepi, prekrasni dani posvećeni samo nama. Toliko smo sanjali kako bi bilo krasno živjeti zajedno, maštali o zajedničkim lijeganjima i buđenjima, svakom zajedničkom trenu. A najviše smo maštali kako bi bilo krasno zajedno šetati, rukom za ruku, rukom pod ruku, zagrljeni...Uživati u dugim šetnjama i ljepoti prirode. Pisala je već Teuta kako je zavoljela Rijeku na prvi pogled. No da bi grad upoznali treba ga prepješaćiti sa kraja na kraj, pronalazeći u njemu onu sakrivenu ljepotu pored koje prolazimo svaki dan a da ju i ne primjetimo. Svaki smo zajednički izlazak pretvarali u šetnju, rukom u ruci, zagrljeni, puni poljubaca. Spustiti se sa Vežice u grad pješice stvarno je lijepa šetnja. Nekada niz Krimeju, nekada Pećinama, nekad uz more, kako nam taj tren padne na pamet. Znali smo iz gušta sjesti na neki bus, voziti se do zadnje stanice a onda se vraćati pješice do grada. I stvarno možemo reči da ne postoji dio Rijeke koji nismo obišli. Znali su nas blogeri u komentarima pitati: «Hej mislim da sam vas tu vidjela.» Jasno da smo obišli i opatijsku rivijeru. Duga šetnja uz more od Lovrana do Opatije stvarno je doživljaj za dvoje koji se vole i iskreno uživaju u svakom zajedničkom trenu. Tako smo nestrpljivo čekali proljeće da priroda napokon oživi i procvate. Ovaj smo vikend pješačili od Voloskog , preko Opatije do Ičića. Zapravo, željeli smo uživati u ljepoti opatijskih parkova. I stvarno su prekrasni ti parkovi, čiste travnate površine pretvorene u cvjetnjake, kamelije u punom cvatu. Ugodno, odmarajuće zelenilo na sve strane. Jednostavno bi sjeli na klupu sa najljepšim pogledom i uživali u nama i ljepoti prirode. A kako opisati ljepotu šetnje uz more. Bonaca, poneki nevidljivi valić zašumi u stijenju, sunce se razlilo morskim plavetnilom. Pjev ptica negdije u zelenilu. I naši poljupci Šetnja od Voloskog do Ičića...More, proljeće i mi...Prekrasno P.S.: Slike su iz Opatije i slikane mobitelom. Na ovom blogu možete pročitati nešto o iskrenim razgovorima među partnerima. |
Ružno je kada postove pišemo samo zato što smo izazvani da nekome odgovorimo, nekome tko se do juće predstavljao kao iskreni blog prijatelj, a danas nas proziva javno tražeći plebiscit o nama kao negativcima. Bilo je puno prigoda na blogu kada smo bili napadani, bilo pojedinačno bilo zajedno. No to su bili napadi kroz komentare. Koliko god neugodni ipak su bili korektni. Blogeri koji se sa nekim našim stavom iznijetim u postu nisu slagali otvoreno su nam to rekli, sve do onih uvredljivih komentara. Branili smo se u otvorenom sukobu komentarima i nismo uzmicali. Uvijek smo ostajali vjerni onome što smo napisali, vjerni našim stavovima. No, šta reći kada bloger dolazi na naše blogove čitati kako otvoreno pišemo o seksu, traži kada će novi post a tada napiše post «BLOGO-LJUBAV» u kome traži izjašnjavanje o tome kako mi «otvoreno u komentarima izražavamo svoju ljubav». Tražiti od nas da pišemo o ljubavi a osuđivati nas što se volimo i kroz komentare. Nije li bilo korektno nas upitati zašto se volimo na taj način? Nije li bilo korektno u postu staviti linkove na naše blogove da oni koji će komentirati znaju o kome se radi, iako ne sumnjamo da je većina znala. Isprika da nismo navedeni već da su to samo stavovi djeluje u najmanju ruku jadno. Pa valjda je i sama pretpostavila da ćemo se i kod nje braniti i time staviti do znanja da se radi upravo o nama. I kada je već tražila tuđa mišljenja podastirući svoje, nije li svoje stavove trebala braniti. A podilaženje svim onima koji su komentirali riječima kao odgovorom na njihove komentare: slažem se sa tvojim komentarom (bilo pozitivnim, bilo negativnim) sve je drugo samo ne obrana vlastitog stava, obrana onoga što je napisano. Upravo zbog toga smatramo da se navedenim postom tražila osuda naše javne ljubavi. U našim smo pisanjima, kao i u privatnom životu, uvijek bili korektni. Čvrsto smo stojali iza učinjenog ili napisanog. Nikakvoga mislili smo ili moglo bi biti. Uvijek smo stojali iza svoje riječi. Mnogi su nas osuđivali pitajući šta je sa našim obiteljima. Mislili su kako varamo svoje bračne drugove i time se još hvalimo. Pitanja: a šta misle naša dječica? uz obveznu osudu nisu bila rijetka. Jedan je bloger kod nas u komentaru napisao: «ja mogu zahrkati u krevetu i ak me žena počne pipkati reći-de ohladi hormone, ak ti je prokuhala odi pod pipu i ohladi ju a ja hoću spavati”…Naši su brakovi stigli otprilike do toga nivoa. Postali smo dio kuće, ormar kojega se bračni partner sjeti tek kada iz njega treba izvaditi robu jer je nova sezona pred vratima. I tek kada nas više nije bilo primijetili su da upravo taj ormar sada toliko nedostaje. Mi smo u nama otkrili svu onu ljubav koju smo dugo tražili. Nismo ljubakali bivšim partnerima ispod nosa i izigravali svece. Korektno smo rekli –kraj. Nisu iza nas ostala ni dječica koja plaču za toplim čokolinom. Ostali su ljudi sa svojim kruhom u svojim rukama. Kako u životu tako i na blogu uvijek smo bili iskreni i pošteni. Upravo zbog toga uživamo u našoj prekrasnoj ljubavi i ne sramimo se. Nikome iza leđa, uvijek čvrsto ruku pod ruku, uzdignuta čela, ponosni u svojoj ljubavi. I kada nas osuđuju neka najprije pogledaju sami u sebe koliko su pošteni i tada nam otvoreno prigovore. |
Videa iz Japana