01.03.2007., četvrtak
V(j)era na blogu
|
Ružno je kada postove pišemo samo zato što smo izazvani da nekome odgovorimo, nekome tko se do juće predstavljao kao iskreni blog prijatelj, a danas nas proziva javno tražeći plebiscit o nama kao negativcima. Bilo je puno prigoda na blogu kada smo bili napadani, bilo pojedinačno bilo zajedno. No to su bili napadi kroz komentare. Koliko god neugodni ipak su bili korektni. Blogeri koji se sa nekim našim stavom iznijetim u postu nisu slagali otvoreno su nam to rekli, sve do onih uvredljivih komentara. Branili smo se u otvorenom sukobu komentarima i nismo uzmicali. Uvijek smo ostajali vjerni onome što smo napisali, vjerni našim stavovima. No, šta reći kada bloger dolazi na naše blogove čitati kako otvoreno pišemo o seksu, traži kada će novi post a tada napiše post «BLOGO-LJUBAV» u kome traži izjašnjavanje o tome kako mi «otvoreno u komentarima izražavamo svoju ljubav». Tražiti od nas da pišemo o ljubavi a osuđivati nas što se volimo i kroz komentare. Nije li bilo korektno nas upitati zašto se volimo na taj način? Nije li bilo korektno u postu staviti linkove na naše blogove da oni koji će komentirati znaju o kome se radi, iako ne sumnjamo da je većina znala. Isprika da nismo navedeni već da su to samo stavovi djeluje u najmanju ruku jadno. Pa valjda je i sama pretpostavila da ćemo se i kod nje braniti i time staviti do znanja da se radi upravo o nama. I kada je već tražila tuđa mišljenja podastirući svoje, nije li svoje stavove trebala braniti. A podilaženje svim onima koji su komentirali riječima kao odgovorom na njihove komentare: slažem se sa tvojim komentarom (bilo pozitivnim, bilo negativnim) sve je drugo samo ne obrana vlastitog stava, obrana onoga što je napisano. Upravo zbog toga smatramo da se navedenim postom tražila osuda naše javne ljubavi. U našim smo pisanjima, kao i u privatnom životu, uvijek bili korektni. Čvrsto smo stojali iza učinjenog ili napisanog. Nikakvoga mislili smo ili moglo bi biti. Uvijek smo stojali iza svoje riječi. Mnogi su nas osuđivali pitajući šta je sa našim obiteljima. Mislili su kako varamo svoje bračne drugove i time se još hvalimo. Pitanja: a šta misle naša dječica? uz obveznu osudu nisu bila rijetka. Jedan je bloger kod nas u komentaru napisao: «ja mogu zahrkati u krevetu i ak me žena počne pipkati reći-de ohladi hormone, ak ti je prokuhala odi pod pipu i ohladi ju a ja hoću spavati”…Naši su brakovi stigli otprilike do toga nivoa. Postali smo dio kuće, ormar kojega se bračni partner sjeti tek kada iz njega treba izvaditi robu jer je nova sezona pred vratima. I tek kada nas više nije bilo primijetili su da upravo taj ormar sada toliko nedostaje. Mi smo u nama otkrili svu onu ljubav koju smo dugo tražili. Nismo ljubakali bivšim partnerima ispod nosa i izigravali svece. Korektno smo rekli –kraj. Nisu iza nas ostala ni dječica koja plaču za toplim čokolinom. Ostali su ljudi sa svojim kruhom u svojim rukama. Kako u životu tako i na blogu uvijek smo bili iskreni i pošteni. Upravo zbog toga uživamo u našoj prekrasnoj ljubavi i ne sramimo se. Nikome iza leđa, uvijek čvrsto ruku pod ruku, uzdignuta čela, ponosni u svojoj ljubavi. I kada nas osuđuju neka najprije pogledaju sami u sebe koliko su pošteni i tada nam otvoreno prigovore. |
- 01:52 -
Pusti vodu (29) -
Isprintaj -
#
Videa iz Japana
Sukiyaki uz more
Najviša zgrada Japana
We'll be back
Hiroshima, Zvono mira
Shinto vjenčanje
Tokyo, Sanja Matsuri
