Živiš uza me, kao dah jasmina,
il mjesečina iznad krtih stijena,
tošeć me slašću, što pored svih mijena,
ima stalnost noći, mora i planina.

Htio bih te dići uz zanos violina
do dalekih zvijezda, gdje nikoga nema,
ta sjati uza te, riješen svih vremena,
uz muziku, što bi dragala s visina.

Najteže mi je, kad te noć odnose!
O da te barem san večeri svake
ugrabi, pa mi čaroban donese

tvoj osmijeh, što je sve ljepši i mlađi,
moje bi noći bile tada lake,
a moji snovi mnogo, mnogo slađe




Nepoznat autor