AUTOPOIESIS - ALOPOIESIS
AUTOPOIESIS - ALOPOIESIS
( Pripremljeno za Globalno Autopoietičko sveUčilište - GAU )
Autor: Geza Zake
Prvo će se pokazati mišljenja kakve nalazimo u svijetu i kod nas. Citati pokazuju da su pojmovi autopoiesis i alopoiesis izvorno povezani s biologijom, odnosno životom svijeta. Manje više skoro svi teoretičari kažu da je autopoiseis asociran sa životom, a alopoiesis s neživotom, tj. s mrtvom materijom. Nadalje citati pokazuju vrlo široki raspon istraživanja, praktički od DNA molekule sve do velikog svemira. Šarolikost interpretacija je prisutna kao i veliki nesrazmjer u interpretaciji autopoiesisa i alopoeisisa u korist autopoiesisa. Sve ove činjenice upučuju na nužnost vračanja izvoru, tj. biološkom fenomenu kako bi se autopiesis i alopoiesis ispravno razumijeli i interpretirali. Prema svemu sudeći autopoiesis pripda sveukupnom životu flore i faune na Zemlji od praživotinje do čovejka, odnosno vrijedi za virus, amebu, kornjaču, ribu, konja, kravu, zeca i Čovjeka, vrijedi i za polje šarenog cvijeća.
Budući se život pojavljuje i izgrađuje od atoma i mulekula na razini stanica, razumljivo je prvo istražiti autopoiesis i alopoiesis ( život i smrt ) na razini stanice i njezinog unutarnjeg ustrojstva. Zato ćer se ovdje, nakon što se pročitaju mišljenja " iz svijeta ", poglavito govoriti o autopoiesiu i alopoiesisu u biologiji na jedan inovativan način. No, prvo pogledajmo što se u svijetu govori o autopoiesisu i alopoiesisu. Tekst ostaje na engleskom radi vjerodostojnosti.
Randall Whitaker, PhD
'Self-organization' is a popular theme in current studies of human social activity, enterprises, and information technology .
Autonomy, autopoiesis, Maturana (Humberto R.), second-order cybernetics, self-organization, Varela (Francisco J.)
The term self-organization, after decades of specialists' interest, has become an increasingly popular label for phenomena which appear to determine their own form and process(es). There is now widespread interest in applying theories of self-organization to analysis and (re-)engineering of enterprises. 'Enterprise' is used here to denote purposeful social collectives of any scale. This term is employed for two reasons: (a) it carries the dual connotation of 'the actors' and 'the activity', and (b) its usage avoids confusion with the very specific usage of the term 'organization' in the framework introduced and discussed later -- autopoietic theory.
Increasing interest in self-organization is a healthy development, insofar as it represents enterprise researchers' and practitioners' growing appreciation for three key issues or themes.
Theories of self-organization were devised in response to the apparent complexities and paradoxes of natural phenomena. Over the years, the term 'self-organization' has been used to refer to a variety of distinct systemic attributes such as:
· self-creation -- the notion that a given system's origin is somehow determined by its character or the specific circumstances in which it occurs.
· self-configuration --the notion that a given system actively determines the arrangement of its constituent parts.
· self-regulation -- the notion that a given system actively controls the course of its internal transformations, typically with respect to one or more parameters.
· self-steering -- the notion that a given system actively controls its course of activity within some external environment or a general set of possible states.
· self-maintenance --the notion that a given system actively preserves itself, its form, and / or its functional status over time.
· self-(re-)production -- the notion that a given system generates itself anew or produces other systems identical to itself.
· self-reference. -- the notion that the significance of a given system's character or behavior is meaningful only with respect to itself.
(Whitaker, 1995).
Autopoietic Theory: One Approach to Self-Organization
The remainder of this document will introduce and discuss the concept of autopoiesis, created by the Chilean biologists Humberto Maturana and Francisco Varela (1980; 1987). Their work (hereafter termed autopoietic theory) concretely addresses each of the issues discussed above as follows:
· Autopoietic theory is a 'systemic perspective', because it addresses its subjects in terms of their being formal and functional wholes.
· Autopoietic theory provides a foundation for describing and analyzing 'auto-determination', because the central concept of autopoiesis defines living systems as self-producing units which accordingly (self-)maintain their essential form.
· Autopoietic theory provides a specific basis for explaining and addressing 'contextualization', because it is an example of second order cybernetics -- systems-theoretic analyses which incorporate the role of an observer in defining systems.
· Autopoietic theory avoids much of the 'unhealthy' ambiguity surrounding the idea of 'self-organization', because Maturana and Varela have formulated and extended their concepts in a quite rigorous and systematic fashion.
In the quarter century since its origin, autopoietic theory has generated considerable interest in relatively specialized circles, with most of this interest concentrated in Europe.
This biological process of self production is called autopoiesis - auto meaning self; poiesis, meaning production.
Autopoiesis is arguably one of the most important ideas in the history of biology.
Dawkins: "sees life as a self-constructing process in which . . . the four dimensions - three of space and one of time - of an individuals's lifeline, their trajectory from conception to death, are not immanent within DNA but reflect the emergence of complex forms of dynamic order."
David Vernon & Dermot Furlong
Autopoiesis is a very powerful way of looking at and dealing with autonomous systems. It also has some major implications for the philosophy of science.
So what is the distinction between living and nonliving dissipative structures? Autopoiesis. Simply put, if a dissipative structure (system) is autopoietic, it is alive. If it is not autopoietic, it is NOT alive
The concept of autopoiesis is similar to hypercycles, first described by Nobel laureate Manfred Eigen. However, autopoietic systems are more complex than hypercycles. The quintessential autopoietic systems are biological cells. Autopoiesis is important to understanding all aspects of cell biology and metabolism, including respiration, photosynthesis, DNA replication & repair, and protein synthesis. All of those processes are components in a network of production processes.
ALLOPOIESIS is the process whereby an organization produces something other than the organization itself. An assembly line is an example of an allopoietic system.
AUTOPOIESIS is the process whereby an organization produces itself. An autopoietic organization is an autonomous and self-maintaining unity which contains component-producing processes. The components, through their interaction, generate recursively the same network of processes which produced them. An autopoietic system is operationally closed and structurally state determined with no apparent inputs and outputs. A cell, an organism, and perhaps a corporation are examples of autopoietic systems. (F. Varela)
The idea of autopoiesis is contrasted by that of allopoiesis: the process whereby an organization produces something other than the organization itself. An assembly line is an example of an allopoietic system. The process of producing material entities other than those required for producing them. Most industrial production processes are allopoietic: An assembly line may produce cars but not the machines used in this form of production. Even reproduction in biology is allopoietic because the offsprings are materially distinct from the parent organism and occupy different spaces. Reproduction is not self-production. The primary value of the concept of allopoiesis is that it contrasts with autopoiesis. (K. Krippendorff)
Maturana and Varela describe computer as an illustration of an alopoietic system. This is a system that can be defined only regarding the context. The identity of an alopoietic system depends on the observer, not on its operation. The goal of operation of an alopoietic system is something different than the system itself. The result of computers activity is “ output”, not the maintenance of its activity. Output and its connection with input, is the characteristic that makes a specific system a computer.
In contrast to alopoietic systems, living organisms are autopoietic systems capable of self-creation (autopoiesis). The most important constant that defines an autopoietic system is its organization and this organization is such that it aims at preserving autopoietic nature of the system structure of an autopoietic system can be changed and all the changes are in favor of maintaining its own organization (operationally closed systems). Therefore autopoietic system consists of a group of processes producing (transforming, disintegrating) its components, which a) trough the interactions and transformations continually restore and create the processes they themselves originate from. b) They establish the system as a concrete unit in the medium
"There is, evidently, a need to overemphasise a neglected side of a polarity. Similarly, autonomy cannot in fact be conceived without a complementary consideration of how the system is also controlled in a dual context; in particular, autopoiesis and allopoiesis are complementary rather than exclusive characterizations for a system. What I will argue now is that an operational explanation for the living phenomenology needs a complementary mode of explanation to be complete, a mode of explanation that I have referred to as symbolic." Varela (1979)
Vladimir Dimitrov and Llpyd Fell, University of Western Sydney, Australia
Organisations are open systems that are subject to diverse external and internal forces, the combination of which gives birth to chaotic organisational dynamics. If managers and employees are unable to cope with these dynamics, organisations are inevitably thrown either into a fixed order and rigidness or into an uncontrollable chaos and collapse.
In order to exist, organisations must be able to reproduce their specific organisational dynamics and at the same time to evolve and shape themselves in a vital structural coupling with the ever changing dynamics of their environments. We refer to this crucial survival process of the interlocked adjustment of internal chaotic dynamics to the chaotic dynamics of the environment as: organisational autopoiesis.
The concept of organisational autopoiesis can help managers to understand the operations of their organisations better: to avoid wasting time and energy trying to force complex organisational development in a pre-planned, non-negotiable direction; instead to learn how to nudge from within the organisation, how to manage and guide from inside of its chaotic dynamics.
The unpredictability of complex behaviour is not then considered to be an obstacle to dealing with this behaviour. On the contrary, by exploring the unpredictable dynamics of organisational autopoiesis, managers and employees can gain insights with enormous predictive power. Here are some insights that are helpful in understanding and working with organisational autopoiesis.
Organisation (or pattern of organisation) is the configuration of relationships among a system's components that makes the system what it is - that gives the system its essential characteristics - that must be present for it to be recognised as - say - a chair, or a horse.
Structure is the physical embodiment of that abstract pattern - the molecular processes that make that organisation manifest.
Living beings are characterised by their autopoietic organisation. They differ in their structure, but have a common element in their organisation. This makes them autonomous unities.
Autopoiesis and Cognition
The concept of autopoietic organisation combined the biochemical details of cellular function in a new way. It puts a conceptual boundary around the system. Then it can be shown that this system is open to matter and energy while at the same time being operationally closed - that is, closed to information or instruction or control. It runs itself, according to its own rules, but at the same time is absolutely dependent on its connection with the medium in which it lives which provides its source material.
Cognition is what autopoietic networks do. The system is not only self-organising it is self-referring through its connection with its world. In Maturana's words: "living systems are cognitive systems and living as a process is a process of cognition." The structural changes in the system which result from recurrent structural connections with the environment constitute acts of cognition. This doesn't require a nervous system or a brain, but they provide much greater plasticity in the cognitive system.
Dr Ante Lauc, University of Osijek
FREEDOM OUT OF CHAOS AND ORDER
It seems that the most important problem in the world is lack of development. There is an enormous demand for it but supply is too short.
· Four questions in the best philosophical tradition of Aristoteles would be helpful to overcome problem of demand:
1. What is causa prima finalis? (What is objective function of the subject of development?)
2. What is causa prima efficiens? (What are causes of growth and development of the subject of development?)
3. What is causa prima materialis? (What are the means of growth and development?)
4. What is causa prima formalis? (What are rules of the configuration and the organization of the subject of development?)
5. The next phase is to find out answers to questions of supply. Through theoretical and empirical research it is suggested to look after the answers in following fields:
1. Human development (HD),
2. Organizational development (OD),
3. Economic development (ED), and
4. Cultural development (CD).
The purpose of this article is to apply the theory of self-organization and autopoietic theory combining four questions and four answers.
Aristoteles philosophy, enriched with discoveries of Heisenberg's uncertainty, Bohr's complementarity and Prigogine's non-linearity and irreversibility demonstrate the spiral movement of postmodern science. This author is not competent to interpret Aristoteles and Hegel philosophy of nature, but is only a believer, owing to intuition in Bergson tradition. It is not a pure chance that scientists with Prigogine paradigm quote Hegel, while scientists with Newtonian paradigm ignore it. It requires a special research to discover relationship between religion, philosophy and science. Hypothesis behind this article is that autopoietic theory requires a better knowledge of religion, philosophy and the best scientific discoveries. Ignoring it we are falling into Newtonian paradigm, although we need not be conscious of that.
Modern paradigm is allopoietic (defined by outside) and defines the border in artificial nature (buildings, machines, economic products, and political relationships). With postmodern paradigm owing to autopoietic approach (defined by inside) we have capabilities to design products and relations that will be in greater harmony with man and nature. Economy and sociology are limited with idea of equilibrium. Prigogine with discovery of the behavior of nonequilibrium and nonlinear systems is predecessor of postmodern age. Nature is rarely in equilibrium. Life is now interpreted as self-organized phenomenon that is far from equilibrium.
Social sciences ignore this new paradigm resulting in low quality of products, low productivity, stagflation, wars, and environmental problems.
From author's point of view autopoiesis and self-organisation are the bridge between causality and finality, necessity and freedom, nature and man. Without it we are forced to live in less efficient and less democratic organizations. High efficiency and high democracy with minimal pollution of nature could be way to freedom.
With deeper understanding of these three goals we could overcome sustained development, stagflation, and environmental problems, because knowledge of the purpose should eliminate much entropy.
Fractals, Chaos, and Cosmic Autopoiesis
" The next major quadrature that occurs in the evolution of self-reproducing molecules are the creation of four complementary pairs of nucleotides, guanine, cytosine, thymine, and adenine. These form themselves into four complementary pairs along the two strands of the DNA molecule which itself consists of a complementary pair, each DNA strand being a complement to the other. "
Showing Four Brains
What the highest brains in general and the human brain in particular can do that no lower brains can do is to predict and control their own ability to predict and control. This new major quadrature, intelligence about intelligence, produces a new epiphenomenon, which is creativity. The epiphenomenon of creativity is at least partially produced by an autopoeisis between the four complementary paired brains.
The next major quadrature in the evolution of the biosphere will be produced by the autopoietic interaction of four complementary pairs of men and women.
AUTOPOIESIS I ALOPOIESIS U BIOLOGIJI
Da je autopoisis imanentan životu kao smaostvarajući fenomen dovoljno je znati da se cjelokupna evolucija života odvija autopoietički - samostvarajuće. Autopoietičan je svaki ljudski život od začeća do poroda, od poroda do evolucijskog maksuma. Prvo je autopoietičko stvaranje prve stanice, zatim je etapa samostvaranja i samoblikovanja od prve stanice do fetusa i oblikovanog djeteta spremnog za porod. Druga samostvrajuća etapa odvija se od trenutka rođenja do evolucijskog maksimuma kada se javlja NOVA sposobnost samostvaranja sjedinjenjem jajašca i spermija posredovanjem biološke ljubavi i seksualne kopuklacije.
Dakle, imamo dvije evidentne autopoietčke faze života čovjeka i dvije alopoiteične faze od poroda do evolucijskog maksimuma i od evolucijskog maksimuma do prirodne biološke smrti. Prema tome autopoietički period traje samo za vrijeme trajanja evolucijskog masimuma, za vrijeme spolne strvaralačke sposobnosti. Ovako određen autopietički i alopoietički fenomen javlja se i na razini stanice sve do njezine unutrašnosti do razine DNA molekule, a to je za nas mikroskopski sitno i nevidljivo. Stanice i DNA molekule se stalo autopoietčki samostvaraju i istodobno alopoerički nestaju - umiru, istim logosom kako vidimo samostvaranje i nestajanje ( smrt ) na makrorazini života.
Dakle, da bi došli do izvornog i čistog elementarnog pojma autopoiesisa moramo se spustiti na raznu prve stanice, odnosno na razinu DNA molekule koja čini PRVU STANICU. Spoznavanje i ispravno interpretiranje autopoiesisa na razini prve stanice, odnosno DNA molekule, važno je stoga što se upravo tu nalazi fenomen samostvaranja, odnosno tu se nalazi i prvi elementarni autopoiesis biologije.
Pogledajmo stoga što se na toj razini zapravo događa?
Danas molekularna biologija zna da se prva i svaka druga DNA molekula sastojo od dvije spiralne niti po kojima su poredane nukelotiodi AGCT koje rasporedom čine informaciju o svemu što nekog čovjeka čini takvim kakav jest: žesnsko ili muško, visokim ili niskim, krupanim ili sitnim. Na dvije niti redaju se nukloti AGCT stanovitim redosljedom, ali uvijek tako da se sparuju komplentarne molekule A - G i C - T. Praktički to znači: ako je na jednoj niti A na suprotnoj niti je G, odnosno ako je C na suprotnoj je T, ili obratno. To je sveopći molekularni biološki ZAKON komplementarnog sparivanja, a sparivanje nije drugo do samostavranje komplementarnih A - G, G - A, C - T, T - C relacija ili odnosa. Prema tome autopoiesis se može spoznavati na elementarnom biološkom zakonu komplemnetarnog sparivanja, jer sam čin sparivanja pojedinačnih molekula AGCT odigrava se uvijek na jedan te isti način. No, u amabijentu komplementarnog sparivanja ( samostvaranja ) nalaze se dvije vrste kardinalno različitih molekula. U jednom slučaju to su molekule poredane u jednoj od niti DNA molekule, dok su u drugom slučaju to molekule unesene u unutrašnjost stanice kao molekule dobivene unosom hrane. Svima nam je poznato da se hrana unosi u organizam putem usta nakon čega slijedi dug i složen proces destruitanja ( žvakanje ) i kemisjke predae u želucu. Nakon kemijske obrade u želucu hrana ulazi prvo u tanko, a zatim u debelo crijevo gdje se vrši resorbcija supstanci - molekula pogodnih za ljudski život. Te supstance kao molekule dolaze do opne stane gdje ulaze u unutrašnjost stanice. U unutrašnjosti stanice molekule proleze razne faze obrade i jedan dio tih molekula završe kao AGCT molekule koje se ugrađuju u nepostojeću komplementarnu nit nakon dijeljenja DNA molekule i na taj način se STVARA cjelovita komplementarna nit i time cijela NOVA DNA molekula. Dakle, vidimo da autopoietičkom stvaranju DNA molekule prethodi isto tako složen alopoietički proces destruiranja, usitnjavanja i obrade " hrane " koja je vid drugog oblika života. Tek nakon što se dovrši alopoietički destruktivni proces počinje konstruktivni autopoietički proces stvaranja NOVE DNA MOLEKULE, zatim stanice, organa i čovjeka. To se kao što znamo svakodnevno događa u stanovitim intervalima upravo onako kako se događa na makrorazini života. Opisani alopoietički i autopoietički proces destrukcije i stvaranja nalazimo i u industrijskom stvaralaštvu svijeta. Prvo slijedi destrukcija i prerada sirovina ( što je analogno hrani ), a ztaim slijedi konstrukcija i stvaranje novog proizvoda u tvornici. To ujedno daje indikaciju u kojem smjeru i kako treba misliti autopoieis na razini društvenog fenomena.
Ako se nakon ovog elemntarnog alopoietičkog i autopoietičkog uvoda pogleda kako se stvaraju ( autopoieis ) DNA molekule onda za svu biologijiu vrijedi pravilo: Da bi se DNA molekula autopoietički SAMOSTVORILA ona se prije STVARANJA mora PODIJELITI, RASTAVITI NA SVOJE DVIJE KOMPLEMENTARNE NITI GDJE JE SVAKA OD NITI MATRICA ILI KALUP ZA STVARANJE SVOJE KOMPLEMENTARNE NITI. Stoga se može reći da se pri stvaranju DNA molekula odvija kavntna komplementarna inverzija, t.j. svaka nit stvara istu ali inverznu nit DNA molekule u stanovitom kvantu vremena. Tu kao da vrijedi religijski princip stvaranja " na svoju sliku i priliku ", time da jedna nit DNA molekule stvara drugu nit na svoju inverznu komplementarnu sliku i priliku. Ako se gleda formalno onda to izgleda ovako: da bi se DNA molekula samostvorila ona se prije toga mora dezintegrirat, samouništiti dijeljenjem. Dakle, ovdje vidimo i modus samouništenja, a ne samo samostvaranja, što bi trebao biti stanoviti antiautopoiesis, ili isto alopoiesu, t.j. isto mrtvoj materiji. Na ovakav način gledalo, dijeljenje DNA molekule na DVIJE komplemntarne niti je ALOPOIETIČAN ČIN, dok je sastavljanje (sjedinjenje ) takve dvije niti stvaralački autopoietičan čin. Po tome ispada, da je oduzimanje alopoietičko dok je zbrajanje autopoietičko. Da je to uistinu tako pokazuju elementarne matematičke operacije koje su kao što znamo komplementarne:
alopoiesis autopoiesis
oduzimanje - zbarajnje
dijelenje - množenje
korjenovanje - potenciranje
diferenciranje - integriranje
Lijeva strana označava destrukciju, dezintregraciju do infinitezimalnih veličina, dok desna strana označava konstrukciju, integraciju do intgralne veličine. No ovdje je važno vidjeti da se alopoisis i autopoiesi matematike strukturira na četiri razine, time da su sve razine računski iste, a razlikuju se samo po složenosti, brzini i obuhvatnosti. Isto razinsko diferenciranje i integriranje nalazimo i u biologiji:
alopoiesis autopoiesis
AGCT nepovezan - A …. G C… T komplementarna povezanost
troslovna razina - stvaranje aminolkisleina
aminokisleine - proteini
proteini - stanica
Hofstader je u svojoj knjizi GEB ustanovio da ljudsko stvaralašto također odvija samostvarajuće ( ne spominje termin " autopoiesis ) i četverorazinski.
Da bi došli do prave istine o autopoiesisu i alopoiesisu istraživač se mora spustiti do najniže razine, na razinu nukleotida AGCT koji su nastali alopoitičkim procesom dezintegriranja hrane. Pojedinačne AGCT molekule unutar stanice u ambijentu DNA molekule predstavljaju materijal za stvaranje druge komplementrane niti nakon što je DNA molekula podijeljena. Dvije komplementarne podijeljene niti postaju OBRAZAC, MATRICA, MOLEKULARNI KALUP za nastajanje - STVARANJE komplementarne niti. Na svaku tu podijeljenu nit pridružuju se komplementarna slova iz alopoietičke nežive " kaotične hrpe " slova AGCT. Nakon stanovitog vremena ( porecesa ) javlja se komplementarna nit prvobitne podijeljene DNA molekule. Na taj način dobivamo autopoietički stvorenu NOVU DNA molekulu. Na isti načina nastaje i DRUGA DNA molekula, time da je novostvorena nit komplementarno obratna u odnosu na novostvrenu nit prve DNA molekule. Od JEDNE DNA MOLEKULE NASTAJU DVIJE, OD DVIJE, ĆETIRI, OD ČETITI OSAM i t.d. eksponencijalno sve do cjeline koja se zove ČOVJEK. To je PROGRESIJA NASTAJANJA - STVARANJA DO STANOVITOG MAKSIMUMA KADA SAMOSTVARANJE PRESTAJE. Taj stanoviti maksimum je pojava ponovljene sposbnosti NOVOG STVARANJA bića što je sveopće prisutno u biologiji svijeta.
Shodno citiranim gledištima AGCT molekule prvobitno su ALOPOIETIČKE jer ne pokazuju nikakve znakove života, te je prema tome to i elementarni vid ALOPOIESISA u biologiji. Narvno niža alopoeitička razina su atomi. Alopoietičke molekule AGCT počinju OŽIVLJAVATI te kada se među njima pojavi JEDNA OD KOMPLMENTANIH NITI DNA MOLEKULE koja je također alopoietička sve do sjedinjenja s komplementarnom niti. Prema tome imamo linerani alopoetični slijed:
Tek sjedinjene dvije komplementarne polovine čine samostvarajuču biološku DNA molekulu. Gledano na ovaj način, može se reći, da autopoietičkom stvaranju prethode dva alopoetička stanja kao KAOS nukleotida i kao RED jedne polovine DNA molekule koja djeluje samostvarajuće - autopoietički, iako je alopoietička - neživa. Da bi se razumijelo što je ovdje napisano na makrorazini treba vidjeti alopoiseis samo kao žensko, ili samo kao muško. Takvi biološki monopoli su alopoietički, jer su neplodni, nebiosamostvaralački. Međutim, ista ta alopoietička stanja u sjedinjenom stanju postaju autopoietička - smaostvarajuća, stvaranjem prve stanice novog čovjeka. To je i kreativni autopoietički fenome biologije svijeta kako na mikro tako i makrorazini. Na makrorazini žena i muškarac su alopoietički sve dok se ne sjedine, sve dok se ne vjenčaju. Tek nakon vjenčanja postaju autopoietički - samostvaralački sposobni za stvaranje novog čovjeka.
DA BI SE OPISANI KREATIVNI AUTOPOIETIČKI FENOMEN ISPRAVNO SHVATIO I INTREPRETIRAO NUŽNO JE RAZUMIJETI LOGOS KREACIJE NA DNA RAZINI I ISTODOBNO NA MAKRORAZINI POLARNIM ( SPOLNIM ) POSTUPKOM. TAJ LOGOS NA MIKRORAZINI DANAS JE DOBRO POZNAT KAO LOGOS STVARANJA AMINOKISELINA, A SADRŽAN JE U AGCT ŠIRANTU PO KOJEM SE STAVRAJU AMINOKISELINE. NA TAJ NAČIN STIGLI SMO DO UNIVERZALNOG BIOLOŠKOG AUTOPITEIČKOG STVARALAČKOG PRINCIPA KOJI SE OČITAVA KAO BROJ MOGUĆIH KOMBINACIJA TOSLOVNIH RIJEČI OD ĆETIRI SLOVA AGCT. BROJ TIH KOMBINACIJA JE 64 OD KOJIH SU 20 SMISLENIH I TE ČINE AMINOKISLEINE ŽIVOTA, 20 SU POLUSMISLENIH I ČINE 20 INVERZNIH KOMBINACIJA KAO ŠTO SU RECIMO AGC INVERZNO CGA I JOŠ JE 20 BESMISLENIH KOMBINACIJA. UZ TO SU JOŠ ČETIRI APSOLUTNE KOMBINACIJE KAO AAA, GGG, CCC I TTT.
Da se raznoimeni polovi komplementarno TRAŽE, PRIVLAČE I POVEZUJU, a da se raznoimeni IZBJEGAVAJU, ODBIJAJU I MEĐUSOBNO UDALJAVAJU poznato je od davnina, poznato je u fizici, kemiji i biologiji, ali izgleda ta taj opći zakon svijeta do sada nitko nije stavio u kontekst autopoiesisa i alopoiesisa. Da je zakon privlačenja i sjedinjavanja raznoimenih polova generativan, stavralački poznato je svakom fizičaru, kemičaru i biologu, ali izgleda nije poznato da je to i autopoietički zakon stvaranja. Nasuprot tome odbijanje istoimenih polova je alopoietični zakon. Ovakva interpretacija omogućuje nam da se okvir autopoiesisa u biologiji vidi kao seksualnost - kopulacija kada se samostvara novo biće. Stoga se sa sigurnošću može reći da autopoiesi ima ove četiri faze: biološka ljubav između žene i mškarca, kopulacija, ekstaza i sjedinjenje na mikrorazini - stvaranje prve stanice NOVOG ČOVJEKA.
Vidjeli smo da Krippendorff smatra kako je reprodukcija u biologiji alopoietička zato što je plod materijalno različit od roditeljskog organizma i zauzima različiti prostor. Zato on zaključuje da reprodukcija nije smoproizvodnja. ( Even reproduction in biology is allopoietic because the offsprings are materially distinct from the parent organism and occupy different spaces. Reproduction is not self-production. The primary value of the concept of allopoiesis is that it contrasts with autopoiesis.
Ovo Krippendorffo mišljenje kao što je već pokazano je drugačije od mišljenja Varele:
AUTOPOIESIS: the process whereby an organization produces itself. An autopoietic organization is an autonomous and self-maintaining unity which contains component-producing processes. The components, through their interaction, generate recursively the same network of processes which produced them. An autopoietic system is operationally closed and structurally state determined with no apparent inputs and outputs. A cell, an organism, and perhaps a corporation are examples of autopoietic systems. (F. Varela)
Varelina usporedba autopoiesisa s stanicom, organizmom i korporacijom je korektna, dok je Krippendorffovo mišljenje pogrešno. On izgleda ne poznaje fenomen i logos reprodukcije. Zato pogrešno interperetira autopoiesis kao linerani slijed stvaranja samoga sebe iz sebe, ka na primjer da cipela stvara samu sebe iz " cipele " , ili da žensko stvara žensko iz ženskog. Ovakva pogrešna mišljenja tipična su za lineranu percepciju! Izgleda da Krippendorffu nije ni na kraj pameti činjenica da žensko stvara muško i obratno, te da je to ono što jest autopoieis, ili da južni pol stvara sjvereni, a sjeverni južni, a ne da sjeverni pol stvra sjeverni, a južni - južni kako pogrešno sugerira logika Krippendorffa. On osim toga pogrešno tumači da su mnogi industrijski prosesi, kao i montažna linja, recimo automobila, alopoietička. Sve što on spominje su elementi ili faze proizvodnje koje organizirane i funkcionalno međupovezane u cjelinu čine autopoietički sistem. U tom kontektu pokazano je kako su nepovezane pojedinačne molekule AGCT alopoietičke, a povezane su autopoietičke. Isto je u bilo koje drugom slučaju, pa i industrijskom.
Ova kontradikcija u interperataciji Varele i Krippendorffa dobar je primjer konfuzije oko interpretacije autopoiesisa. Upravo zato Globalno Autopoietično SveUčilište ( GAU ) ima veliku šansu za jednoznačne jasne odgovore na pitanje što je autopieis, a što alopoiseis na mikro i makrorazini biologije, te na razini industrije i ekonomskih procesa u cjelini, a ne da jedan kaže kako je biološka reprodukcija primjer autopoiseisa, a drugi kaže kako to nije. Krippendorffovo mišljenje je tipično linerano, netočno i alopoietičko, a ne autopoteičko. Takva mišljenja obično uzrokuju konfuzije , gluposti, destrukciju, patnje i smrt.
Ako se dobro razumije što je ovdje napisano onda bi trebalo biti jasno da je autopoiseis jedna od najvažnijih ideja u povijesti biologije ( Autopoiesis is arguably one of the most important ideas in the history of biology ). No moje je mišljenje da je autopoiesi najvažnija stvaračačka ideja u cjelukupnoj povijesti Čovjeka i čovjčanstva od samostvaranja DNA molekule do stavranja stanice i čovjeka sve do samostvaranja velikog svemira.
Da se autopoisis nalazi i otkriva na razini stvaranja niti DNA molekule dokazuju citirani tekstovi gdje su najzanimljiviji oni koji se tiću nobelovca Manfrieda Eigena. Njegova istraživanja sugeriraju da je koncept autopoiseisa sličan hiperciklusima koji se javljaju i kod AGCT vezivanjem u DNA molekuli. Zato je autopoiesi važan za razumijevanje svih aspekata biologije stanica i metabolizma, uključujući respiraciju, fotosintezu, replikaciju DNA molekula, popravljanje, održavanje i sintezu proteina. Koncept hiperciklusa uveden je da bi se označile funkcionalnosti koje integriraju nekoliko autoktalitičkih kemijskih rekacija u stanovitu organiziranu jedinicu, protein, stanicu, organ ili čovjeka. Autokataltičnost po tim prvobitnim konceptima ostvarivano je putem izvora enrgije ili materijala ( svjetlo, atomi i molekule ). U tom istraživačkom kontekstu javlja se Richar Dawkins koji kaže da je život samokonstruirajući proces koji se odvija četverodimenzionalno: tri dimenzie su prostor, a četvrta je vrijeme. Ovo gledišteje je točno kada se kaže da je život četverodimenzionalan samostvarajući fenomen, ali je netočno kada se četverodimenzionalnost dijeli na tri dimenzije prostora i jednu dimenziju vremena. Ispravno tumačenje je da je život četverodimenzionaln kao što je i četverodimenzionaln prostor, time da se pod " dimenzijama " u kontekstu života podrazumijevaju dva po dva komplementarna identiteta u svakom polarnom komplementarnom paru. Konkretno to znači da se žensko sastoji od 50% ženskog i 50% muškog, a muško se sastoji od 50% muškog i 50% ženskog i to je ta biološka četverdimenzionalnost koja je bitna za razumijevanje autopoiesisa. Da je ovakvo gledište ispravno pokazuje i Varela koji je još 1979. godine napisao da je u kontekstu autopoiesisa neophodno razmotriti polarnost i komplementarnost kada se ostvaruje stanoviti sistem u dvojnoj ( dualnoj ) pojavnosti kao žensko - muško. Zanimljivo je da Valera kaže da su autopoiseis i alopoiesis komplenetarni, što je i moje mišljenje, a ne ekskluzivno specifični samo za oznaku nekog sistema. Moja istraživanja također pokazuju da je fenomen polarnosti duboko povezan sa autopoietičkim i alopoietičkim fenomenom, što se može i ekstenzivno dokazati.
Kada se nešto istražuje u biološkom kontekstu obično se usredotočimo na nas same, ili imamo na umu samo svijet faune kojem pripadamo, a da pri tome potpuno zaboravljavamo na svijet flore. Određenje i kontekst Ishodiša gdje se i nalazi princip STVARANJA, t.j. gdje se nalazi autopoiesis, kod bića faune duboko je skriveno u unutrašnjosti organizma i zato je za večinu ljudi nepoznato i nije predmet šire istraživačke pažnje. Za razliku od faune u flori Ishodišta su vidljiva OKOM kao cjetovi i plodovi biljaka i drveća. Dakle, CVIJET je samostvaralački ambijent kod biljaka i tu se nalazi sve ono što je prethodno pisano za autopoiesis na razini DNA molekule. Sam cvijet je zapravo predautopoietički ambijent stvaranja PRVE STANICE nove biljke kojoj pripada cvijet, t.j. to je autopoietički ambijent kod biljaka gdje se kao i kod životinja javlja sjedinjenje polariteta u JEDNU PRVU STANICU. To je autopoietička SINGULARANOST (JEDINIČNOST ) KOJA SE PROTEŽE SVE DO SVEMIRSKE SINGULARNOSTI, DO POČETKA SAMOG VELIKOG SVEMIRA kao univerzalni princip samostvaranja.
Ako znamo što jest biljka onda je život biljke duboko povezan sa svjetlošću Sunca koje kao vid energije pokreće i ostvaruje fotosintezu, rast biljke sve do pojave cvijeta i nove singularnosti - sjemena biljke, što je zapravo Ishodište biljke. Bez svjetlosti ( energije ) nema fotosinteze, nema metabolizma i rasta biljke, nema cvijeta niti novog ploda. Tako vidimo da samostvaranje - autopoiesis kod biljaka ima svog posrednika, svog pokretača - energiju svjetlost. Isto možemo vidjeti na razini cvijeta! Da bi došlo do autopoiteičke samostvarajuće interakcije između sadržaja tučka i prašnika javljaju se razni POSREDNICI: pčele, drugi kukci, vjetar, gravitacija kao kod kukuruza, ili se javlja neka druga ( libidna ) sila koja djeluje na sjedinjenje sadržaja tučka i prašnika.
Da li se nešto slično javlja i kod životinja?
Prvo imamo evidentnu libidnu silu privlačenja dvaju komplementarnih polova žensko i muško na makrorazini bića, a zatim imamo seksualnu silu za izbacivanje sperme i energiju spermatozoida koja omogućuje kretanje prema sjedinjenju s jejašcem. Dakle, i u ovom slučaju posrednik za autopoietički događaj stvaranja singularnosti potreban je stanoviti vid energije, stanoviti poserdenik za sjedinjenje, no kod magnetizma to nije slučaj. Autopoietička sila privlačenja kod magneta nalazi se u samom magnetu i to je čini se najbolji primjer autopoietičkog stvaranja. Serijski i paralelni spojevi elektromagnetizma u elektrotehnici to najbolje pokazuju! Jedan se odnosi na napon ( voltažu ) a drugi na snagu ( amperažu ). To upravo kazuje da treba biti vrlo oprezan pri definiranju autopoiesisa i alopoiesisa kako bi se znalo koda vodi jedan,a kuda drugi fenomen?
Ovo su sve činjenice koje ukazuju da pojam samostvaranja ili autopoiesisa nije potpun ako se u jednom slučaju ne uključi izvanjski agens - posrednik koji se uključuje u samostvranje i omogućuje ga, a u drugom slučaju imamo samostavrajuću silu u samim elementima stvaranja. Uvođenje vanjskog aktivnog učenika i posrednika za autopoietični proces i događaj je nešto NOVO u tumačenju i interpertaciji autopoiesisa, isto kao što je NOVO uzimanje za primjer autopoietički MAGNETIZAM. Novo je i to što je pokazano da u samom stvaranju ( autopoiseisu ) učestvuje stvaralačka matrica koja sadrži cjelovitu informaciju o inverznoj polovini bića koje treba biti stvoreno. Ta matrica je nešto nematerijalno i konceptualno, univerzalno je i elementarno nepromijenjivo. Recimo, možda bi bilo zanimljivo proučiti autopoiesis i alopoiesis kod igre šaha i vidjeti žo znači sama matrica igre, ploča,figure, raspored i pravila kretanja, a što znače igrači? Upravo ove činjenice pokazuje koliko je pojam samostvranja - autopoiesis složen neleinearan četveropolni ili četverodimenzionlan pojam. Razumijevanje nije jednostavno i zato svaka simplifikacija, brzopletost u razumijevanju i interpretaciji autopoiesisa može biti zabluda s dramatičnim posljedicama. Stvaranje se lako može pretvoriti u destukciju kao što svjedoče događaji povijesti. To kažem stoga, što je evidetno, da je alopoiesis " druga komplementarna pojava autopoiesisa ", pa lako može doći do zamjene i inverzije, t.j. da se autopoiesi pretvori u alopoiesis, a alopoiesis u autopoiesis. To je zorno vidljivo kod dvospolaca, kod inverzije spolonosti, ili kao iverzija magnetnih polova, a ima znakova da se isto događa na makrorazinama. Dakle, osim što se alopoiesis nalazi u komplmentarnim bićima i entitetima prije i poslije pojave sposobnosti samostvaranja , alopoiseis se može vidjeti i u lineranom redu kao pojava nužnosti ubijanja i uništavanja drugod bića da bi se ubijeno biće pojelo kao hrana, odnosno tu je alopoiesis sadržan u poznatom principu " veća riba jede manju ribu ".
U samom ambijentu i činu stvaranja alopoietičko je sadržano u nužnosti dijeljenja u elemente stvaranja, tako se može zaključiti, kako se autopoitičko utemeljuje na alopoietičkom. Ovakav zaključak upozorava na vrlo neizvjesnu čak ponekad i opasnu mentalnu zonu kada je vrlo teško razgraničiti što je autpoiesis, a što alopoiseis, što je istina, a što laž, što je život a što smrt, što je dobro a što zlo. Usljed toga lako može doći do zamjene teza , može doći do potpuno pogrešnih zaključaka. Zato je važno dobro poznavanje svih fenomena i događaja u procesu i činu samog biološkog samostvaranja.
GAU ( Globalno Autopoietičko SveUčilište ) inicirano je i postavljeno od strane Osječke škole autopoiesisa, gdje je središnja osoba Dr. Ante Lauc, izuzetno je značajano za prepoznavanje autopoietičkog i alopoietičkog u Hrvatskoj i svijetu kako bi se suvremenici i budući naraštaji mogli odrediti prema stvarnosti i pojavama stvarnosti koje donose promjene. To je važno i radi toga što se sve više pokazuje silno snaženje autopoietičkog i alopopietičkog fenomena u svijetu. S jedne strane to je eksponencijalni rast inovacija i tehnologije, a s druge strane je ekvivalentni porast civilizacije noći, smrti i raznih antiživotnih pojava. Pojava inividulanih vidova teorora gdje jedan pojedinac usmrčuje sebe i na desteine i stotine drugih ljudi, pokazuje kaotični individualni alopoietizam nepozant u dosdašnjoj povijesti. To samo dokazuje da su ovdje izložena zapažanja korektna, pogotovo ako se uzmu obzir i drugi povijesni fenomeni koji pokazuju kretanje u tom smjeru. Izbor opredjeljenja je fundamentalan jer o izboru ovisi status nekog društva u cjelini, da li će ostati u alopoietičkom ili autopiteičkom društvu. Zato predlažem raspravu o fenomenu autopoiseisa i alopoiesisa u biologiji svijeta sa zadačom jasnog definirinja onoga što određuje i što čini autopoiesi, a što alopoiseis? Zatim predlažem raspravu o ekstrapoliranju i preslikavanju tih fenomena na ljudsko društvo, odnosno, predlažem jasno prethodno prepoznavanje onoga što se ekstrapolira ili preslikava. Zato sa svih strana treba podržati i pomoći da se Osječki GAU razvija u jednom slobodnom i otvorenom istraživačkom ozračju, jer je to naročita šansa za intelektualnu i kognitivnu Hrvatsku s implikacijama na cijeli svijet.
UMJESTO ZAKLJUČKA
Izložene postavke i gledeštia mogu se sažeti u ove rečenice:
1. Da bi autopoiesis postao opće intelektualno dobro svaki teoretičar i promotor treba se dobro upoznati s onim što se događa u biologiji svijeta u stanicama kod stvaranja PRVE nove stanice i novih bića. Poznato je da biologijom svijetom upravljaju dvije sila: sila ljubavi, ili sila seksualnosti koja uzrokuje fenomen biološkog stvaranja, i sila gladi koje uzrokuje destrukciju i smrt, a zatim usitnjavanje hrane do staničnih molekula, a zapravo je u funkciji života za biće koje to čini. Prvo zasigurno pripada autopoietičkom procesu dok drugo alopoietičkom, a jedno i drugo je fundamentalno za život.
2. Teoretičar i promotor autopoiesa treba dobro razlikovati linernu percepciju, linernu umnost, lineranu znanost, linearnu filozofiju od nelinerane. Sve što pripada nelineranom i organskom je autopoietičko , a sve što je linearano je alopoietičko.
3. Teoretičar i promotor autopoiesisa treba imati čiste pojmove o polarnom, o kompelentarnom, o valno - kvantnom, inverznom i rekurzivnom. Svaki autopoetički proces je istodobno inverzan i rekurzivan jer se uvijek kreće prema svom početku - Ishodištu.
4. Prepopznavanje autopoietičkih i alopoietičkih pojava i procesa na makrorazini svijeta fundamentalno je bitno za sadašnjost i budućnost čovjeka i čovječanstva jer se ulazi u fazu eksponecijaklnog rasta tehnologije i približavanju SINGULARNOSTI, t.j. približavanju kada će se poistovjetiti strojni I ljudski mozak. Inovator i anticipator Kurzweil predviđa da će se to dogoditi vrlo brzo već negdje oko 2030 - te godine. Identificiranje i poistovječivanje subjekta i objekta kreacije uvijek označava Ishodište početka više razine. To bi trebala biti jedna od ključnih spoznaja autopoiteičara jer se u Ishodištu javlja i ostvaraju SAMOSTVARANJE.
Za kraj ovog autopoietičkog i alopoietičkog eseja navodim neke relacije koje su vidljivo prisutne u našem svijetu:
Život od iskona do danas odvija se u ciklusima izmjena dana i noći. Dan je interval budnosti, aktivnosti, rada, stvaralaštva. To je interval samostvaralaštva - autopoisisa u biološkom i društvenom smislu. Noć je interval sna, mirovanja, neaktivnosti, prividnog subjektivnog nepostajnja - neživota. To je interval alopoiesisa. Dakle, autopoiseis je fenomen dana, dok je alopoiesis fenomen noći. Tu se ujedno može vidjeti značenje, smisao, odnos i sadržaj alopoiesisa i autopoiesisa.
Svi polariteti u svijetu, bilo da je riječ o magnetnim, elektromagnetnim, biološkim ili duštveno - političkim imaju dva pola: aktivni i pasivni. Aktivni pripada autopopiesisu, a pasivni alopoiesisu.
Lokomotive su sinonim za autopiseis, a vagoni za alopoiesis.
Svi biološki sustavi satkani su i strukturirani od autopietičkih i alopoietičkih entiteta. Naprimjer, u korvožilnom sustavu, sustav aorti čini autopoiteički dio, a venozni alopoietički. Srce je sinteza, singularitet - Ishodište autopoiesisa i alopoiesisa krvotoka.
Sve slike - pozitivi svijeta su autopoietičke, dok su negativi alopoietički.
Autopoiesis i alopoiesis su komplemntarni inverzni procesi. Autopoiesis u sebi sadrži alopoiesis, i obartno, alopopoiesis u sebi sadrži autopoiesis. Kad se sjedine - positovjete, javlja se Ishodište!
Autopoiesis i alopoiesis se induktivno odnose.
Autopoiesis pripda životu faune, a alopoiesis životu flore.
U metabolizmu ulaz ( input ) pripada autopoietičkom, a izlaz ( output ) pripada alopoietičkom.
U ekonomiji proizvodnja je autopoietička, a potrošnja alopoetička. Jedno bez drugog ne funkcionira niti ima smisla.
Tvornice su istodobno samastvarjući autopoitički i alopoietički fenomeni.
Desna ruka, ili noga je autopoietčka, dok je lijeva alopoietička. U kretanju se izmjenjuju.
Život počinje i završava alopoietičkom fazom, dok je između autopoietička faza. Djeca i starci su alopoietički dok su spolno zreli ljudi autopoietički.
Na razini političkog fenome desnica je autopoietička, dok je ljevica alopoietička.
Ovakvo prikazivanje autopoieisa i alopoiesisa može ići u nedogled, jer su sve jednostvane i kompleksne strukture svijeta ustrojene na prikazan način. Jedna strana, ili jedan entitet je autopoietičan dok je drugi alopoietičan. Recimo u Jin - Jang filozofiji, implikacijama i aplikacijama autopoietičan je ( Jang ) i alopoietičan ( Jing ).
Iz svega rećenog vidljivo je da su pojmovi autopoiesisa i alopoiesisa sveobuhvatni i ekstenzivni i zato su važni za razumijevanje fenomena svijeta, pojava i procesa, a naročito su važna za realni ljudski osobni i društveni život. Psihologija i sociopshiologija autopoiesisa je sloboda, radost, zadovoljstvo , sreća, optimizam - stvaralaštvo, dok je psihologija i sociopshologija alopoiesisa hermetizam, ograničenost, nezadovoljstvo, glad, nesreća, pesimizam - pasivnost. Recimo svi lopovi i kriminalci su alopoietičari, a oni koji stvaraju ono što kradljivci kradu su autopoietičari. Ravnotežno stanje je autopoietičko, a neravnotežno je alopoietičko. Od iskona do danas autopoiesis i alopoiesis su duhovne sfere svih velikih religija, a izražavaju se relacijama: svjetlo - tama, sinovi svjetla - sinovi tame, dobro - zlo, svetost - profanost, raj - pakao, čestitost - griješnost, veselje - patnja, sve uvijek stakano od ( polarnih ) antinomija. Zato se za kraj postavlja vrlo zanimljivo pitanje: Jesu li elementi Biblije i Biblija u cjelini autopoietička ili alopoietička duhovna tvorevina ? Ova pitanja su tim zanimljivija što se u svijetu ubrzano razvija teorija o INTELIGENTNOM DIZAJNERU - POKRETAČU STVARANJA SVEMIRA, SVIJETA………a pozadina tih teorija je da je taj INTELIGENTNI DIZAJNER ČOVJEK INTELIGENT - ZNANSTVENIK KOJI EVOLUIRA PREMA DIZAJNERSKIM SPOSBNOSTIMA ANTICIPIRANO RELIGJOM. Gledano iz te inverzne pertspektive eksponencijalnog rasta stvaranja koje uzrokuje inteligencija dizajnera - čovjeka TEORIJA AUTOPOIEISA DOBIVA UNIVERZALNO ( ŠIROKO ) ZNAČENJE jer daje prostor za nove velike sinteze, poglavito religije i znanosti. No moje je mišljenje da daje prostor za veliku unificiranu teoriju velike objedinjenosti religije, znanosti, filozofije i religije. Filozofija Ishodišta je ta koja određuje i definira taj prostor, a autopoiesi i alopoiesi omogućuju I određuju.
Da bi bilo razumljivo svakom što je ovdje napisao poslužit ću se s ovim primjerom za dodatno slikovito objašnjenje.
Agregatna stanja materije svima su poznata kao KRUTO, TEKUĆE I PLINOVITO. Četvrto agregatno stanje materije manje je poznato iako je naraširenije u svemiru i svemirskom ambijentu Zemlje. Riječ je o PLAZMI - svjetlu Sunca i raznim vidovima energetskog i čestičnog ( korpuskularnog ) zračanje kao što je, na primjer, elektronski snop na ekranu televizora, ili računala. Plazma je i svjetlo eletrične žarulje i vatre. Plazma praktički nije u pojmovnom opticaju jer ju ne možemo opipati kao kamen , kupati se u njoj kao u vodi, ili ju udistai kao zrak.
Dakle imamo četiri agregatna stanja mateije: KRUTO, TELUĆE, PLINOVITO i PLAZMA. Ta četiri agregatna stanja materije čine ambijent i strukturu života, pa prema tome čine i ambijent autopoiesisa i alopoiesisa. Ambijent autopoiseisa je kada ta četiri agregatna stanja materije čine i strukturiraju život, a ambijent alopoiesisa je kada je ista ta materija sa svoja četiri agregatna stanja samo fizikalna materija. Motrimo samo nama dobro poznatu VODU i zamislimo da se svijet sastojo samo od vode. U tom slučaju imali bi sliku svijeta kakvu nalazimo na polovima, na Arktiku i Antarktiku. Kruta materija bila bi led, tekuća voda ocean, a oblaci na nebu su plinovita voda. Čertvrto agregatno stanje vode kao dezintegrirane molekule i atomi vodika i kisika su nukleoni, elektroni, protoni, neutroni i energija. To jei plazma vode kao svjetlo. Na taj način imamo četiri oblika JEDNO TE ISTOG JEDNOG što zovemo VODA . Ta voda pokazuje ČETIRI LICA koja se međusobno razlikuju upravo toliko koliko se razlikuje tekuće od krutog, plinovito od tekućeg, plazma od plinovitog u 64 interaktvne kombinacije, upravo kao što se razlikuju 64 kombinacije AGCT nukleotioda u šifrantu aminokiselina. ŽIVOT u takvom polarnom " smrznutom " ambijentu je bez života flore, dok je u svijetu faune život reduciran na nekoliko vrsta kopnenih životinja, bujan život u moru vode, i reduciran život u zraku. Plazma je naravno uvijek pokretač života flore. Ako se pažljivije pogleda vidimo da je život asociran s prva tri agregatna stanja, ponajviše s vodom. Ako sada agregatna stanja poredamo linerano označeno simbolima ABCD onda imamo:
A - kruto......B - tekuće ....... C - plinovito .......D plazma
B i C čine život dinamičkim - ŽIVIM dok A i D život čine MRTVIM i zato je i kostur čovjeka kao sistem krutog sinonim za mrtvog čovjeka. Plazma je analogna krutom bez života. Prema tome, trebalo bi biti jasno, da se autopoiseis nalazi u rasponu tekućeg i plinovitog kao sjedinjenim agrtegatnim stanjima, a alopoiesis se nalazi u rasponu krutog i plazme kao polarno podijeljenim agregatnim stanjima. IZ TAKVOG STVARNOG PRIKAZA SLIJEDI DA SU SJEDINJENA AGREGATNA STANJA SAMOSTVARALAČKA - AUTOPOIETIČKA, A POLARNO PODIJELJENA STANJA SU ALOPOIETIČKA. Ovaj princiop i ova logika preslikava se na SVE pa tako i na dionice relanog ljudskog života, kao četiri životne dobi: A - mladost do spolne zrelosti, B - od spolne zreleosti do vjenčanja, C - doba braka i D - doba strarosti. Autopoiseis se nalazi u sjedinjenom B i C dok se alopoieis nalazi u podijeljenom A i D.
Da bi se vidio domet ovog četveropolnog principa uzima za primjer i makrorelaitet života: A - od sredine noći do jutra, B - od jutra do podneva, C - od podneva do večeri i D od večeri do ponoći. Vjerujem da je svakome vidljivo i jasno da se autopoiesi nalazi u B i C , od jutra do večeri, dakle nalazi se u sferi dana - svjetla , dok se alopoisis nalazi u A i C dok spavamo, dakle nalazi se u sferi noći - tame.
Ovi primjeri vrlo zorno i jasno pokzuju što je autopoiesis, a što alopoiseis u statičkom i dinamičkom smislu bez moguće zabune ili zablude. Kod vode stvaralačke promjene uzrokuje dvosmjerno " klizanje " temperature od Kevinove nule prema tempreturi zvijezda ( plazme ), i obratno, od temperature zvijezda prema Kelvinovoj Nuli. Život se nalazi u SREDINI između temperature zvijezda i Kelvinove Nule i to je zasigurno dokaz gdje se nalazi autipoiesis života. Ovaj izvod nesumnivo potvrđuje i zaključak Dr. Lauca kada kaže " From author's point of view autopoiesis and self-organisation are the bridge between causality and finality, necessity and freedom, nature and man. " To je zona sjedinjenosti i energetske ravnoteže u odnosu na polarno podijeljene ekstreme.
Komplemntarno polarna ABCD stvarnost i filozofija prema mom mišljenju duboko je povezana s tetaredralnim ( piramidalnim ) fenomenom svijeta, naprosto stoga što je tetraedar elemntarni fraktal svemira.
Evo što kaže Buckminster Fuller za tetraedar: The four- cornered tetrahedrom is the minimum structural system in Universe. It excludes all the irrelevant information of Universe and includes all the information relevant to the system.
Jedan drugi tekst kaže slijedeće:
The first thing to notice about tetrahedron is that it is a perfect 4x3 diagram, a figure composed of four triangles, and that each of the 4 vertices is connected by three lines to every other vertex. There are no "remote" or "weak" connections in the diagram; all the connections are of equal strength and all the triangles are equilateral. Finally, the tetrahedron is a very special structure from the point of view of General Systems, as it is the bonding structure of carbon and represents a diamond crystal. Carbon and its 4x3 structure, which is reflected twice in its nucleus, once in its electron shell, and a 4th time in its tetrahedral bonding pattern, is the pivotal structure which connects the astrophysical realm (through the alpha particle and the nucleosynthetic pathway of element formation) to the biological realm (through organic chemistry and DNA).
Universe is the sum of all positive and negative intercomplementations and to realize a system. This is done by subtracting or withdrawing one tetrahedron.
System + tetrahedron = Universe or more correctly
System + macrotetra + microtetra = Universe.
Tetraedar za autopoiesis je važan stoga što je komplemtrano dvojno inverzan u sebi te je stoga i autopoeitačn - samostvarajući. Tetraedralne nebiološke kristalne strukture umnažaju se i oblikuju obilje tetraedralnih likova sve do dobro poznatog dijamanta. Recimo malo ljudi zna da je čovjekl tetredralno konstruiran, ili da su sva naša osjetila tetredralna. Zato za razumijevanje autopoiseisa korisno je poznavati i tetraedralne fenomene svijeta i tetraedralnu filozofiju koja je i Filozofija Iashodišta zato što su težišta - središta dvaju inverznih tetraedra Ishodište tetraedra i svega što se unutar tetraedra nalzi. U inverznim tetraedrima u središtu je, ili autopoietičko bijelo, ili alopoietičko crno. Do prvog se dolazi zbrajanjem, a do drugog oduzimanjem. Osim toga tetraedar je važan lik za razumijevanje četvrte dimenzije bez koje nema ispravnog razumijevanja i tumačenja autopoiesisa. To kazuje ovaj tekst:
The double-triangle and the double-tetrahedron. Together they symbolize the process of dimensional unfoldment. The double-triangle is a hyper-triangle; it brings 2-dimensions into 3-dimensions. Likewise the double-tetrahedron is a hyper-tetrahedron; it brings 3-dimensions into 4-dimensions.
Slijedi tekst koji govori o autopoietičkom fenomenu magneta:
As you may know, magnets have a "North" and "South" pole. If we cut a magnet in half, as indicated to the right, we end up with two little magnets, each with a North and South pole. We have never observed a North or South magnetic pole separate from its opposite pole. Thus if these magnetic monopoles exist, they too are confined.
I konačno, imamo Escherove grafike koje na umjetnički način velikog grafičara pokazuju skoro na svakoj njegovoj grafici autopoiesis i alopoiesis. jedne stepenice vode prema gore, druge prema dole. Tu je svakako i Möbiusova traka koja pokazuje beskonačno kretanje i bekonačnu izmjenu dva lica trake, bijelo i crno.
Ovaj tekst donosi OTKRIĆE da autopoisei nije osebina samo žive materije, kako se inače smatra, već je i osebina mrtve materije, ako su tetraedar metana , dijamnta, i magnetizam mrtva materija. Tu teraedri se samostvaraju i samostvaraju!!
Nije namjera da se bilo koga poučava što je jest, a što nije autupoiseis, ili alopoiseis, niti je namjera učiti drugog kako terba misliti alopioseis i autopoiseis , već je namjera otkriti logos, otkriti procesni dio autopoiesisa, što je stanovita informacijska i logička infrastruktura mišljenja. Ako čitatelj to primjeti i ako skrene svoj um prema komplemtarno polarnom, nelineranom i četveropolarnom tertraedralnom , prema Ishodištu - lokaciji autopoiseisa, tekst ispunjava smiso i svrhu.
Prosinac, 2004.
|