tertius gaudens

(Pogledajte razgovor sa Terry Eagletonom)

Jedna od temeljnih premisa novih ateista je ta da je vjerovanje u Boga utemeljeno na iracionalnim i infantilnim ljudskim potrebama i željama uguranima u iskrivljenu i iluzornu sliku svijeta, a da je nasuprot tome ateizam izveden iz racionalnog (=znanstvenog) i stoga posve nedvojbeno smislenog i zdravo-razumskog poimanja realnosti. To nije zapravo ništa novo, Poznato je da je o religiji kao opijumu za narod već govorio Marx, a da je i za Freuda religija zapravo intenzivna projekcija naših nesvjesnih želja koje imaju svoje porijeklo u našim djetinjim potrebama za zaštitom i sigurnošću. No, ako psihologija može objasniti religiju kao neurozu, ne bi li tada isto tako ona mogla objasniti i neurotične korijene ateizma i gore već spomenutu sasvim specifičnu individualnu psihologiju ateista?

Ova su me pitanja dugo mučila, sve dok nisam naišao na radove profesora psihologije na Sveučilištu New York, Paula C. Vitza, poglavito na njegovu knjigu Faith of the Fatherless: The Psychology of Atheism. Vitz naime smatra ne samo da psihologija može dati odgovore na psihološke korijene ateizma, već štoviše i da je ono što motivira ljude da postanu ateisti u pravilu i samo po sebi površno, iracionalno i u najvećoj mjeri nešto bez čvrstog intelektualnog i moralnog integriteta. Kritički aparat novih ateista u napadu na religioznog čovjeka tako im se vraća poput bumeranga.

Kao što je dobro poznato, Freud je postulirao univerzalni Edipov kompleks kao izvorište svih naših neuroza. Edipov kompleks je primarno neprijateljstvo i rivalstvo prema roditelju istog spola kao vlastitom suparniku, na kojega je ono ljubomorno te ga želi ukloniti i zauzeti njegovo mjesto. Budući da je Freud Boga uprao i opisao kao psihološku očinsku figuru, Vitz u ateizmu vidi jednostavno izražavanje nesvjesne edipovske motivacije za smrću oca. Fraza "Bog je mrtav" stoga je ništa drugo do li neprikriveno ispunjenje edipovske želje. Izražavanje ove želje kroz ateizam može biti motivirano različitim faktorima. Kao što je učio i Freud, u uskoj nesvjesnoj psihološkoj vezi između vjerovanja u Boga i kompleksa oca, jednom kada dijete postane razočarano u svog zemaljskog oca, ili izgubi svoje poštovanje prema njemu, njegovo vjerovanje u "nebeskog oca" postaje nemoguće, a postoji mnoštvo načina na koji dijete može izgubiti ovaj respekt prema ocu:

1) Otac koji je nazočan ali je očigledno slab, nezanimljiv, kukavičan i nevrijedan poštovanja.
2) Otaj koji je nazočan ali je fizički, seksualni ili psihološki zlostavljač.
3) Otac koji je potpuno odsutan, ili tako što je mrtav ili što je napustio obitelj.

Svoje je gledište Vitz potkrijepio brojnim slučajevima slavnih javnih osoba ateista u povijesti. Među onima čiji je otac prerano umro bili su Friedich Nietzsche, David Hume, Bertrand Russell, Jean-Paul Sartre, Albert Camus i Arthur Schopenhaur. Među onima čiji su očevi bili slabi i zlostavljački bili su Thomas Hobbes, Jean Meslier, Voltaire, Jean d’Alembert, Baron d’Holbach, Ludwig Feurbach, Samuel Butler, Sigmund Freud, i H.G. Wells. Kao što zaključuje Vitz, u svih ovih trinaest osoba koji su poricali postojanje osobnog boga, u svim slučajevima u pravilu je nalazio ili slabog, ili umrlog ili oca zlostavljača.

Ovu je grupu Vitz usporedio sa "kontrolnom grupom" slavnih teista u istom povijesnom periodu (Blaise Pascal, Bishop Butler, Thomas Reid, Edmund Burke, Moses Mendelssohn, William Paley, William and Samuel Wilberforce, Francois Chateaubriand, Friedrich Schleiermacher, John Henry Cardinal Newman, Alexis de Tocqueville, Soren Kierkegaard, Baron von Hugel, G. K. Chesterton, Albert Schweitzer, Martin Buber, Karl Barth, Dietrich Bonhoeffer i Abraham Heschel). U ovoj grupi Vitz je otkrio da su svi njihovi pripadnici imali pozitivne, afirmativne očinske figure, od kojih nisu svi međutim i sami bili vjernici. Kako to zaključuje Vitz, postojanje afirmativnog i pozitivnog oca (bez obzira je li i on sam bio ateist) čini se pravi je antidot za ateizam.

No, kako to dalje upozorava Vitz, ateizam kao ispunjenje edipovske želje ipak sam po sebi ne može zauzeti mjesto kompenzacije nedostajuće očinske figure. Stoga će čovjek koji postane ateist "pronaći novi apsolutni princip s kojim će urediti svijet. Tako očekujemo da ateist postane posve eksplicitan u svom ateizmu, te da će pronaći novo "božanstvo" koje zauzima intelektualno mjesto Boga. Kao posljedica, ateisti će biti intenzivni vjernici u takve zamjenske principe kao što zu razum, znanost, progres, humanizam, socijalizam, komunizam ili egzistencijalizam. A upravo je to ono što vidimo u životima ateista". To objašnjava sada i činjenicu zašto su mnogi ateisti jednako tako agresivni, drski, bučni i fanatični u zastupanju svojih stavova. Obrana vlastitog ateizma postaje tako obrana vlastite kompenzacije. A da je pokret novog ateizma uistinu po svojoj naravi istovrstan sa pokretom novog religijskog fundamentalizma, fanatičan, netolerantan, šovinistički, netrpeljiv,anti-intelektualan, samodopadljiv i narcističan, te da je u konačnici on sekularna verzija religijskog fundametalizma, lijepo je pokazao Chris Hedges u svojoj knjizi "I Don't Believe in Atheists" (2008). Ovdje možete pogledati njegovo izlaganje pred World Affairs Councilom.

No, naposljetku, ne valja smetnuti s uma sljedeće. Kako to sjajno stoji u jednom prikazu Vitzove knjige, "hipoteza 'defektivnog oca' jak je argument za ateizam, ali ne smije se zaboraviti teškoća, bol, kompleksnost i osobna borba za mnoge one koji su postali ateistima. Za one kod kojih je ateizam uvjetovan sa ocem koji je odricao, poricao, mrzio, manipulirao i zlostavljao, mora postojati razumijevanje i sućut". Svijet slobode i pluralizma, nasuprot svijetu prevlasti i dogmatizma, upravo to i zahtijeva. Na obje strane.