tertius gaudens

Našavši se sada već u nekim godinama, svjestan da u nogama nema više snage za stajanje na barikadama, s čeznutljivim pogledom u bolju budućnost, svoje sam poglede s nadom uperio u generacije koje dolaze. Radeći međutim u tzv. sustavu visokog školstva, iz godine u godinu sve me više preplavljuje tuga i beznađe. Nadu polako zamjenjuje bojazan da naši mladi studenti i studentice, u naponu snage, kada bi njihovo posve prirodno stanje trebalo biti stanje nemira, bunta i želje za promjenom, i sami gube tu potrebnu snagu. A ono što je najstrašnije je to da ih se ne može okriviti. Krivi smo mi. I stoga je moja tuga još veća.

Tu posvemašnju rezignaciju na naša je sveučilišta donijela Bolonja, koju smo kao epohalni "europski trend" uveli u vremenima kada su diljem te iste Europe studenti protestirali protiv nje, pogotovo u Austriji, Italiji, Španjolskoj i Njemačkoj, a protesti ne jenjavaju do današnjeg dana, štoviše, sve ih je više, sve su glasniji i prošireniji (vidi video dolje). Gledam te sjajne mlade ljude i njihova izbezumljena lica po hodnicima naših fakulteta. U njihovim očima nema više strasti i žara prema vlastitom studiju. Na hodnicima, obližnjim kafićima i neformalnim tulumima više se ne raspravlja o "prvim i posljednjim stvarima", o spoznaji, znanosti, umjetnosti, kulturi... Onako krajićkom uha hvatam rasprave o stipendijama, ECTS bodovima, bankarskim kreditima i projekcijama buduće plaće. U tome su ponekad posve izbezubljeni. Zapravo, gotovo da su neurotični zbog svega. Zamislite mladog čovjeka nakon završene srednje škole koji kao prvu stvar sa roditeljima mora obijati bankarske šaltere u traženju blagoslova za studentskim kreditom. On ili ona zna kako u Americi prosječni student završava svoj studij sa kreditom od 100000 USD i da ga zatim otplaćuje sljedećih dvadesetak godina. I zna da i kod nas sve teži tome, uvijeno u magičnu riječ "konkurentnosti". Zamislite mladog čovjeka koji zna da neki ECTS bod znači gubitak doma, u konačnici možda i gubitak mogućnosti studija. I kako onda od njih očekivati neku suradnju, kao što smo mi nekada znali dijeliti skripte, rješavati zajedno problematične zadatke... Današnji su studenti jedni drugima konkurencija i svoje znanje skrivaju kao zmija noge. Zašto da ja tebi pomažem ako ćeš zbog toga biti bolji za toliko i toliko bodova na tamo nekoj listi? Sadržaj na žalost više nije bitan; raspravlja se o formi, o broju znakova studentskog seminara koji je dovoljan za ovaj ili onaj bod... Strašno i tužno.

No, nemojte misliti kako je sve ovo slučajno. Takav sustav izršio je svoju zadaću konačnog zatupljivanja naših najzdravijih snaga. U šakama osobnih bankara, formulara i neurotične jurnjave za ECTS bodovima našim je studentima i studenticama eutanizirana svaka mogućnost kritičkoga mišljenja. Toliko opasna u modernom društvu.

Nije li vrijeme da se to promijeni?


Protesti protiv bolonje u Beču


Protesti protiv bolonje u Barceloni


Protesti protiv bolonje u Freiburgu


Protest protiv bolonje u Bolonji!

Kako je to obznanjeno na Međunarodnoj konferenciji koja se nedavno održala u Rijeci, a koju su organizirali Hrvatski centar za informiranje o sektama i kultovima (CISK) i Sveučilište u Rijeci, uz podršku Europske federacije centara za istraživanje i informiranje o sektaštvu (FECRIS), Grada Rijeke i Primorsko-goranske županije, novi bauk kruži Hrvatskom - bauk sektaštva.

Okupilo se tu osim ustrašenog puka i uznevjerenih roditelja raznoliko mnoštvo pedijatara, pedagoga, profesora, psihologa, psihijatara i fizičara. No, sve ih je povezao zajednički strah od "štetnosti novorastućih grupa u društvu", a poglavito "sektaškog lobija koji je jak čak i u pojedinim organizacijama koje se bave zaštitom ljudskih prava". No, što su to točno "sekte" i na koje se to "novorastuće pokrete" točno misli, to je posve izostalo. Tako se tu u istome košu našlo svega i svačega, od Drage Plečka i Brace, Svamiđija i Stipe Mesića, Vesne Škare Ožbolt i Mekija Torabija, rektora Bjeliša i afere "Visak", biogeneratora i još koječega... i da, neizostavnog Krešimira Miška i njegova Ruba znanosti. Da živimo koje desetljeće unatrag, moglo se tu komotno svrstati i tada famozne "antisocijalističke trendove" koji truju mladež, uključivši i heavy metal i dugu kosu, te "grupisanje" subotom navečer u skupinama većima od dvoje.

No, srećom, tamo se našao i mladi fizičar dr. D.V. Ovaj hrvatski James "magični" Randi i inače već niz godina predvodi borbu protiv "pseudoznanosti" u našem društvu, a u medijima je ponajviše postao poznat kao inicijator javne peticije protiv Miškove emisije, koju su naposljetku i potpisali mnogi naši znanstvenici uglednici. Ne znam jesu li u tome bili inspirirani peticijom koju je potpisalo stotinu uglednih znanstvenika 1931. godine protiv Einsteina ("Hundert Autoren gegen Einstein", Leipzig, Verlag R. Voigtländer), ali čim sam čuo za nju pao mi je na pamet Einsteinov odgovor: "Zašto stotinu? Da sam u krivu bio bi dovoljan samo jedan." No, ovdje sada ne želim govoriti o Miškovoj emisiji. Želim progovoriti o jeftinoj prosvjetiteljskoj retro-propagandi koja, predstavljajući samu znanost kao svjetlo u mraku modernog sektaštva i pseudoznanosti, što je poruka u čijem odašiljanju dr. V. prednjači, prešućuje mnoge njezine upravo pseudoznanstvene i sektaške elemente. O tome dr. V i ostali scijentisti mudro šute.

A dovoljno je samo površno baciti oko na službeni portal hrvatskih znanstvenika Connect (kojemu i sam dr. V uvelike doprinosi ) da bi se vidjelo koliko mržnje, zavisti, podmetanja, klanova, netrpeljivosti, nepoštenja, prepisivanja, skandala i zlobe ima u samim znanstvenim krugovima. Ili pogledajte kako se rasula idila u našoj "vrhunskoj znanosti" na relaciji Đikić-Radman. Kako je tek onda u zakutcima naše akademske javnosti daleko od očiju javnosti? Vjerujem da bi sam dr. V u naletu iskrenosti mogao to potvrditi i na vlastitoj koži. Idila koja se mladima pruža kao alternativa "mraku pseudoznanosti" jedan je veliki mit. Oni koji su u sustavu znanosti to najbolje znaju.

Oni znaju što znači nepostojanje i elementarnih socijalnih i kulturnih navika. Oni znaju što znači da naši uvaženi koleg ne znaju ni ono što učimo djecu u vrtiću, primjerice, da postoji nešto kao "Dobar dan" i "Do viđenja", da se pozdravi i odzdravi. Oni znaju isto tako i koje su sankcije i za najmanji neposluh. Doduše, tu se više ne spaljuje kao što je inkvizicija spaljivala krivovjerne. Ali, zato svaki mladi znanstvenik koji progovori o smradu sustava zna što znači negativno izvjšće za napredovanje, bez obzira na akademske uspjehe. A ne dobit napredovanje uglavnom znači gubitak posla. Ne samo u dotičnoj instituciji već svugdje i za svagda, jer pipci znanstvene mafije svuda se protežu. Šefovi naših laboratorija, zavoda, instituta tako su doslovno gospodari života i smrti svojih mlađih kolega. Što je onda tu različito u odnosu na sekte?

Oni koji u javnosti stvaraju mit savršenosti i idile, ukoliko su imalo pošteni i odgovorni, moraju voditi računa o činjenici da nije samo mladima uvučenima u "kutlove" potrebna psihijatrijska pomoć. Osobno znam mnoge mlade znanstvenike koji svoju svezanost ruku, nemogućnost ispuštanja i najmanje riječi kritike, utapaju u velikim količinama alkohola i tableta za smirenje. Na žalost, taj trend ne prestaje godinama, ako ikako uspijete ostati u sustavu. No, tada se posvemašnja mladenačka nervoza zamjenjuje onim najgorim - umjesto da se sjećaju nepravdi koje su im nanesene i isprave i sami to u radu s mlađim kolegama, oni i sami postaju spletkaroši, mučitelji i sektaši. I tako se krug zatvara.

O svemu tome moraju dobro razmisliti predvodnici novog prosvjetiteljskog pohoda na naše drušvo. Dobro naravno pazivši da i sami ne postanu inkvizitori.