Zov njive

Stiglo je proleće. Sunce širi svoje zlatne zrake na golo granje koje polako oblači svoje zelene košulje. Ptice se vraćaju sa dalekih mesta i ponovo nam donose svoj cvrkut. U mom mestu, ljudi su nosili teške kapute i sad ih menjaju za lagane jaknice. Škola je postala mnogo dosadnija i mnogi đaci će sada više gledati kroz prozor nego slušati nast...itd, itd, itd. Dakle, kao što se mogli zaključiti iz stereotipnog osnovnoškolskog dela sastava kakve mnogi učenici pišu (pa i ja) stiglo je proleće. Dok učenici se vesele, mi deca sa sela gunđamo, tj. ja. O čemu se radi? Idemo to pokazati na delu:

- Davore?
A?
- Znaš šta biste ti i tvoj burazer mogli?
O, ne. Šta?
- Jovo je posadio krompir i pošto on sad ne može jadan to sve sam, vas dvojica ste lepo mogli otići i to u šali povaditi.
Uf! A kad to.
- Pa ovih dana, kad uhvatite slobodnog vremena. Dogovor'te se vi.
Ajd dobro.

Dogovor je pao i sutra ili prekosutra ćemo moj buraz i ja da se šalimo i vadimo krompir. Deda je biser seljačkog kova i on nema mira. To što mene briga što on sadi u svojoj "bašči" nešto što kasnije ne može odraditi, to nikog ne zanima. Nije meni teško, mogu ja vući, ali ovo je posao gde zabodeš motiku, povučeš, izvadiš tri kropira i pomeriš se za korak i po napred. I tako ceo dan. Milina. Još da imam rep da teram muve i ostale kukce i da muknem koji put čisto da mi nije dosadno. Dodajmo i to da deda mora par puta pokazati kako se to radi, iako i buraz i ja imamo iskustvo u tome. Ali čisto da se deda osigura... grrr, grrr!

I tako, dok se đaci budu veselili zelenilu, penzioneri šetali kraj Dunava, džabalebaroši (oni koji ništa ne rade) išli u kladionicu i nervirali se jer su promašili, JA ĆU DA VADIM JEBENI KROMPIR!!!

P.S. Znam da je lepo kad baba ispeče pomfrit kasnije, ali zašto moram raditi mutave poslove

Nastavak sledi...
- 12:57 - Deder reci i ti (14) - Crno na belo - #



<< Arhiva >>