Stiglo je proleće. Sunce širi svoje zlatne zrake na golo granje koje polako oblači svoje zelene košulje. Ptice se vraćaju sa dalekih mesta i ponovo nam donose svoj cvrkut. U mom mestu, ljudi su nosili teške kapute i sad ih menjaju za lagane jaknice. Škola je postala mnogo dosadnija i mnogi đaci će sada više gledati kroz prozor nego slušati nast...itd, itd, itd. Dakle, kao što se mogli zaključiti iz stereotipnog osnovnoškolskog dela sastava kakve mnogi učenici pišu (pa i ja) stiglo je proleće. Dok učenici se vesele, mi deca sa sela gunđamo, tj. ja. O čemu se radi? Idemo to pokazati na delu:
- Davore?
A?
- Znaš šta biste ti i tvoj burazer mogli?
O, ne. Šta?
- Jovo je posadio krompir i pošto on sad ne može jadan to sve sam, vas dvojica ste lepo mogli otići i to u šali povaditi.
Uf! A kad to.
- Pa ovih dana, kad uhvatite slobodnog vremena. Dogovor'te se vi.
Ajd dobro.
Dogovor je pao i sutra ili prekosutra ćemo moj buraz i ja da se šalimo i vadimo krompir. Deda je biser seljačkog kova i on nema mira. To što mene briga što on sadi u svojoj "bašči" nešto što kasnije ne može odraditi, to nikog ne zanima. Nije meni teško, mogu ja vući, ali ovo je posao gde zabodeš motiku, povučeš, izvadiš tri kropira i pomeriš se za korak i po napred. I tako ceo dan. Milina. Još da imam rep da teram muve i ostale kukce i da muknem koji put čisto da mi nije dosadno. Dodajmo i to da deda mora par puta pokazati kako se to radi, iako i buraz i ja imamo iskustvo u tome. Ali čisto da se deda osigura... grrr, grrr!
I tako, dok se đaci budu veselili zelenilu, penzioneri šetali kraj Dunava, džabalebaroši (oni koji ništa ne rade) išli u kladionicu i nervirali se jer su promašili, JA ĆU DA VADIM JEBENI KROMPIR!!!
P.S. Znam da je lepo kad baba ispeče pomfrit kasnije, ali zašto moram raditi mutave poslove
Nastavak sledi...
Post je objavljen 31.03.2007. u 12:57 sati.