Jeruzalem i ostalo
utorak, 18.04.2006.
Jučer
|
Danas malo drugačiji post. Jučer je bio Uskrsni ponedjeljak, no u Izraelu je istovremeno bio i još jedan dan terora. U Tel Avivu, u blizini starog autobusnog kolodvora, još je jedan atentator samoubojica, 21-godišnjak, poveo za sobom u smrt nevine ljude. Čovjek se pita: Kako si dozvole? Kako si dozvole uvjeravati mladog čovjeka da je najbolje rješenje ubojstvo? Kako si dozvole reći mladom čovjeku, pred kojim bi bio život, da mu je najbolje da umre? Kako si dozvole da neki politički ciljevi budu važniji od ljudskih života? Tuđih ljudskih života? I, pitam se: Zar ne shvaćaju? Zar ne shvaćaju da su u smrt odvučeni nevini ljudi? Tko god je ikad prošao uz stari autobusni kolodvor, zna da ondje ne žive i ne prolaze ljudi koji odlučuju o velikim političkim pitanjima, da ondje žive ljudi koji jedva da mogu odlučivati i o vlastitim sudbinama. To je područje u kojem ćete naći najviše imigranata, stranih radnika u Izraelu. Od pet dosad identificiranih žrtava, njih dvoje su Rumunji koji su ovamo došli potražiti bolji život. Zar ne shvaćaju organizatori i inspiratori takvih djela da ovime neće dostići svoje ciljeve? Ako je njihov cilj boljitak palestinskog naroda, onda ovakvim djelima idu u sasvim suprotnom pravcu - dobit će odmazdu. Ako je njihov cilj skrenuti pozornost na palestinske probleme, to su već učinili. I što sad? Ako je njihov cilj neovisna palestinska država, ovakvu im je nitko neće priznati. Zar ne shvaćaju, oni koji izjavljuju da su vjernici, kakvu sliku daju svojoj vjeri? S druge strane, atentat je izveden u vrijeme dok je Izrael držao u potpunosti blokiranom granicu s Palestinom. Atentator je ipak uspio proći. Očito fizičko razdvajanje i izoliranje ne donosi mir i sigurnost. Prije će biti da mir i sigurnost donose dogovor, suradnja, gospodarska pomoć, poticanje razvoja. Kada ćemo shvatiti da je čovjek važniji od naroda, da je ljudski život važniji od granice, da je osoba važnija od političkih interesa? Možda sam utopist? Možda sanjam? Možda živim u oblacima? Ali ne mogu vjerovati da je ovo najbolje što ljudski rod može ponuditi kao svoju ostavštinu. |