Jeruzalem i ostalo
utorak, 14.03.2006.
Biciklom do Mrtvog mora (2)
Biciklom do Mrtvog mora (1)Jučer sam vam opisao kako je izgledao početak naše vožnje biciklom od Jeruzalema prema Mrtvom moru. Prekinuo sam priču u trenutku kad smo nas četvorica avanturista stigli do nulte nadmorske visine, to jest do mjesta koje odgovara razini Sredozemnog mora. Nakon nezgode koju sam imao s probušenom gumom, sada smo polako postajali svjesni još jedne nezgode koja će nas pratiti. Počela je jačati pješčana oluja. Vjetar je postajao sve jači, a zrak se punio pijeskom. To ipak nije spriječilo Raúla da ovjekovječi ovaj povijesni trenutak. Pomalo smo već bili umorni od njegovog zastajkivanja radi snimanja, ali filmovi sada dobro dođu. Film: Raúl ©2006 Trebalo je ipak nastaviti dalje. Put pred nama izgledao je ovako.  Trebalo je prijeći još nekih 400 metara visinske razlike, budući da se obala Mrtvog mora nalazi otprilike toliko niže od površine Sredozemnog mora. Dogovor je bio da ćemo se zaustaviti na križanju gdje se skreće ili lijevo prema sjeveru Izraela, Bet Šeanu i Galileji, ili desno prema Mrtvom moru, Kumranu i jugu Izraela. Put je, teoretski, lagan: prvo imamo dugačku nizbrdicu, a onda jedan dio ravne ceste. Ipak, vjetar je jačao, a udisali smo sve više pijeska. Stigli smo tako i do malog kioska s hranom i sokovima na dogovorenom mjestu.  Tu je negdje najniža točka na zemaljskoj kugli, jer je površina Mrtvog mora najveća depresija. Teško je reći točno o koliko je metara ispod površine Sredozemnog mora riječ, jer se vode Mrtvog mora neprestano povlače zbog manjeg dotoka iz rijeke Jordana i iz izvora koji dolaze s istoka iz Jordanskog kraljevstva. Budući da nam je vjetar putem dobro isušio usne, trebalo je piti vode. Odatle i ovaj filmić koji bi se mogao nasloviti: »Acqua!« Film: Raúl ©2006 Tekst filma Ja: Voda! Stefano: Pusti tu kameru! Sad dolazi najteži dio. Raúl: Znam. Ja: Sad bih ja morao nositi ovu kameru, pa snimati tvoju izmučenu facu. Stefano: Daj mi tu kameru! Kao što vidite, već nam je stvarno bilo dosta snimanja. Stefano je na kraju uspio uzeti kameru, pa smo bili na miru. Kad je rekao da je pred nama najteži dio, nije ni bio svjestan u kojoj je mjeri imao pravo. On je mislio samo na to da više nema nizbrdice, nego se odsad valja i pomučiti. Nije, međutim, znao da ćemo imati vjetar u lice. Moram priznati da mi se tako nešto nije još nikad dogodilo. Vozili smo ravnom cestom, bez ikakvog nagiba, a morao sam ubaciti u najlakšu brzinu, kao da sam na najtežem usponu. Ovih zadnjih par kilometara bio je ujedno i najteži dio našeg putovanja. Vjetar je, osim toga, iznenada mijenjao smijer, pa sam u jednom trenutku ispred sebe vidio kako Stefano biciklom silazi s ceste. Pomislio sam što mu se dogodilo, dok i sam nisam došao do tog mjesta, pa sam imao prilike osjetiti snažan udar vjetra s lijeve strane. Jedva sam zadržao ravnu putanju. I sve to s ustima punim pijeska. Na kraju je još trebalo izdržati i zadnji uspon, kratak, ali prilično strm, kojim se penje do Kumrana, mjesta gdje ćemo se naći s grupom naših kolega koji su s profesorom obilazili arheološke ostatke. Tu sam ostvario svoju prijetnju Raúlu: uspio sam svojim digitalcem snimiti njegovu izmučenu facu. Pitam ja njega: »Zar ne možeš više?», a on, sišavši s bicikla pruža jezik do zemlje i jedva slabašnim glasom kaže: »Ne.« Film: darko ©2006 Valja mu ipak priznati da se morao dobro namučiti. On je vozio nekakav posuđeni mali bicikl, na kojem nije mogao ni noge do kraja ispružiti. No, budući da je najniži, zapao je njega. Što se tu može. Na kraju smo pronašli ove klupe i stol, malo odahnuli, nešto pojeli, a ja sam opet malo fotografirao.  Na kraju i zajednička slika s biciklima kojima smo došli i s autobusima koje nismo koristili, ali jednim ćemo se od njih vratiti.  Nastavak: Jerihon, Hišamova palača |