Jeruzalem i ostalo
subota, 17.12.2005.
Wadi al-Qelt (2)
Wadi al-Qelt (1)Nakon što smo dozvolili očima da se naužiju prizora oko izvora Ain Qelt, krenuli smo nizvodno. Krajnji nam je cilj oaza i grad Jerihon. No, da bismo ga dostigli, potrebno je prijeći čitav Wadi al-Qelt. Cijelim ćemo putem slijediti njegovo suho korito i ovaj kanal koji s izvora usmjerava vodu prema Jerihonu. Vrijeme je postajalo sve čišće i sve se više povlačila ona jutarnja izmaglica. Krenuli smo lijevom, to jest sjevernom stranom wadija. Ova je staza označena zelenim oznakama.  Usput primjećujemo da pustinja kroz povijest ovdje nije bila niti tako pusta. Bilo je dovoljno ovo malo vode, pa da se pojavi i zelenilo, ali i da ljudi zaključe da se na ovim mjestima može živjeti. Na suprotnoj strani usjeka gledamo niz spilja, od kojih su neke barem djelomično zazidane. Vidi se da nije bilo tako davno da je netko u njima našao sklonište, pa čak i prebivalište.  Wadi nastavlja krivudati, a sa svakim njegovim zavojem očekuju nas i nova iznenađenja, a najljepše je kada vas iznenadi lijep pogled na put koji je pred vama.  Usput nailazimo i na različite životinje. Koze ovdje uživaju, jer imaju sasvim dovoljno trave i grmlja.  Koze nas osim toga upozoravaju da u blizini mora biti i njihov pastir ili beduinski šator. I, doista, nakon tek nekoliko minuta hoda, u dolini imamo priliku vidjeti nastambu beduinske obitelji.  Lijevo je tor za životinje, a desno šator u kojem žive beduini. Pogledate li malo bolje, uz šator ćete vidjeti i beduinku koja se baš bavila pranjem rublja. Dok nastavljamo dalje svoj hod i dok se divimo prekrasnom krajoliku, među zelenjem prepoznajemo i grm gorušice koji je upravo u cvatu.  Da baš ne pripadamo u taj krajolik činilo se i ovom magarcu koji nas je tako nepovjerljivo promatrao. Njegov je vlasnik malo dalje potražio osvježenje u hladu.  Vodovod što ga je nekoć izgradio Herod Veliki, a kojim je sproveo vodu do svojih palača u Jerihonu, i dalje nas prati na našem putu. Ponekad, kao što je slučaj ovdje, prelazi s jedne strane wadija na drugu, tražeći povoljniji put. U to je doba put iz Jerihona za Jeruzalem prolazio onom drugom stranom.  Bliži se polako podne, a našem se blagom umoru priključuje i glad. I sve je teže misliti na one sendviče koji nas tako željno očekuju u ruksacima. Ali, prije nego proglasimo pauzu za ručak, potrebno je dostići još jedan cilj, a to je grčki pravoslavni manastir svetog Jurja, poznat i kao Mar Kozhiba.  Valja nam, dakle, sići onamo dolje, pozdraviti monahe, obići manastir, pa tek onda ručati. Neki od onih »novih«, koji su jutros položili Prisegu pustinjskoga pješaka, bili su vidno razočarani kada su doznali da se nalazimo otprilike na polovici našega pješačenja. Nastavak: Wadi al-Qelt (3) |