Jeruzalem i ostalo
utorak, 06.12.2005.
Bet Guvrin - Mareša (2)
Bet ŠemešBet Guvrin - Mareša (1) Nakon ručka trebalo je naći neku duboku hladovinu. U hladovinu smo i otišli, ali nije bila onakva kakvu smo tada željeli. Sišli smo u duboku hladovinu podzemnih cisterni. Voda je ovdje sasvim posebno blago i čovjek ju je od davnine nastojao i naći, i sačuvati, i obraniti. Cisterne u koje sada ulazimo iz helenističkog su razdoblja, dakle iz stare Marise. Nastale su oko 2. st. pr. Kr.  Dok promatrate ove stepenice isklesane u stijeni, pomislite koliko toga u našim krajevima, u Hrvatskoj, ima iz toga razdoblja, iz 2. st. pr. Kr. Ne baš previše. A ovdje čovjek već stvara velika građevinska djela. Da biste stekli ispravan utisak o veličini samo ove jedne cisterne, pogledajte odozgo! Veliko, a i lijepo!  Nekoć je samo bilo više vode u cisterni. Kad smo se na kraju ponovno popeli i drugim prolazom izašli na svjetlo dana, shvatili smo da nas je profesor čekao vani! On se lijepo odmarao. No, dobro. Oprostit ćemo mu zbog one kave. Nešto dalje, s druge strane Tela Sandahanna, naišli smo na još jednu sličnu cisternu, no ovdje se vidjelo i da su takve cisterne bile vezane uz obiteljske kuće. Bila je to neka vrsta domaćeg, kućnog vodovoda. I ova je kuća iz helenističkog razdoblja. Zidovi su sasvim dobro očuvani za toliku starost. Jedino su restauratori dodali one drvene grede, kako bi dočarali izgled krova.  Kao što rekoh, i ova je kuća imala podzemnu cisternu u koju se silazilo ovim stepenicama.  A gdje su kuće, gdje je naselje, ondje moraju biti i različite radionice. Evo nas ovdje u obližnjoj uljari. Lijepo se vidi tijesak za masline opterećen velikim kamenim utezima.  Vreće maslina stavljane su iza one pregrade u dnu slike. Potom se uglavljivala ovakva drvena greda na koju su se vješali utezi. Ulje se slijevalo u korito koje se nalazi ispod tijeska. No, prije nego što su masline stavljali u tijesak, morali su ih zgnječiti, a za to je služila naprava na donjoj slici.  Kad smo, dakle, obišli ostatke helenističkoga naselja, krenuli smo prema ostacima iz rimskog doba. U Svetoj zemlji rimsko razdoblje započinje sredinom 1. st. pr. Kr., a završava preseljenjem rimske prijestolnice u Carigrad, dakle, u prvoj polovici 4. st. To je, stoga, vrijeme Heroda Velikog, Isusa i apostola, židovskih ustanaka, velikih progona kršćana pa Židova pa opet kršćana. Da bismo vidjeli neke rimske ostatke, morali smo ponovno sići u podzemlje. Ovaj se puta radilo o kolumbariju. To je velika podzemna prostorija, ili skup prostorija, koje su služile za uzgoj golubova. Osim što su služili i kao pismonoše, golubovi su i ukusna hrana.  Na zidovima se vide male niše, u koje su se golubovi lako mogli smjestiti. Pitam se samo tko je radio u tom golubinjaku. Sigurno mu nije bilo ugodno. Kako bilo, golubovi su nadživjeli Rimljane. Još uvijek koriste ono što su im Rimljani izgradili, a da ne moraju završiti na tanjuru.  Od rimskog grada na području Mareše ostala je još jedna znamenitost: amfiteatar. Arheologu koji je iskapao križarsku utvrdu u blizini nekadašnje Mareše, doista se posrećilo. Možda mu sjekira nije upala u med, ali mu se kramp svakako zabio u ovu izuzetnu građevinu. Rijetkost je naći ovako dobro očuvani amfiteatar, s njegovim ambulakrijima (hodnici koji kruže ispod sjedala amfiteatra), vomitorijima (prolazi kroz tribine kojima su gledatelji mogli izaći) i središnjim prostorom za borbe.  Ispod samoga borilišta, pod zemljom, nalaze se hodnici kojima su prolazili borci - gladijatori - i životinje. Na slici se nalaze ispod ove rešetke.  E, da smo i ovdje išli u podzemlje, bilo bi previše. Već smo se toga dana nagledali i spilja i grobnica i cisterni i golubinjaka. Još nam je samo podzemlje amfiteatra nedostajalo. Inače, kako ovo drevno borilište ne bi izgubilo svoju izvornu ulogu, brinu se mladi. Evo ih kako se bore. Cilj je oboriti protivnika/cu.  Kao što se može vidjeti, pobijedila je cura u plavom.  Nedaleko od amfiteatra nalaze se ostaci križarske tvrđave koja je nosila ime Gibelin. Među njima se posebno ističe crkva, koja je pripadala redu hospitalaca, a bila je neka vrsta dvorske kapele. U njoj su, kao dekorativni elementi, upotrijebljeni stupovi i mramor nekadašnjih bizantskih crkava (u bizantsko se doba grad zvao Eleuteropolis).  Crkva je porušena nakon što su križari pobjegli, a ovo mjesto ponovno osvojili Arapi. Ostala je gotovo u potpunosti sačuvana sjeverna lađa crkve, jer su je muslimani pretvorili u džamiju.  Bacili smo još pogled i na mali atrij unutar ove kržarske utvrde. Od ostalih građevina iz toga doba nije puno ostalo.  Na kraju smo se zaputili prema izlasku, a ondje nas je dočekao nesvakidašnji prizor: mnoštvo kašeta s bezbrojnim ostacima stare keramike.  I dok je to neke od nas navelo na sanjanje o pivskim bocama (zbog sanduka), druge - one više arheološki raspoložene - zasvrbili su prsti. Nije, naime, bilo nikakvog čuvara u blizini. Uspjeli smo ih, međutim, obuzdati. Time je završio naš gotovo cjelodnevni boravak u Bet Guvrinu, tj. Mareši, tj. Marisi, tj. Eleuteropolisu, tj. Gibelinu. Ipak, dan još nije gotov ostaje nam na programu Lakiš kojega moramo obići prije zalaska sunca. Nastavak: Lakiš |