tenkgirl
25.10.2006., srijeda
desperate times...
|
kad sam rekla sestri s kim idem van za vikend pitala me: "kaj si očajna?" očito jesam... cura koju sam svojedobno zvala najboljom prijateljicom, a koja me bez objašnjenja izbacila iz svog života prije nekih godinu dana samo da bi se nakon 3 mjeseca šutnje, isto tako bez objašnjenja, počela ponašati "normalno". ovo normalno stavljam u navodnike, jer nije bilo ničeg normalnog u tome... ja sam do tad već prestala bit zainteresirana za nju i njezine probleme (jer činilo se da smo samo o njezinim problemima uvijek pričale...) tako da sam njezino ponašanje primila uz slijeganje ramenima. e sad, izgleda da mi je odlučila ljubazno oprostiti moj prijestup, kakav god on bio... možda sam je trebala odjebat, no kako ipak jesam očajna (barem u potrazi za ljudskim društvom...) opet smo frendice... lucky me!  bez obzira što je više neću smatrati ni pravom prijateljicom, a kamoli najboljom, kak se ono kaže: beggars can't be choosers! možda smo u krivu kad tražimo prave, duboke odnose s ljudima. čovjek na kraju i tako ostaje sam, pa zašto da ne budemo zadovoljni samo s površinskim poznavanjem ljudi. ako mi je s ovim frendom super ić u kino, a s ovom frendicom otić van, zašto ne bih?? uzmi koliko možeš, a ne koliko bi htio? i tako ni ti tim ljudima ne pružaš koliko oni žele pa sve ostaje pošteno... osim što nije pošteno. |
