Marketing
desperate times...
kad sam rekla sestri s kim idem van za vikend pitala me: "kaj si očajna?"
očito jesam...
cura koju sam svojedobno zvala najboljom prijateljicom, a koja me bez objašnjenja izbacila iz svog života prije nekih godinu dana samo da bi se nakon 3 mjeseca šutnje, isto tako bez objašnjenja, počela ponašati "normalno". ovo normalno stavljam u navodnike, jer nije bilo ničeg normalnog u tome...
ja sam do tad već prestala bit zainteresirana za nju i njezine probleme (jer činilo se da smo samo o njezinim problemima uvijek pričale...) tako da sam njezino ponašanje primila uz slijeganje ramenima.
e sad, izgleda da mi je odlučila ljubazno oprostiti moj prijestup, kakav god on bio... možda sam je trebala odjebat, no kako ipak jesam očajna (barem u potrazi za ljudskim društvom...) opet smo frendice... lucky me! 
bez obzira što je više neću smatrati ni pravom prijateljicom, a kamoli najboljom, kak se ono kaže: beggars can't be choosers!
možda smo u krivu kad tražimo prave, duboke odnose s ljudima. čovjek na kraju i tako ostaje sam, pa zašto da ne budemo zadovoljni samo s površinskim poznavanjem ljudi. ako mi je s ovim frendom super ić u kino, a s ovom frendicom otić van, zašto ne bih?? uzmi koliko možeš, a ne koliko bi htio? i tako ni ti tim ljudima ne pružaš koliko oni žele pa sve ostaje pošteno...
osim što nije pošteno.
Post je objavljen 25.10.2006. u 10:21 sati.