| < | ožujak, 2008 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
Zaključila sam da mi definitivno nedostaju životinje. Kućni ljubimci su idealni za kanaliziranje naših majčinskih osjećaja kad nismo spremni prihvatiti odgovornosti iz „Prve 3 su najvažnije“, mada se često pokaže da imati psa košta otprilike kao i imati dijete, uz razliku da psi (još uvijek) ne odlaze na fakultet. Kad sam počela pisati ovaj blog, davne 2004. (to nije sad?), bila sam ponosna udomiteljica mlade štakorice, o kojoj sam, na blogu i osobno, pričala 24 sata dnevno. Kao prava ponosna mama, bila sam (i još jesam) uvjerena da na svijetu nije postojalo toliko pameti u glavi tako male kubikaže, kao ni toliko šarma u tako malo grama. Štakine slike pojavljivale su se na blogu svako malo (još su negdje u arhivi), a u stopu ih je pratila moja najljubljenija od svih ljubljenih mačaka – Vanda. Mačke su apsolutne kraljice, ako se mene pita. Te su prokužile život i smisao do njihovih zadnjih atoma, i isijavaju mudrost u svakom trenu. Osobno se smatram sretnom što vječno služim kao skromni sluga njihovom rodu, jer na taj način mogu učiti od najboljih kako se uživa u životu, i kako se razlikuje bitno od nebitnog (npr: Spavanje na suncu – bitno. Ležanje u nečijem krilu – bitno. Uzrujavanje oko zavjesa – nebitno.).  Vandin "unworthy humans" pogled  Princeza u epizodi "Meaning of life" Imala sam dvije ribice, ali me se nisu nešto dojmile. Jedina prilika kad su u meni izazvale emocionalne reakcije bila je kad su se prevrnule na leđa, jer si ipak ne mogu pomoć da, kad pronađem dva leša u posudi s vodom, ne osjetim: a) tugu, b) krivnju, uz neizbježno „jesam li ih trebala zaštiti od mačke?“ Neki ljudi su smatrali smiješnim što sam unutar dvije godine imala oko 5 hrčaka, koji su umirali brže nego što smo im mogli zapamtiti ime. Vjerujte, to uopće nije smiješno. Hrčci su.. pa, okej. Mislim, nevjerojatno su slatki, i čovjek ih zavoli, koliko se može voljeti nešto samo zato što je mekano, fluffy i cuddly. Ali osim slatke njuškice, nježne dlake i repića za umrijet, većina njih nema puno što za pokazati. Jedina koja je imala imalo karaktera bila je Anđa, vrckava i tvroglava mala beštija, koja je bila nenadmašna u penjačkim vještinama i trpanju kikirikija u one male vrećice. Vjerojatno mi je najdraža dijelom i jer sam joj zahvalna što je uspjela ostati živa puno duže od drugih, što je za hrčke velika stvar. Jučer sam se na ravelryju nazvala „ponosnom tetom irskog pšeničnog terijera“, jer izvjesna Slavonka sa slovenskim imenom često gricka moje uši. Obožavam je, mada se sve češće pitam je li jedina razlika između pasa i djece to što jedan ima mekanu dlaku, a drugi će jednog dana naučiti govoriti. Trenutno nemam mjesta za kućnog ljubimca, i Čarobnjak i ja trebamo još malo vremena da se ukućimo i udomimo udvoje, prije nego počnem dovlačit furry stuff. A prošli tjedan mi je Ivana donijela nekoliko gljiva/bakterija (to je valjda neki simbiotski moment) za pravljenje kefira, koje sam ponosno proglasila Štefom i Đurđom, svojim novim kućnim ljubimcima. Mada ne zauzimaju puno prostora, moram reć da su zahtjevne skoro ko hrčci, stalno treba nešto cijediti, prati, prokuhavati, i još ni zbog koga nisam morala održavat temperaturu stana na 22 stupnja. Mada bi za neke bilo dobro da nisam dopustila da se prostorija ohladi ispod 10. Uglavnom, nabrajajući te beštije koje jesu ili su bile moje i sekine, dolazim do zaključka koji ne znam da li da podijelim sa kefir-gospođama: svi naši kućni ljubimci imaju pozamašne guzice.  Ovo su Đurđa i Štefa. Štefa je veća. |
|
Prekjučer je bio 72. rođendan mom djedu. Skužila sam da u zadnje vrijeme nevjerojatno često pričam o njemu, i to same ponosne priče. Pa, evo opet. Moj djed je jedan od onih ljudi koji, ako im kažeš nešto poput "ponosna sam na tebe", uskliknu nervozno "ajde, bogati!" s izrazom nelagode zbog kojeg se zapitam nisam li umjesto "ponos" slučajno izgovorila "grupni sex s pomagalima". Ali volim vjerovat da sam naučila izražavati bitne stvari s njim toliko da "volim te" uvučem u "dodaj mi sol, molim te", kao što sam iste naučila čitati iz njegovih naizgled beznačajnih gesti. Dido se zadnjih godina dokazuje da nije star. Kad vidi svog najmlađeg sina kako sam nosi vreću cementa na leđima uz skale, mora probat može li i on. I kad mu uspije, voli nam to svima reći, a mi se onda pravimo kao da se to podrazumijeva, jer i mi znamo da je on još mlad i zdrav i čio. Ako si želi lako dići samopouzdanje, pozove nas lijene gradske guzice na pentranje po brdu. Dido vodi put, mi se glasno divimo prirodi. Nekoliko minuta kasnije dido se sve češće zaustavlja da nas pričeka, a mi se prirodi divimo u sebi dok hvatamo dah. Ja mislim "ipak je malo ostario, kad nosi štap sa sobom da mu je lakše hodati." Al' kasnije saznam da nosi štap kako bi ubio poskoka koji nam se nađe na putu. Da je isti naišao, dido bi ga već svladao i trijumfalno uzviknuo, dok se mi popnemo do njega. Onda bismo stali, tobože da se divimo ulovu, al ustvari da odmorimo prije nego dobijemo srčani udar. Kad sam bila mala, dido je radio u Općini. Jednom sam ga pitala je li volio svoj posao. Rekao mi je da je njemu uvijek bilo besmisleno raditi samo sa papirima, i da je uvijek više volio stvarati nešto konkretno. Kuću, klupicu, nož za obrađivanje glinamola, sušaru za pršute, bačvu. Kolica. Da je po njegovom, svi bi mu za rođendan, umjesto čarapa i potkošulja, poklanjali po vreću cementa. Jer on "ima planove za sljedećih 20 godina", uvijek zna šta bi s time mogao sagraditi. POnekad ga uhvatim kako gleda u nešto i sanjari o tome što bi na tom mjestu mogao napraviti. Tako nastaju planovi za sljedećih 20 godina. To nisu neki previše ekološki planovi, jer on je iz drugog vremena, ali imaju sve što dobar plan mora imati: zrno sanjanja, realan okvir, strpljivost i otpornost na skeptike. Ponekad, kad nešto dobro isplaniram, kažem sama sebi da "planiram ko dido". I ja sam se, vjerojatno prerano, malo zasitila besmislenih poslova "sa papirima". Nikad ne znam s njima jesam li nešto doista postigla, ili je sve bilo uzalud. To su takvi poslovi, da ne možeš izmjerit; možda si nekome pomogao, ali ti nije rekao; možda si pomogao, ali će se vidjeti tek za puno godina, a možda nisi učinio da bude bolje, ali pomogao da ne bude gore. Sve to vrijedi, ali je jako puno moždova. Zato sam sve sretnija kad stvaram nešto svojim rukama. Otud svo ovo pletenje, farbanje namještaja, glupiranje sa perlicama. Jer tu znaš kad si gotova, i kad je iz ničega nastalo nešto. I puno je lakše sanjariti i planirati buduće projekte. Na ravelryju, web servisu za pletenje i kukičanje, možete švrljati kroz uzorke i tuđe radove, i, kad za nešto pomislite "e to bi ja pravila", staviti artikl u "queue". Iako imam prilično malo vremena za pletenje, moj se queue marljivo puni stvarima za koje volim vjerovat da ću ih, kad-tad, zaista napraviti. I nije važno hoću li zbilja, ili će izaći iz mode dok stignu na red, važno je imati planove. Na polici za knjige stoje neke koje imam namjeru pročitati već dugo. Al kad uzimam novu knjigu za čitanje, uvijek ih zaobiđem, već se uhvatim nečeg novog, što sam upravo pronašla u knjižari. U bilješkama na mobitelu imam popis knjiga koje su mi preporučili neki dragi ljudi, i koje treba tek pribaviti. Opet, planovi za čitanje pune se puno brže nego što se knjige čitaju, ali volim imati taj red. Nedavno sam počela skupljati "zanimanja iz snova". Stvari koje bi, čini se, bilo zabavno raditi za život, ali nemam nikakvu namjeru da ih pomaknem iz sanjarenja u stvarnost. Recimo, prije dva tjedna sam letjela u avionu i zaključila da bih baš voljela da sam kapetanica aviona, pa da držim one male govore na početku leta. One koji nisu ukočeni kao stjuardese, već opušteni govori domaćina: "dame i gospodo, letimo lagano prema Londonu. Vrijeme je okej, vani oko nas je -15 stupnjeva, a mi se brzinom tom i tom krećemo prema Londonu gdje će nas dočekati kiša, 11 stupnjeva i filmski festival. Uživajte u večeri, pokušat ću ne tresti vas previše". Ili "dame i gospodo, letimo iznad Makarske Rivijere. Znam da izgleda privlačno, ali nemojte sad iskakati, pojačat ćemo klimu". Kad me netko pita gdje želim raditi (sad u okviru svog zanimanja, dakle upravljanje avionom je isključeno), uvijek se bacim u dugačko nabrajanje. Popis radnih mjesta koja bih voljela isprobati ogroman je, a o mjestima u prostoru da ni ne počinjem. DOnedavno me je mučilo što ima toliko toga što me zanima, a stić ću isprobati samo mali dio stvari, birajući jednu po jednu. Poželjela bih često da me ne vuče toliko toga, da mi se sviđa samo jedna stvar, pa da ne mučim sebe birajući, i pitajući se bi li ono drugo bilo bolje. Al sad kad gledam, vidim da sam djedova unuka po tome. Imam ideja na izvoz. Od njih ću uspjeti ostvariti tek neke (osim ako prvo ostvarim onu da postanem superwoman), a većine ću se morati odreći. Pa ipak, postoji nešto proživljeno u stvarima koje smo samo odsanjarili. Postoji neko uživanje u samom zamišljanju da neke stvari činimo, znajući da bismo to zaista i mogli ostvariti, da je nešto više vremena. Postoji neko bogatstvo u planovima za 20 godina. |