| < | srpanj, 2007 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | ||||||
| 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 |
| 9 | 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 |
| 16 | 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 |
| 23 | 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 |
| 30 | 31 | |||||
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
|
«Ljubavi, kad ćemo mi na neki otok?» zapitkuje me Čarobnjak svaki dan posljednja tri tjedna. On plaća cijenu moje inertnosti kao životnog stila, spomenute u proteklom postu. Pa sam iz samilosti, a i nekih sebičnih razloga, prošnjufala što se događa po obližnjim otocima u posljednjim danima moga, sada već pokojnog, godišnjeg odmora. Ko za vraga, sestra mi je ostavila otvorenu stranicu Ooze festivala, pa sam, pola sata kasnije, objašnjavala Čarobnjaku kako u srijedu idemo na Korčulu, u uvalu imenom Istruga. Kad smo krenuli, nismo znali gdje je to točno, kako se tamo dolazi, hoćemo li imati gdje podići šator, a kamoli je li ono što nas tamo čeka vrijedno truda, ali imala sam ideju da je to što govorimo jezik (manje-više, slabo ja razumijem te lokalce), i imamo novaca u novčaniku (opet manje-više) dovoljna garancija da nam se ništa loše ne može dogoditi. Međutim, u tu jednadžbu nisam uvrstila činjenicu da je ili Korčula crna rupa hrvatskog turizma, ili je naš turizam statistički značajno lošiji nego što ga prikazuju na televiziji. Kroz ta dva dana prošvrljali smo kroz Vela Luku i malo turističko mjestašce imenom Brna, oba vrlo klasična dalmatinska mista – more, riva, kamene kućice, crkvica. Vela Luka nije niti približno kao što bi se dalo zaključiti iz pjesme, koja je očito napisana zato što su je svi dotada zaboravljali. However, najviše smo im zapamtili kako su nas opljačkali za hranu. Za cijene za koje se u restoranima u centru Zagreba može dobiti gurmanska porcija fine spize, mi smo jeli: njoke sa šalšom i dlakom, veliku pizzu manju od nekih pizzeta koje sam vidjela, te salatu s plodovima mora, naravno onim smrznutim Ledovim, iako je nevjerojatno čisto more bilo doslovno nadohvat ruke, i da sam kroz njega prošla mrežicom za kosu, uhvatila bih solidan ručak. To sve bilo je servirano na stolnjacima s mrljama (zar su samo meni isprali mozak reklamnim porukama da su za uspjeh ugostiteljskog objekta ključni blistavo bijeli stolnjaci bez tvrdokornih mrlja?), a jednom popraćeno i prljavom salvetom. Čarobnjak i ja smo zaključili da moramo vježbati svoju asertivnost i vještine svađanja s konobarima u vrijeme turističke sezone. Postoji riječ za nas, ali nije lijepo da je pišem, ponekad ovo čita moja mama. Uglavnom, Oooze se događa u uvali Istruga, koja se pak nalazi pored ranije spomenute Brne. Oduševljavajuća je činjenica da ne postoji nikakav javni transport iz bilo kojeg mjesta na Korčuli do Brne, kao ni obratno, naravno. Stoga smo se dovezli do mjestašca imenom Smokvica, i na autobusnoj nas je stanici zabljesnuo kafić Ante Gotovina, sa plakatom i natpisima koji bi i Zadrane posramili. Meni bi bilo logičnije da je zvijezda mista Tajči, al okej. Jedna je strelica pokazivala smjer Brne, pa smo krenuli pješke, a onda smo na svakom slijedećem raskršću slijedili intuiciju. Već je počeo padati mrak kad smo došli do Istruge, a da smo dobro skrenuli sada je govorio Reggea koji se probijao kroz borove. Našli smo ljude kako leškare na improvizirano sklepanim klupicama i ležaljkama na plaži, i, na veliko olakšanje, par dobrih mjesta za kampiranje. Dijelom zato što sam preumorna, a dijelom zato što se ništa posebno nije događalo, ne znam što da napišem točno o Istrugi. Izgleda da smo bili u nekoj međufazi kada nema baš gostiju, a u tri tjedna, koliko festival još traje, očekuje se dosta zabavnih radionica, performansa i slično. Prošli tjedan se više nudila atmosfera; pusta i nenaseljena uvalica, okužena borovima s tri strane, a morem s jedne, gdje svi «chillaju» u svim mogućim položajima. Ono što je tamo meni bilo najzanimljivije dalo se uslikati, pa sam to i učinila. Recimo, ovako izgleda ulaz u kafić/restoran; ispod sunčanih naočala nacrtano je miljardu zanimljivih detalja, od kojih je meni najdraža maca-leptir :D   Tek kad sam krenula slikat, skužila sam da je ono šareno iznad wc-a ustvari ruka, jer nikad nisam gledala na taj zid iz daljine, a draga mi je i 3d krava koja je nacrtana oko stolice zakačene na zid.   Moram napomenut da ja nemam apsolutno nikakva znanja, a bome ni talente vezane za likovnu umjetnost i izražavanje, ali imam tu osobinu ličnosti da se zaustavljam na šarenim ili vrckavim ili na neke čudnije načine zanimljivim stvarima. To ja zovem "svrakastost". Tako ne znam je li vještica koja je visila u staroj kamenoj kući umjetnost, ali ja sam se zaljubila  A nije me ostavila ravnodušnom ni šarena splav koju su oslikali ispred mojih očiju, i stvarno nije izgledalo teško.   I za kraj prilažem slikicu plaže. Izgleda bolje nego što je zaista; potpuno je neupotrebljiva za kupanje zato što to nije pijesak nego blato. Ali njen izgled, ljudi koji su na njoj stalno nešto radili, kao i cijela ta izoliranost od ostatka svijeta i okruženost mladim lijepim ljudima koji pričaju na raznim jezicima užasno su nas podsjećali na knjigu The beach. Pa smo bili zahvalni što nikoga nisu pojeli morski psi. |
|
Primijetila sam još davno, jer nisam potpuno slijepa i nemam Korsakoffljev sindrom, da moje rodice iz Slavonije, kada dođu kod mene na more na tjedan-dva, uvijek budu više na moru nego ja u cijelo ljeto (čak i u vrijeme kad je moje cijelo ljeto trajalo 3 mjeseca). Također, da na kraju tog izleta njih dvije izgledaju kao Beyonce, a na meni se jedva nazire trag kupaćeg kostima. Tome je tako, s jedne strane, jer se moje rodice kao gotovo sve Hrvatice počinju sunčati pred ljeto, u solariju ili dvorištu, ovisno o financijskoj situaciji i uopće postojanju solarija u mjestu, dok ja, u predljetno doba, stavljam kreme za sunčanje da mi se ne bi ogulile pjegice s lica već u lipnju. Međutim, ostaje i činjenica da, kad napokon stignu, one nisu tako prijemčive za razloge zašto ne otići do plaže. Samo kiša koja zaista pada i temperatura ispod 25 može ih zadržati kod kuće. U slučaju nas koji smo tu cijelo ljeto, uspjela sam se sjetiti barem 6 razloga koji nas odvrate od odlaska bilo kamo, a nisu baš u potpunoj vezi sa zdravom pameti. 1. Prevruće je. – Ovo je razlog broj jedan za raspoznavanje domaćina i gosta, jer nitko tko je došao na ljetovanje s kontinenta na more ne bi ni u bunilu rekao da je prevruće da bi se kupao. Logika je jednostavna: kad je ljeto, onda je vruće, kad je vruće, rashladiš se u moru, ono za to i služi. Sličan razlog koji nudimo je i „prejako je sunce“, a koji se lako čuje kao „odlično, lakše ću pocrnit“. 2. Bura je. – Bilo bi ugodnih 35 stupnjeva da zla bura ne rashladi temperaturu na groznih 30, zbog kojih nikako ne možemo izaći iz kuće bez parka-jakne. Ili, zbog bure ne osjetiš da ti je strašno vruće, pa ćeš ostati na suncu duže, izgoriti, dobiti rak i umrijeti. 3. Jugo je. – Ponekad mi se čini da ove razloge vadimo iz rukava samo zato da bismo pokazali kontinentalcima da mi imamo ta dva vjetra koje oni (misle da) nemaju, a koji su dio naših života toliko da bi im MUP trebao izdati osobnu. Općenito ne vidim zašto bi nas jugo trebalo zaustavit od odlaska na more, osim onog da jugo općenito služi tome da nas odvrati od rađenja bilo čega. 4. Kiša će. – Iako ujutro nema k od kiše, kao ni o od oblaka na nebu, sama činjenica da ju je sinoć Vakula spomenuo poslije dnevnika dovoljna je da o tome više ne raspravljamo. 5. Prekasno je – Ovo je pak razlog u kojem sebe vidim kao razumniju. Naprosto mi nema smisla krenuti na plažu u 11 sati. Ako smo odlučili spavat do 10, a to se lako odluči kad si na praznicima, onda za more treba pričekat do 5. Ili bar 3. Uglavnom, tu se upecam u nekih 70% slučajeva. 6. Ostat ću danas gledati reprizu Gilmoreica – Ili: imam cijelu sezonu Buffy-ubojice vampira na DVD-u. Ili: treba opeglat ovu robu i obrisat podove kad svi izađu iz kuće. Ili: netko mora i ručak skuhati. Uglavnom, prokletstvo toga da si na godišnjem – kod kuće. Jer kuća je mjesto koje te mami da radiš stvari kojih se nećeš prisjetiti na samrtnoj postelji. Da ne mislite da pored svega ovoga ja mora ni ne vidim cijelo ljeto, hitro moram spomenuti noćno kupanje. Ono mi, u teoriji, ima puno više smisla od dnevnog: lijepo se rashladiš pred spavanje, ne iscrpi te sunce, nema straha da izgoriš, nema previše ljudi (ako i ima netko koga nisi poveo sa sobom), more je čišće i mirnije, planktoni svjetlucaju, kupaći je višak.. Al ako ću bit iskrena, a moram bar malo, i to obično završi tako da odustanem od ulaska u more, pa se noćno kupanje pretvori u noćno jedenje čokoladne krafne na ručniku, noćno spavanje na plaži, noćno stajanje u plićaku 5 minuta govoreći „brrrrrrr“, noćnu vožnju sa kupaćim kostimima i ručnicima na stražnjem sjedalu, noćno gledanje drugih kako se kupaju.. U moju obranu, ja u svemu tome guštam. Sjedenju u vrtu, leškarenju u hladovini, spavanju ispod bora na plaži. Gluhim lijenim ljetnim popodnevima. Zato najviše i volim onu – vapšu-vari-vari.. |
Tjedan dana poslije Gay-pridea još uvijek nailazim na članke s lajtmotivom: „Dobro zašto oni nama moraju nabijat svoju seksualnost na nos? Nemam ja ništa protiv toga da rade što hoće u svojoj spavaćoj sobi, ali koga vraga svi mi moramo gledat kako se oni drže za ruke po ulicama?!“. Ta me izjava svaki put začudi, jer čini se da mnogi ipak nisu skužili poantu pride-marša, mada se slogan „pravo na vidljivost“ činio preočitim.Imala sam fazu kada sam ljude pozivala da zamisle na trenutak sebe friško i zanesenjački zaljubljene (a ponekad se ljudi iznenade činjenicom da gay-zaljubljenost izgleda manje-više isto kao i ona strejt), na kavi sa predmetom svoje žudnje, ali je ne smiju previše dodirivati, ne daj Bože poljubiti, a ne bi bilo poželjno ni da se previše milo gledaju. Ili, zamislite da izađete vani sa djevojkom, i nekog tipa kojemu se ona sviđa, a malo si je popio, pa je odluči večeras pošto poto nagovoriti da ode s njim kući. I upada joj sa probranim forama dok vi stojite pored nje, ne obazire se na „prijateljicu“, možda vas čak u jednom trenutku moli da mu pomognete nagovoriti ju da mu da šansu, dok vi i vaša djevojka zbunjeno zamuckujete jer ne znate što da mu kažete. Ponekad vam može dosaditi, pa ćete reći: slušaj, ne zanimaš me jer sam lezbijka i ovo ovdje je moja cura, stoga odgibaj“, ali u tom se slučaju možete pripremiti na jednu od slijedeće dvije reakcije: 1. „Ma daj, nemoj me &%$$#! Mislim, dobro, nisan ti napet, ne moraš sad smišljat isprike“ 2. „Zakon! Mogu li gledat?“ Zamislite kolika je to nevidljivost ako, ne samo što to nitko ne pretpostavlja, nego, kada i otvoreno kažete, budete optuženi da izmišljate, ili u zadnje vrijeme, da ste – pomodni. „Vidila je Madonnu i Britney i sad i ona ima curu. To se sad nosi“. Autor članka koji me je grunuo preko ruba da ipak napišem ovaj tekst spominje svoje gay-prijatelje koji svoju seksualnost „ko normalni ljudi“ drže u svojim spavaćim sobama i „ne pada im na pamet paradirati ulicama držeći se za ruke, hvatajući za guze i slično“. Međutim, stvar i je u tome da heteroseksualci najčešće nisu ni svjesni toga da se drže za ruke, ljube i hvataju za guze na ulicama, jer za njih je to svakodnevna pojava koja nije vrijedna spomena, a ne pravo za koje se trebaju izboriti. Uostalom, ne znam otkad to je hetero-seks samo u spavaćim sobama, zadnji put kad sam provjerila, njime su se prodavale žvake, tamponi, a o pivu da ni ne počinjem. U prilog drugoj strani, vidim zašto se taj marš nekima čini prenapadnim. Zaista, i meni su neki detalji tamo bili „viška“. Al društvene promjene valjda moraju početi nekim ekstremnim potezima. Ako tijelo koje po prirodi pluta na površini mora rukom držiš zaronjeno, ono će ti u jednom trenutku skliznuti iz ruke i odskočiti iznad površine, a tek se onda umiriti na njoj. Glupaava usporedba, ali dobro prikazuje i neke pojave koje smo već vidjeli: ekstremne feministkinje, francuska revolucija.. „Svi na barikade“ rekao bi Johnny, i, mada se prave promjene događaju polako i pomoću puno malih i tihih revolucija, obično počinju s praskom. S obzirom na stope smrtnosti nekih prijašnjih, ovaj je još prilično nenametljiv. „Kad oni imaju taj gej-pride, mi bumo selak-pride“ Pred par dana sam bila na jednom seminaru na kojem smo pričali o rangu. I o pojavi da, kada su u kontaktu dvije osobe različitog ranga po nekom kriteriju, onda ona koja ima viši rang obično tu razliku ni ne percipira kao bitnu. Npr. u prijateljstvu dvije osobe različitog socio-ekonomskog statusa, onaj bogatiji će reći „To uopće nije problem između nas. Mi smo prijatelji i vidimo se kao jednaki, nije nam važno koliko tko ima novaca“. Međutim, onaj drugi neće uvijek osjećati da su „isti“, i češće će primijetiti male situacije u kojima dolazi do izražaja njihov nejednak položaj, i situacije u kojima je njegovom prijatelju puno lakše. Jednom će pući i reći nešto kao „Lako je tebi, ti se ne moraš mučit radeći u Cinestaru uz studiranje da bi mogao platit piće, ti samo sipaš te pare iz džepova i častiš nas sve bez da trepneš!“ i ostaviti ovog drugog zatečenog „Dobro koji mu je sad? Jesam li ja ikad njemu nabijao na nos to što je siromašan? Samo sam mu htio pomoći tako da mu nekad platim nešto, jer imam.“. To ne znači da su bogati ljudi neosjetljivi, nego da (svi) ljudi lako previde situacije u kojima su u boljem položaju nego neki drugi. Klasični je primjer da nikad ne razmišljamo o privilegiji koju imamo činjenicom da možemo hodati, pa nam nije problem zaobići vozilo parkirano na pločniku ili preći preko cijevi koju su radnici razvukli preko puta. Samo ako smo u kolicima primijetit ćemo da svijet ustvari nije uređen za nas, već za one koji hodaju. Slično je i sa vidljivosti homoseksualaca. Oni se bore za ono što mi imamo: pravo da se ne srame svoje ljubavi. Ne pravo na analni seks u McDonaldsu, samo pravo na dostojanstveno postojanje. To je taj Pride. Reći ćemo da ih toleriramo, ali samo ako ostanu u svojim sobama. Reći ćemo „što je s našim pravom da to ne moramo gledati ako nam se gadi?“, što me podsjeća na sigurno mnogo puta izgovorene rečenice „što je s našim pravom da odemo na javni WC i ne moramo se brinuti je li na njemu prije nas bila neka crnčuga“. Iako to često zaboravljamo, povijest je ustvari pokazala da se ljudi lakše navikavaju na različitosti nego na negiranje vlastite prirode. Dugoročno, ovo drugo je opasnije po zdravlje. |
Uz dužno poštovanje polarnim medvjedima, pandama i čovječjim ribicama, meni bi bilo najžalije na svitu da izumru cvrčci.Eno se jedan parkira između pomi i cili dan ga slušan. Pa utihne načas da uvati dah, i onda opet uglas: "Sidi i ne mrdaj. Ovo je moj moment, ako nisi cvrčak, nije ti ni misto vanka u ovo doba" Ljetna popodneva su jedna od rijetkih stvari koje se nisu ni trunku promijenile otkad se sićan. Uopće ne razumin te priče o globalnim klimatskim promjenama. Al zato razumin zašto je T.B.F. stavio E-721 na nadam se uskoro pretposljednji album. Ovaj je postić posvećen Maši koja me indirektno podsjetila da moj blog nema više puno veze sa Splitom i tati koji je uzgojio ogromne pome u koje se svašta sakrije |
|
Išla sam se ulogirat na blog i na naslovnici samo preletila pogledom preko ključnih riječi: netko komentira sjednicu sabora nešto nešto na račun nas poreznih obveznika... Ovo mi je službeno jedan od najiritannijih izraza u hrvatskom jeziku. Kao što mi je općenito bedasta ta drama koja se uvijek diže oko saborskih zastupnika, a srž koje je obično "oni ništa ne rade/ rade bedastoće, a mi to plaćamo. Lako je njima, piju pivo u tom Saboru i spavaju, za tih 16 tisuća kuna bi trebali krv pišat". Znam, to je, naravno, često istina, ali ljudi su tako naivni. Ispada kao da oni najmanje rade u zemlji i primaju najveće plaće. I najbolje se zabavljaju. A samo neki dan jedna mi je od 5 čitačica ovog bloga spominjala (još jedan) primjer osobe koja u velikoj tvrtci većinu vremena "vata zjake", za plaću moguće veću od saborske. I uz to se ne mora nosit sa dosadnim novinarima, napadajućim člancima, embarasing fotografijama i javnim seciranjem svega što (ne) napravi. Kako to da u medijima nije tako popularno napadati managere, kao što je političare? Meni je, recimo, puno jasnije čemu na svijetu služe političari nego oni prvi. Druga stvar koja mi nije jasna je zašto smo toliko zagrizli na to da mi saborske zastupnike plaćamo svojim novcima, a ne pada nam na pamet da svojim novcima plaćamo i, recimo, ove i one savjetnike u velikim firmama. I da te velike firme svaki dan smišljaju toplu vodu da bi nas uvjerile kako moramo kupiti baš najnoviju verziju njihovog proizvoda, kako bi mogli plaćati sve te savjetnike i suradnike. Koje su unajmili da bi smišljali toplu vodu. I onda još treba organizirati team-building jer je neekonomično da zaposlenici gube vrijeme na grupno ispijanje kave na poslu. Pa se plati hotel, aktivnost, i još stručnih suradnika. I sve to novcima koje su dobili od ljudi, tutnuvši im usput proizvod koji im ili ne treba ili šteti. Najčešće oboje. Nije mi uopće bio cilj braniti zastupnike, samo mi se čini da na svijetu ima toliko ljudi koji rade malo (ili štetu) za velike novce, u odnosu na one druge koji rade krvavo za sitne novce, da mi je malo nepošteno uvijek napadati iste. I žao mi je što još nisam čula nijedan vic o predsjedniku uprave T-mobilea. Sad imam potrebu dodat disklejmer: nikako nisam u ovom tekstu htjela implicirat da svi ljudi koji puno zarađuju rade malo i ne zaslužuju velike plaće. Ili da svi bilo tko bilo šta, for that matter. Dodatak: ovaj tekst je napisan 24 sata prije početka mog prvog godišnjeg odmora. Vrijeme nikada nije teklo ovako sporo. Osjećam se ko pred zadnji dan škole, kad moraš odgurat još taj jedan, a jedan ko nijedan. Al nastava je ujutro, i opet se moraš dignut u 7. |