Išla sam se ulogirat na blog i na naslovnici samo preletila pogledom preko ključnih riječi: netko komentira sjednicu sabora nešto nešto na račun nas poreznih obveznika...
Ovo mi je službeno jedan od najiritannijih izraza u hrvatskom jeziku. Kao što mi je općenito bedasta ta drama koja se uvijek diže oko saborskih zastupnika, a srž koje je obično "oni ništa ne rade/ rade bedastoće, a mi to plaćamo. Lako je njima, piju pivo u tom Saboru i spavaju, za tih 16 tisuća kuna bi trebali krv pišat".
Znam, to je, naravno, često istina, ali ljudi su tako naivni. Ispada kao da oni najmanje rade u zemlji i primaju najveće plaće. I najbolje se zabavljaju. A samo neki dan jedna mi je od 5 čitačica ovog bloga spominjala (još jedan) primjer osobe koja u velikoj tvrtci većinu vremena "vata zjake", za plaću moguće veću od saborske. I uz to se ne mora nosit sa dosadnim novinarima, napadajućim člancima, embarasing fotografijama i javnim seciranjem svega što (ne) napravi.
Kako to da u medijima nije tako popularno napadati managere, kao što je političare? Meni je, recimo, puno jasnije čemu na svijetu služe političari nego oni prvi.
Druga stvar koja mi nije jasna je zašto smo toliko zagrizli na to da mi saborske zastupnike plaćamo svojim novcima, a ne pada nam na pamet da svojim novcima plaćamo i, recimo, ove i one savjetnike u velikim firmama. I da te velike firme svaki dan smišljaju toplu vodu da bi nas uvjerile kako moramo kupiti baš najnoviju verziju njihovog proizvoda, kako bi mogli plaćati sve te savjetnike i suradnike. Koje su unajmili da bi smišljali toplu vodu.
I onda još treba organizirati team-building jer je neekonomično da zaposlenici gube vrijeme na grupno ispijanje kave na poslu. Pa se plati hotel, aktivnost, i još stručnih suradnika.
I sve to novcima koje su dobili od ljudi, tutnuvši im usput proizvod koji im ili ne treba ili šteti. Najčešće oboje.
Nije mi uopće bio cilj braniti zastupnike, samo mi se čini da na svijetu ima toliko ljudi koji rade malo (ili štetu) za velike novce, u odnosu na one druge koji rade krvavo za sitne novce, da mi je malo nepošteno uvijek napadati iste. I žao mi je što još nisam čula nijedan vic o predsjedniku uprave T-mobilea.
Sad imam potrebu dodat disklejmer: nikako nisam u ovom tekstu htjela implicirat da svi ljudi koji puno zarađuju rade malo i ne zaslužuju velike plaće. Ili da svi bilo tko bilo šta, for that matter.
Dodatak: ovaj tekst je napisan 24 sata prije početka mog prvog godišnjeg odmora. Vrijeme nikada nije teklo ovako sporo.
Osjećam se ko pred zadnji dan škole, kad moraš odgurat još taj jedan, a jedan ko nijedan. Al nastava je ujutro, i opet se moraš dignut u 7.
Post je objavljen 05.07.2007. u 20:47 sati.