30.07.2007., ponedjeljak

The beach. The booze. The Ooze

«Ljubavi, kad ćemo mi na neki otok?» zapitkuje me Čarobnjak svaki dan posljednja tri tjedna. On plaća cijenu moje inertnosti kao životnog stila, spomenute u proteklom postu. Pa sam iz samilosti, a i nekih sebičnih razloga, prošnjufala što se događa po obližnjim otocima u posljednjim danima moga, sada već pokojnog, godišnjeg odmora. Ko za vraga, sestra mi je ostavila otvorenu stranicu Ooze festivala, pa sam, pola sata kasnije, objašnjavala Čarobnjaku kako u srijedu idemo na Korčulu, u uvalu imenom Istruga. Kad smo krenuli, nismo znali gdje je to točno, kako se tamo dolazi, hoćemo li imati gdje podići šator, a kamoli je li ono što nas tamo čeka vrijedno truda, ali imala sam ideju da je to što govorimo jezik (manje-više, slabo ja razumijem te lokalce), i imamo novaca u novčaniku (opet manje-više) dovoljna garancija da nam se ništa loše ne može dogoditi. Međutim, u tu jednadžbu nisam uvrstila činjenicu da je ili Korčula crna rupa hrvatskog turizma, ili je naš turizam statistički značajno lošiji nego što ga prikazuju na televiziji. Kroz ta dva dana prošvrljali smo kroz Vela Luku i malo turističko mjestašce imenom Brna, oba vrlo klasična dalmatinska mista – more, riva, kamene kućice, crkvica. Vela Luka nije niti približno kao što bi se dalo zaključiti iz pjesme, koja je očito napisana zato što su je svi dotada zaboravljali. However, najviše smo im zapamtili kako su nas opljačkali za hranu. Za cijene za koje se u restoranima u centru Zagreba može dobiti gurmanska porcija fine spize, mi smo jeli: njoke sa šalšom i dlakom, veliku pizzu manju od nekih pizzeta koje sam vidjela, te salatu s plodovima mora, naravno onim smrznutim Ledovim, iako je nevjerojatno čisto more bilo doslovno nadohvat ruke, i da sam kroz njega prošla mrežicom za kosu, uhvatila bih solidan ručak. To sve bilo je servirano na stolnjacima s mrljama (zar su samo meni isprali mozak reklamnim porukama da su za uspjeh ugostiteljskog objekta ključni blistavo bijeli stolnjaci bez tvrdokornih mrlja?), a jednom popraćeno i prljavom salvetom. Čarobnjak i ja smo zaključili da moramo vježbati svoju asertivnost i vještine svađanja s konobarima u vrijeme turističke sezone. Postoji riječ za nas, ali nije lijepo da je pišem, ponekad ovo čita moja mama. Uglavnom, Oooze se događa u uvali Istruga, koja se pak nalazi pored ranije spomenute Brne. Oduševljavajuća je činjenica da ne postoji nikakav javni transport iz bilo kojeg mjesta na Korčuli do Brne, kao ni obratno, naravno. Stoga smo se dovezli do mjestašca imenom Smokvica, i na autobusnoj nas je stanici zabljesnuo kafić Ante Gotovina, sa plakatom i natpisima koji bi i Zadrane posramili. Meni bi bilo logičnije da je zvijezda mista Tajči, al okej. Jedna je strelica pokazivala smjer Brne, pa smo krenuli pješke, a onda smo na svakom slijedećem raskršću slijedili intuiciju. Već je počeo padati mrak kad smo došli do Istruge, a da smo dobro skrenuli sada je govorio Reggea koji se probijao kroz borove. Našli smo ljude kako leškare na improvizirano sklepanim klupicama i ležaljkama na plaži, i, na veliko olakšanje, par dobrih mjesta za kampiranje. Dijelom zato što sam preumorna, a dijelom zato što se ništa posebno nije događalo, ne znam što da napišem točno o Istrugi. Izgleda da smo bili u nekoj međufazi kada nema baš gostiju, a u tri tjedna, koliko festival još traje, očekuje se dosta zabavnih radionica, performansa i slično. Prošli tjedan se više nudila atmosfera; pusta i nenaseljena uvalica, okužena borovima s tri strane, a morem s jedne, gdje svi «chillaju» u svim mogućim položajima. Ono što je tamo meni bilo najzanimljivije dalo se uslikati, pa sam to i učinila. Recimo, ovako izgleda ulaz u kafić/restoran; ispod sunčanih naočala nacrtano je miljardu zanimljivih detalja, od kojih je meni najdraža maca-leptir :D Tek kad sam krenula slikat, skužila sam da je ono šareno iznad wc-a ustvari ruka, jer nikad nisam gledala na taj zid iz daljine, a draga mi je i 3d krava koja je nacrtana oko stolice zakačene na zid. Moram napomenut da ja nemam apsolutno nikakva znanja, a bome ni talente vezane za likovnu umjetnost i izražavanje, ali imam tu osobinu ličnosti da se zaustavljam na šarenim ili vrckavim ili na neke čudnije načine zanimljivim stvarima. To ja zovem "svrakastost". Tako ne znam je li vještica koja je visila u staroj kamenoj kući umjetnost, ali ja sam se zaljubila A nije me ostavila ravnodušnom ni šarena splav koju su oslikali ispred mojih očiju, i stvarno nije izgledalo teško. I za kraj prilažem slikicu plaže. Izgleda bolje nego što je zaista; potpuno je neupotrebljiva za kupanje zato što to nije pijesak nego blato. Ali njen izgled, ljudi koji su na njoj stalno nešto radili, kao i cijela ta izoliranost od ostatka svijeta i okruženost mladim lijepim ljudima koji pričaju na raznim jezicima užasno su nas podsjećali na knjigu The beach. Pa smo bili zahvalni što nikoga nisu pojeli morski psi.

- 22:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #