15.07.2007., nedjelja

Borila sam se da ovo ne napišem, ali nije uspjelo

Tjedan dana poslije Gay-pridea još uvijek nailazim na članke s lajtmotivom: „Dobro zašto oni nama moraju nabijat svoju seksualnost na nos? Nemam ja ništa protiv toga da rade što hoće u svojoj spavaćoj sobi, ali koga vraga svi mi moramo gledat kako se oni drže za ruke po ulicama?!“. Ta me izjava svaki put začudi, jer čini se da mnogi ipak nisu skužili poantu pride-marša, mada se slogan „pravo na vidljivost“ činio preočitim. Imala sam fazu kada sam ljude pozivala da zamisle na trenutak sebe friško i zanesenjački zaljubljene (a ponekad se ljudi iznenade činjenicom da gay-zaljubljenost izgleda manje-više isto kao i ona strejt), na kavi sa predmetom svoje žudnje, ali je ne smiju previše dodirivati, ne daj Bože poljubiti, a ne bi bilo poželjno ni da se previše milo gledaju. Ili, zamislite da izađete vani sa djevojkom, i nekog tipa kojemu se ona sviđa, a malo si je popio, pa je odluči večeras pošto poto nagovoriti da ode s njim kući. I upada joj sa probranim forama dok vi stojite pored nje, ne obazire se na „prijateljicu“, možda vas čak u jednom trenutku moli da mu pomognete nagovoriti ju da mu da šansu, dok vi i vaša djevojka zbunjeno zamuckujete jer ne znate što da mu kažete. Ponekad vam može dosaditi, pa ćete reći: slušaj, ne zanimaš me jer sam lezbijka i ovo ovdje je moja cura, stoga odgibaj“, ali u tom se slučaju možete pripremiti na jednu od slijedeće dvije reakcije: 1. „Ma daj, nemoj me &%$$#! Mislim, dobro, nisan ti napet, ne moraš sad smišljat isprike“ 2. „Zakon! Mogu li gledat?“ Zamislite kolika je to nevidljivost ako, ne samo što to nitko ne pretpostavlja, nego, kada i otvoreno kažete, budete optuženi da izmišljate, ili u zadnje vrijeme, da ste – pomodni. „Vidila je Madonnu i Britney i sad i ona ima curu. To se sad nosi“. Autor članka koji me je grunuo preko ruba da ipak napišem ovaj tekst spominje svoje gay-prijatelje koji svoju seksualnost „ko normalni ljudi“ drže u svojim spavaćim sobama i „ne pada im na pamet paradirati ulicama držeći se za ruke, hvatajući za guze i slično“. Međutim, stvar i je u tome da heteroseksualci najčešće nisu ni svjesni toga da se drže za ruke, ljube i hvataju za guze na ulicama, jer za njih je to svakodnevna pojava koja nije vrijedna spomena, a ne pravo za koje se trebaju izboriti. Uostalom, ne znam otkad to je hetero-seks samo u spavaćim sobama, zadnji put kad sam provjerila, njime su se prodavale žvake, tamponi, a o pivu da ni ne počinjem. U prilog drugoj strani, vidim zašto se taj marš nekima čini prenapadnim. Zaista, i meni su neki detalji tamo bili „viška“. Al društvene promjene valjda moraju početi nekim ekstremnim potezima. Ako tijelo koje po prirodi pluta na površini mora rukom držiš zaronjeno, ono će ti u jednom trenutku skliznuti iz ruke i odskočiti iznad površine, a tek se onda umiriti na njoj. Glupaava usporedba, ali dobro prikazuje i neke pojave koje smo već vidjeli: ekstremne feministkinje, francuska revolucija.. „Svi na barikade“ rekao bi Johnny, i, mada se prave promjene događaju polako i pomoću puno malih i tihih revolucija, obično počinju s praskom. S obzirom na stope smrtnosti nekih prijašnjih, ovaj je još prilično nenametljiv. „Kad oni imaju taj gej-pride, mi bumo selak-pride“ Pred par dana sam bila na jednom seminaru na kojem smo pričali o rangu. I o pojavi da, kada su u kontaktu dvije osobe različitog ranga po nekom kriteriju, onda ona koja ima viši rang obično tu razliku ni ne percipira kao bitnu. Npr. u prijateljstvu dvije osobe različitog socio-ekonomskog statusa, onaj bogatiji će reći „To uopće nije problem između nas. Mi smo prijatelji i vidimo se kao jednaki, nije nam važno koliko tko ima novaca“. Međutim, onaj drugi neće uvijek osjećati da su „isti“, i češće će primijetiti male situacije u kojima dolazi do izražaja njihov nejednak položaj, i situacije u kojima je njegovom prijatelju puno lakše. Jednom će pući i reći nešto kao „Lako je tebi, ti se ne moraš mučit radeći u Cinestaru uz studiranje da bi mogao platit piće, ti samo sipaš te pare iz džepova i častiš nas sve bez da trepneš!“ i ostaviti ovog drugog zatečenog „Dobro koji mu je sad? Jesam li ja ikad njemu nabijao na nos to što je siromašan? Samo sam mu htio pomoći tako da mu nekad platim nešto, jer imam.“. To ne znači da su bogati ljudi neosjetljivi, nego da (svi) ljudi lako previde situacije u kojima su u boljem položaju nego neki drugi. Klasični je primjer da nikad ne razmišljamo o privilegiji koju imamo činjenicom da možemo hodati, pa nam nije problem zaobići vozilo parkirano na pločniku ili preći preko cijevi koju su radnici razvukli preko puta. Samo ako smo u kolicima primijetit ćemo da svijet ustvari nije uređen za nas, već za one koji hodaju. Slično je i sa vidljivosti homoseksualaca. Oni se bore za ono što mi imamo: pravo da se ne srame svoje ljubavi. Ne pravo na analni seks u McDonaldsu, samo pravo na dostojanstveno postojanje. To je taj Pride. Reći ćemo da ih toleriramo, ali samo ako ostanu u svojim sobama. Reći ćemo „što je s našim pravom da to ne moramo gledati ako nam se gadi?“, što me podsjeća na sigurno mnogo puta izgovorene rečenice „što je s našim pravom da odemo na javni WC i ne moramo se brinuti je li na njemu prije nas bila neka crnčuga“. Iako to često zaboravljamo, povijest je ustvari pokazala da se ljudi lakše navikavaju na različitosti nego na negiranje vlastite prirode. Dugoročno, ovo drugo je opasnije po zdravlje.

- 10:21 - Komentari (2) - Isprintaj - #