Timemetropolis https://blog.dnevnik.hr/tempovelegrada

srijeda, 23.04.2008.

Strah od smrti

Čovjek je čim se rodi, već zreo za smrt, a opet, kad umre, uvijek prerano umre. Umiru mala, još i nerođena djeca, a umiru i mladi ljudi koji su tek krenuli u život i stari u dubokoj starosti. No, kad god čovjek umre, on prerano umre, jer nije stvoren za smrt, nego za život. Čovjek je po svojoj naravi, smrtno biće koje jednom mora umrijeti. Svako osmišljavanje života koje ne zna osmisliti i samu smrt, uvijek razočara čovjeka, ostavi ga na cjedilu, jer ga ostavlja u tjeskobi pred smrću koja ga najviše zastrašuje. Čovjek je biće stvoreno za život, a u isto vrijeme uplašeno i ugroženo smrću.

Smrt nije neka apstrakcija, ona je neizbježni događaj, ma koliko god mi nepojmljivo djelovalo da ću baš ja i oni koje volim nestati i da za stotinjak godina više neće biti niti uspomene na bilo što iz našeg života. Znam kad idem na groblje pročitati imena na spomenicima i zamišljat si kakav su život ti ljudi imali, što su voljeli, što ih je žalostilo, sa čime su se bavili, a sada ništa od toga više ne postoji za njih. Ništa! Znam da će za par godina netko tako prolaziti pored grobova mojih bližnjih i pored mog groba i isto tako možda pomisliti za neke moje bližnje i neku prošlu mene.

Ja se ne bojim toliko smrti svoje osobne, već me je strah za one koje volim. Sjećam se da sam kao curica znala ponavljati- samo da nitko od onih koje ja volim ne umre prije mene, samo da ja prva umrem. Jer nitko kome je umro doista netko blizak konkretno nije s vremenom izliječio tugu, ona je postala samo manje izražena, na van, ali ostala je unutra. Ona praznina, ona tiha tuga koja je još i jača od one koja se javlja uslijed šoka. Ono kada nakon nekoliko godina listaš album sa slikama i gledaš slike i svega se sjetiš, pa i onoga kada si propustio nešto reći, napraviti a trebao si, kada te neki miris, glas, podsjeti na tu osobu, glazba, odjeća, milion malih stvari. To je ta tuga i vrijeme je ne liječi.

Ja se bojim da zadnji put vidim ljude koje volim. Možda zato jer nisam izrealizirala u životu sve što sam htjela? Možda zato što mi ljudi nisu pružili sve što želim, a nisam ni ja njima? Vjerujem da kad nam je život ispunjen i kad smo uglavnom zadovoljni sobom, nema razloga za brigu. Radim ono što me veseli, odabirem ljude koji će me moći voljeti. Uostalom, zašto je život toliko bolji od smrti? Nije da vjerujem u reinkarnaciju, ali smatram da je strah od smrti neki naš oblik sebičnosti u smislu da mislimo da puno značimo sebi i drugima pa nas je samima sebi šteta da jednom nestanemo. A maleni smo. Svi do jednoga. Kad to shvatimo, mislim da neće biti straha od smrti. Bojati se možemo jedino nestanka svih ljepota koje smo u životu proživjeli. Da, toga se ja bojim. Nestanka lijepe strane života.

ponedjeljak, 21.04.2008.

Reklame svuda oko nas – glupe reklame!

Gdje god se okreneš, gdje god pogledaš, koji god televizijski program okreneš, reklame samo vrebaju. Kupim neki časopis, prvo ga moram istresti kao tepih ne bi li poispadali svi reklamni letci i umetci. Na kraju časopis ostane jadno tanak a ja do gležnjeva u papiru. Najdosadniji oblik je svakako televizijski. Ne samo da televizijske reklame čine 50 % sveukupnog programa, što je samo po sebi iritantno, već je i njihov sadržaj većinom toliko loš i naivan da to jednostavno vrijeđa.

Uvijek se određeni proizvod prikazuje se u najboljem svjetlu, gdje kupac dobiva sve što može poželjeti. Svijet koji opisuju reklame je prepun privlačnih ljudi koji imaju sve: ljepotu, novac, zdravlje, ali istovremeno čovjek pomisli da u tom svijetu svi ljudi imaju menstruaciju, prišteve, prhut, prljave stanove i smrdi im iz usta.

Ono što me naprosto izluđuje su reklame usred filmova. Film je cjelina, a oni koje gledam i volim/cijenim imaju i malo veće pretenzije od tupog humora ili kvaziromantičnog cviljenja. Naprosto mi se digne tlak kad me usred atmosfere filma zapljusnu reklame, okrećem program i vratim se za 5-10 minuta i dotad uglavnom zaboravim što sam gledala. Onog tko je izmislio prekid filma zbog reklama trebalo bi pred zid. No to je samo moje osobno mišljenje - televizijske kuće vjerojatno svršavaju na tu ideju.

U reklamama za proizvode namijenjene skidanju celulita i sličnim sranjima, uvijek bude neka retuširana ženska koja nema ni malo celulita!!! Kao skinula ga je upravo s tim proizvodom, kako da ne! Mislim stvarno, mogu ja takve promjene bez problema napravit u Photoshopu. Ili kad reklamiraju brijače aparate na obrijanim muškarcima. Kako mogu raditi budale od nas? Gdje je u svom tom svijetu nestalo ono prirodno, iskonsko? U čemu leži ta potreba za dokazivanjem da si žena mora povećati grudi i napumpati usnice (a ne daj Bože ako taj proces ne uspije jer tek onda izgleda nakaradno)?

One odvratne reklame za uloške su mi najgore! Sigurno je zanimljivo slušati o tome kako se ona tekućina pretvara u gel i kako je određeni uložak puno bolji od "običnog uloška. Žene u reklami čine stvari koja nijedna normalna žena u te dane u mjesecu ne čini - odlazi na bazen, pleše akrobatski rock'n'roll ili se polugola guzi pred ogledalom. Reklamirani uložak u stanju je upiti više krvi nego li je odrasla osoba ima. Da ne pričam o reklamama za deterdžente, nakon pranja s reklamiranim proizvodom rublje je toliko bijelo da ga je moguće izravno gledati jedino s naočalama za zavarivanje. Npr. Perwoll. Kako da ne, svaki čovjek sa sobom u kino ili na klizalište nosi deterdžent i pokazuje njegovu učinkovitost…

Zašto nitko ne smisli neku smiješnu reklamu pa da se o njoj priča?! Zbilja ne znam kom je smiješna ona reklama "smrdi, smrdi,.. užasno smrdi" ili ona gdje žena neda mužu da ju snima jer se osjeća "tako napuhnuto". Reklame ne bi bile toliko strašne, kada ih ne bi puštali 555 puta dnevno, možda bi nekoga i privukle na kupnju, ali na takav način samo odbijaju kupce! Postavlja se pitanje je li medij tu da nauštrb sadržaja pravi prostor reklami ili reklama da popunjava (isprazni) medij? Ili neka kombinacija to dvoje...

srijeda, 16.04.2008.

Cipele s visokom potpeticom, zvane Štikle

One nikada ne izlaze iz mode. One su trećina svakog izloga koje nikad ne gube svoje mjesto. One su pijedestal s koga žene i poneki muškarac skaču gore - dole u ime slobodne kretnje. Neke žene na njih troše cijelo bogatstvo i jednostavno ih nikada ne mogu imati previše a neke ne žele čuti za njih kao ja.

Žena ne nositi štikle da bi se svidjela nekom muškarcu već da se ona sama osjeća ženstvenije. Što je idealno za one koje same po sebi tu karakteristiku ne posjeduju ili nije pretjerano izražena. Muškarci visoke pete doživljavaju kao signaliziranje za parenje. Što je peta viša, 'signal' koji žena odašilje je jači. Uvijek postoje i čudni primjerci koji tijekom ženskog orgazma gledaju u kojem joj se položaju nalazi stopalo, postoje muškarci kojima je lupkanje potpetica sexy. Podosta muškaraca opisalo bi taj zvuk kao seksi. Postoje žene koje štikle gledaju samo iz daleka, i ne mogu ni zamisliti da stanu na njih. Dok druge ne mogu zamisliti svoj život bez štikli.

Nisu štikle čarobne, nije dovoljno samo znati hodati u njima; mislim da se prava čarolija događa kad se vrat izduži, ramena spuste, trbuh i stražnjica uvuku. Jako puno žena zaboravlja da je takvo držanje ključno, da ih može podići više nego bilo kakva šminka - sjete ga se tek kad stanu na štikle. Zato mi se čini da se štikli pridodaje malo previše važnosti. Ideja da žena nije žena ako nije u štiklama je poprilično ograničena i sa povijesnog i sa kulturološkog stajališta - žene prije petnaestog stoljeća nisu bile ženstvene? Ili pak žene u drugim kulturama u kojima naglasak nije na visini i nozi u potpetici nisu žene? Mislim da je spektar ženske ljepote ipak malo preširok i prebogat da bi se forsirao u tako ograničene zapadnjačke kalupe… bezveze.

Ja ne volim štikle iako uljepšaju izgled noge i cijelog držanja žene... Hlaće i tenisice i krećem gdje god treba. Kupila sam jedne jedine u životu, na nagovor prijateljice. Nakon što sam ih obula, zauvijek su ostale u ormariću za cipele. Zašto da ih nosim i da me ludo bole noge, da mi kralježnica pati i da mi je neudobno većinu vremena? Jer ako ćemo iskreno to sve se događa pri nošenju štikli. Volim tenisice, da mogu normalno hodat. Popizdim kad vidim ženske kako se pate u tim kurcima od cipela. I kad me posprdno gledaju jer sam u tenisicama i ne da mi se ganjat modu i njihat kukovima u hodu.

Sve koje "nabadaju" neka se drže šlapa i tenisica, il neka nauče hodati u štiklama. Nema mi gore a bogami ni smješnije stvari u vezi sa štiklama i ženama koje ne znaju kako ih nositi, kad ih vidim kako glupo hodaju, kao rode, dižu noge i ruše se s visine jebote, ko da će aterirat na nos, poskakuju nekako glupavo, to je prestrašeno, vidiš da se znoje, da se muče... očaj. Kako se ono kaže? Nije za kravu sedlo? Imali jedan, deset ili pedeset pari cipela s visokom potpeticom - jedno je sigurno. Nosite cipele u kojima se najugodnije osjećate, jer najčešće su one i najbolji izbor.

utorak, 08.04.2008.

Vrijeđanje ili prosipanje pameti?!

Pitam se ponekad, zašto ljudi kojima se život svodi na to da od 0-24 sata vrijeđaju druge uopće žive? Što imaju od toga da vrijeđaju druge? Da vrijeđaju ljude na blogu? Zašto se ljudi dolaze liječiti i ispucavati svoje frustracije na blogove na sasvim jedan glup i nekulturan način?

Čitaju se blogovi koji nam odgovaraju, ako se nekome ne sviđa nečiji blog - ne posjećuje ga i to je to. Najodvratniji su komentari koji vrijeđaju a nema potrebe za tim. Ako se sa nečijim stavovima ne slažemo možemo iznijeti svoj stav i argumente, ali bez vrijeđanja.

Komentara tipa vrijeđanja i podcjenjivanja samo potvrđuje kakav je on/ona i da nemaju pojma o čemu pišem i što želim reći, te da je isfrustriran/a i došao/la se ispucati na moj blog. Vrijeđanje preko komentara na blogovima je najbesmisleniji način svađe, stoga, jedite govna svi kojim je to u cilju!

Jadno je što danas ne možeš napisati što želiš, da te netko ne izvrijeđa. Može se sve na lijep način, pa tako i reći što ne valja a u krajnjem slučaju ne moraju dolaziti na blog. Čitaju me ljudi koji me čitaju , oni koji me shvaćaju i razumiju te prihvaćaju takvu kakva jesam. Pišem radi sebe i da mi bude lakše, da si olakšam ili da jednostavno napišem nešto jer se bolje osjećam.... Uvijek postoji spam ili zabrani kom, ali čemu vrijeđanje?

Otvorim danas komentare na blogu da vidim dali mi je tko komentirao i dali se slaže tko sa mnom i ono:

„ocito nisi zadovoljan svojim izgledom pa pratis ako je to pracenje druge zvijezdice koje imaju smisao zivota! zao mi je ako neznas da danas samo takvi prolaze na svijetu...
i BTW nije Kićo već Mišo Kovač... toliko o tvom praćenju celebritiya....“

„ i jos nesto... decko dragi raspitaj se sto je anoreksija i dali je Mia anoreksicna!! cura ima tjelo,stas,ljeporu sve sto uspjesnoj manekenki treba...!! vidi se do kuda je dogurala a tek je krenula u svijet!! i nisi ti taj koji sudi ili koji ce suditi kako,tko gdje treba izgledati!! zbilja jadno i ponizno... ovaj post iskreno sve govori o tebi i tvom ocito dosadnom zivotu!!“

Što je pjesnik htio reći s tim?
Kao prvo nije ni pročitao post, jer da je pročitao skužio bi da sam žensko!
Kao drugo da je pročitao post skužio bi da ja ne patim od dosadnog života….
Kao treće shvatio bi da ne patim od svog izgleda ni malo…

Ne kužim to... Svatko ima svoje mišljenje, komentari zato i postoje da se vlastito mišljenje može izreći, ali se isto to može napraviti bez ružnih riječi, napada ili vrijeđanja. Neki postovi koje sam pročitala nisu mi po volji i napisati ću svoje mišljenje, koliko ono bilo različito, neshvatljivo, nelogično... Neću nametati svoje stavove, a ako mi se postovi i mišljenje osobe koja ima taj blog ne sviđa, jednostavno neću zalaziti više tamo. Ima jako puno blogova i svatko može naći nešto po svojoj volji. Ali nazivati ljude idiotima, glupim guskama ili tko zna kakvim imenima jednostavno nije način, a još manje argument.

subota, 05.04.2008.

Anoreksija ili moda... ili pak bolest mozga?

Ne vjerojatno da su sve ženske voditeljice, pjevačice, manekenke… itd. glupave, anoreksične, mršavice, ružne a misle da su bogom dane, pol njih ne zna pravilno izgovoriti riječ a kamo li cijeli rečenicu, a muški su svi neki pederi, ne zna se koji je veći od kojeg... Kad su zajedno u eteru, za popizdit...

Nema više neke normale voditeljice, pjevačice, manekenke... itd. koja ne izgleda kao da nije stavili komadić hrane u usta punih 10 godina, na kojoj ne visi ništa i koja je normalno odjevena, koja prirodno a NE plastično izgleda, koja ima smisla za humor i nije ukočena...

A nema boga mi ni voditelja koji liče na muškarca, da ne maše rukicama, da ne čupa obrve, da nije imao operaciju usana i nosa i da ne viče svojim izgledom "Ja sam topli brat- Hoćeš da mi popušiš?"

Gledam u petak Farmu, onu anoreksičnu voditeljicu, koja ako ima neki 30 kila najviše, sa onom svojom bujnom frizurom koja joj lice pojede, u onim hlačama, tajicama (što li su već jebote) i haljini preko toga... pitam se pa koji je njoj kurac??? Pa da li ona sebe ne vidi na što liči? Da li zna da postoji ogledalo?

Zatim dolazi u goste pjevačica iz Magazina koja ne liči ni na što, misli da je najljepša pa se mora presvlačiti za svaku pjesmu, ma koji kurac??? Sa onim svojim plastičnim usnama kao nešto pjeva a nema pojma što je pjevanje, ustvari nije pustila glas uopće... samo otvarala i zatvarala usta. Pitam se tko je nju pustio da pjeva? Gluposti se ja i pitam, ipak joj je tatica Mišo... to nam sve govori. Ali opet ne vjerojatno je da ona svoje pjesme ne može upamtiti i otpjevati ili se barem praviti da pjeva... I ona je kao neka pjevačica... ma jebem ti naše pjevače i pjevačice... nabijem ih na kurac.

Svinjogojac Drele koji se kao kuži u život na Farmi... Salo mu viri sa svi strana, hlače mu već pucaju... sa svojim isfuranim forama koje više smisla nemaju. Stvarno mi je taj lik antipatičan i odvratan da ga ne mogu gledati… De… Drele odi u mirovinu….

Renata Sopek… kako li je ta postala voditeljica, nije karizmatična niti je zgodna… odvratna je, ima staračko lice, odvratan karakter, odvratan nastup, užasne usnice (da ga jebeš to nije sexy)… ženska izgleda s onim usnama ko patak… operacija toliko ima da ne zna ni sama koliko. Kako je ona došla na to mjesto voditeljice? Šarmom? …Očito ga je potrošila na putu do uspjeha.

Voditelj Daniel iz „Red Carpeta“ je dosadnjaković i ništkoristi. A kad se pojavi sa frizuricom ne mora više ništa niti reći. U onim svojim košuljicama roza boje ili Ne znam da li taj frajer zaista misli da je duhovit, ali njegovi pokušaji da to postigne su zaista jadni. Vrhunac njegovog novinarstva je odlazak u samo njemu egzotični Beograd i tamo skup sa kojekakvim debilima prodavat nam muda pod bubrege. I još ga netko plaća za to. Pa Bože ak te ima pogledaj…

Ne razumijem kako netko može kritizirati i komentirati kako se netko oblači i građu tijela a ne zna sam sebe odjenuti i dovesti u red svoju kilažu. Zar je ono što oni oblače u trendu? Zar je anoreksija i glupavost isto u trendu? Pa mislim tko to nosi, tko voli vidjeti anoreksičnu žensku???! Zar vam ne bi bilo smiješno da vidite nekog tako odjevenog na ulici uz to još da je anoreksična? Ne samo da nije u trendu nego to što oni nose nije nikad bilo u trendu. Toliko o njihovoj stručnosti. Jebena sramota za Hrvatsku!!!

utorak, 01.04.2008.

Ma, sve je laž… proklete laži…

Što zapravo ne valja u laži? Jesmo li se ikada upitali, kako će nas drugi moći voljeti, ako ga stalno zavaravamo i razočaravamo svojim lažima (bilo koje vrste, i one "bezazlene" s vremenom postanu navika)? Kako ćemo tražiti povjerenje druge osobe, ako to povjerenje zloupotrebljavamo? Kako možemo očekivati da će nas prijatelji ili poznanici moći voljeti kad nas ne mogu prepoznati pod silnim maskama koje nosimo kao da su maškare svaki dan?

Opće je poznato da nam mediji lažu, ali i to da volimo slušati i gledati te laži, da nam lažu ljudi oko vas, čak i naši najbliži, ali i da nismo baš sigurni želimo li od njih čuti samo golu istinu, koja često “boli”. Naravno, lažemo i mi njima, lažemo i sami sebi. Želje nas varaju, užici skrivaju ono što zaista želimo, osjećaji nas zavaraju, tijelo zavede, intuicija prevari. Laži, krive procjene, pogreške, zablude, tjelesne halucinacije, mentalna uzbuđenja, sve su dio života koji je nemoguće izbaciti. Čini se da istina jednostavno više nije relevantno pitanje. Istinu možemo koristiti kao laž, laž kao istinu, većina ljudi to zna iz vlastitog života. Danas je teško vjerovati u obećanje “istina će te osloboditi”, jer nas i istina može navesti na okrutna i katastrofalna djelovanja, a s druge strane, ni u samoj slobodi nema nikakve istine jer nas sloboda može učiniti praznima, površnima, neodgovornima i bešćutnima. Zbog toga čovjek nije snažan, više ničime ne može opravdati i osmisliti ono što čini sebi, drugim ljudima. I tada postaje jasno koliko čovjek ovisi o svojim neljudskim aspektima, budući da kao biće jednostavno nema uvjerljivih vrijednosti kojima bi mogao pokazati ono što čini.

Problem čovjeka nije što se otuđio od svoje, nego to što je prekinuo komunikaciju s vlastitom neljudskošću pa se ona može pokazati samo u izvitoperenim oblicima. Život se jednostavno ne sastoji od borbe istine i dobra i zla. Upravo je zlo stvorilo civilizaciju, zločinci su začetnici “časnih” obitelji, osnivači gradova, naroda i država. S druge strane, istina koja nije uzbudljiva ne zanima nikoga osim “stručnjaka” (jer je jedino njima uzbudljiva), a dobra osoba koja nije istodobno cool, ljudima je jednostavno dosadna. Zar nisu svi povijesni heroji postajali tek nakon što bi pobijedili neko zlo biće, svladali neko iskušenje?! Bez te sposobnosti da pobijede u nekoj borbi jednostavno ne bi bili dovoljno cool. Dakle, borba je, a ne dobrota, ono što ih je učinilo cool-osobama.

To ipak ne znači da su ljudi u svojoj naravi zli, mračni, morbidni ili perverzni. Prije je riječ o tome da ljudima gotovo sve vrlo brzo dosadi i da uvijek traže neki intenzitet, pa su i zlom opsjednuti zato što je ono opasno. I ljubav je zapravo “zanimljiva” samo ako je opasna, ako stvari dovodi u pitanje, a čovjeka do granica njegova poznatog svijeta. “Obična” dobrota, nježnost i razumijevanje nisu opasni za opstanak i stoga, čovjek pozornost usmjerava prema područjima koja su realna prijetnja. Da bi se, s jedne strane, pripremio za moguću realnu opasnost, a s druge izvukao iz nje užitak i korist, čovjek mora vježbati tu opasnost “unaprijed”, u zaštićenim okolnostima, u sigurnome okružju mašte, udobno zavaljen u fotelju.

Sve to ipak ne znači da ljude više ništa ne može šokirati. Uvijek u konkretnim slučajevima postoje osobne i grupne granice podnošljivog i prihvatljivog, ali sada takva zgražanja više nemaju neku snažnu podršku. Dakle, i danas je alternativno sve ono što nastavlja biti otvorenim za drukčije, nove, maštovite načine bivanja čovjekom. Ono što današnje alternativne ideje, pokrete razlikuje od sličnih im iz prethodnih razdoblja, izostanak je konkretne vizije o tome što bi čovjek trebao postati. Danas je zato više riječ o otvorenosti prema mogućim iznenađenjima. Subverzivna djelovanja danas ne žele toliko srušiti ono postojeće kako bi se stvorilo nešto novo, o čemu se već sada mnogo zna, koliko narušiti i sama očekivanja kako bi se stvorili uvjeti u kojima ćemo moći biti iznenađeni – svijetom, biologijom, samima sobom. Vizije su nam također dosadile, jer se nikad ne ispunjavaju. Danas kao da još samo iščekujemo neko veliko iznenađenje.

<	travanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?

Blogovi vrijedni pažnje

Brain Pulse

Nino 777

Eurosmijeh

Pakistanac

Hitna Služba

Anđeo i Demon