Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

by lilbutevil

opiS bLoga

PriČa O:
JedNoj cUri koJa je totaLno zbuNjena.
NiKad niJe biLa zaljuBljeNa.
nO kaD je u NjiHov raZzred doŠao noVi učeNik, oBorio jU jE s noGu.
saD je zBunjEna.
daLi ga voLi?
iLi nE?
Ne muČi ju saMo tO.
8. raZZreD je.
muČi je oDvajAnje oD frEndova.
Ne zNa ni Sama daLi je sPreMna Na tO.
muČi je ObiTeLjski pRobLeMi (koJi doLazE kaSniJe)
=D










Volim boju tvojih očiju.
Volim boju osmjeha koju imaš.
Volim boju života u tebi.
Ali ne volim ti što te ne mogu imati.

Život bez tebe je bio dosadan.
Život bez tebe je bio mrtav.
Bez tebe nema života.
Od kad si došao u moj život,
Ja ponovno živim punim plućima!

Život ponekad razočara.
Život ponekad rastužuje.
Život ponekad ni nema.
Ali to je život. S tobom, mogu ga proživjeti.
Nemoj to mi uskratiti.

Ako mi zatvoriš vrata, nemoj i prozor! :D

Dying is easy...Life is much harder.
But when you have loved...
Then you do not want to die.
You want to live and return the love!
So LIVE YOURE LIFE!

subota, 16.05.2009.

.......1.
.......

-Kasnimo! Pokreni se Ivy!-vikala je na mene moja sestra.
-Evo samo časak!- odgovorila sam joj iz kupaone. Stavila sam maskaru, još jednom pogledala dali dobro izgledam, uzela torbu i izašla sam iz stana. Dan je bio sunčani,i ništa mi ga nije moglo upropastiti. Čim sam izašla iz svoje zgrade, udahnila sam miris proljeća.
Laganim korakom sam krenula u školu. Sve je bilo budno, svijet se kretao normalnim ritmom. Mala djeca su trčala livadom, ganjajuči golubove... Mame su sjedile na klupica smješkajući se njima. Ljudi su šetali, žurili na posao, ili jednostavno sjedili i uživali u trenutku.
Ja ne stanujem daleko od škole. Ne treba mi ni pet minuta do nje. Zato nikad nisam žurila.
Zapravo, ja sam uživala u trenutku od doma do škole. No mojim bližnjima je to smetalo. Bili so stalno u žurbi.
-Ajmo,ajmo pokreni see! Ide mi više na živce tvoja usporenost.-ukorila me moja sestra Anna.
Nisam joj ništa rekla, već sam samo ubrzala korak do nje, jer mi se nije dalo prepirati.
Išle smo brzo, jer ona nije mogla podnjeti da kasni.
-EE...TU SMOO!-zazvao me poznati glas.
Okrenula sam se. Nasmješila sam se od uha do uha. Bila je to moja frendica Nikky, s njom je bila i Katy.
-Heej...-pozdravila sam ih.
-Kaj ima?-upitala sam ih.
-Ništa...Ko i uvijek.-odgovorila je Katy.
-Ja imam vijest! Znate da se priča da će doći u NAŠ razred neki novi dečko!?-uzbuđeno je rekla Nikky.
-STVARNO?-sa zanimanjem je rekla Katy.
-A wow...stvarno me nije briga.
Nikad nisam bila stvarno zaljubljena. Jednostavno nitko me nije zanimao. Imam puno muških frendova. Ali smo samo frendovi.
-Ti bi si Ivy, stvarno trebala nekoga naći! Osmi si razred, i nikoga nikada nisi imala! A toliko
bih mogla imati! Malo zatrepčeš okicama, i vuuuuš svi se dečki stvore oko tebe.-krotila me frendica.
-Ma dajte me više pustite na miru s time. Ne zanima me UOPĆE to. Razumijete?-grubo sam odgovorila.
Kad mi je htjela odgovoriti Katy, prestigla sam je i rekla:
-ULAZIMO!-
Namrštila je obrve, i krenula prema ulazu. Uzdahnila sam, i krenula prema ulazu. Tamo su me dočekala ista lica profesora, koji su iskreno, već bili dosadni. Svaki dan mi je zapravo bio isti. Svaki dan, ista lica, ista priča, ista dosada. No sada ću uskoro otići iz ovoga mjesta.
Možda će mi ta lica, i ta priča nedostajati. Možda se i toga bojim. Samo možda...
Sjela sam na klupici koja je bila u mojoj slačionici. S okom sam prešla ta sva lica koja ću jednog dana zaboraviti. Dali to želim? Svoju staru ekipu zaboraviti, tu istu koja me te sve godina nasmijava do suza, ponekad i rasplakala. Ne znam.
-Ideš?-trgnuo me iz misli moj frend Max.
-Oh,da...-
Kad sam došla na kat svi su već bili ondje. Svi su me pozdravili veselo. Samo sam im se nasmješila.

Zvonilo je. Profa je već otključavala vrata. Uvijek sam joj se čudila kako prođe pored mene,
a da ju ja nikad ne vidim. Zadnja sam ušla. Sjela sam u svoju klupu, koja se nalazila odmah do ploče. Sjedila sam sama. U razred nas je neparan broj i netko uvijek mora sjediti sam. Najčešće sam to ja. Uživala sam u svojoj ''samoći''. Sat je počeo, ja sam kao i ubičajeno izvadila knjige, i počela zapisivati sve što je profa rekla. U razredu je bila donekle tišina. Zadubila sam se u pisanje tako da nisam ni čula kucanje na vratima.
-Ah, to je sigurno novi učenik.- prekinula nas je s radom profesorica.
-Novi učenik?-promrmljala sam.
-Rekla sam ti-rekla mi je Nikky koja je sjedila iza mene.
Otvorio je vrata, jedva čujno,ušao laganima korakom pred cijeli razred, bez ikakve treme.
-Djeco, ovo je M.J, dolazi iz New Yorka.-predstavila ga je.
Zastao mi je dah. Nikad nisam vidjela nekoka poput njega. Imao je tamno plave oči, poput oceana, smješak koji je pomicao planine, tamno smeđu, kosu koja mu je dosezala do ušiju. Šiške koje jednim pokretom micao s lica. Imao je blijedo lice, na kojem se nije moglo vidjeti kako se zapravo osjeća. Tužno? Veselo? Uzbuđeno? Nisam mogla dokućiti.
-Sjedni u prvu klupu. Jedino je ona slobodna.-rekla mu je profa.
Prva klupa? Nakon 30 sekundi došlo mi je do mozga. Tu ja sjedim.
Sjeo je do mene. Opet mi se nasmješio i rekao:
-Ja sam M.J. Ti si?-
-Ovaj...Hmm...Ja samm...-nisam mogla se sjetiti!
-IVY! IVY!-šaptala mi je frendica.
-IVY! Moje ime je Ivy!-lagano sam mu se osmjehnula. Iako sam znala da sam osramotila.
-Drago mi je!-rekao je zanemarivši moju nelagodu.
-I meni...-
Bilo mi je užasno. Nikako nisam mogla pratiti sat. Obrazi su mi gorjeli. Srce lupalo. Ruke drhtale. Zar sam se zaljubila? Ja? Jesam li? Sat je završio. Odahnula sam. Brzo sam spremila knjige, i prva izašla iz razreda. Otrčala sam u wc. Umila lice hladnom vodom. Naslonila sam se na zid. Netko je pokucao.
-Ddd-aa-a...?-krhko sam odgovorila.
-Opaa...nije li zgodan?-upitala me Katy.
-Ovaj...valjda...ne znam...-smuljala sam nešto.
Ispod oka me pogledala i rekla:
-Vrlo loše lažeš. Tamo si skoro pala u nesvjest!-
Zažmirila sam. Nisam joj odgovorila. Noge su mi klecale i jedva sam se držala na nogama.
-Umm...Nije mi dobro...Katy?...-
-IVY!? Što je tebi? HALO? Jesi li budna?-
Onesvjestila sam se. Zar zbog njega? Zar mogu za nekim tako poluditi?
-Dobro sam.-opet sam se oslonila na noge-samo molim te nemoj nikome ovo reći. Ne želim nikoga opterećivati.-
-Umm...Ok....Ali mislim da bi trebala otići doma.-brižno mi je rekla frendica.
-Neću...ostati ću. -
-Kako hoćeš.-

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.